Prošlo je više od dva mjeseca od neočekivanog, krvavog terorističkog napada Hamasa, pokrenutog s područja Pojasa Gaze na židovska naselja na teritoriju Države Izrael, u kojem je ubijeno oko 1200 Izraelaca, a njih 240 uzeti su kao taoci. Silina Hamasova napada mnoge je Hrvate podsjetila je na brutalno orgijanje JNA, četničkih i drugih srpskih paravojnih formacija na području Vukovara i u drugim dijelovima Hrvatske ujesen te tužne 1991. godine, kada su ubijani nedužni civili i mnogi odvođeni kao zarobljenici u sabirne logore u Srbiji.
Slijedeći cilj samozaštite, Izrael je pokrenuo žestoku vojnu operaciju iskorjenjivanja Hamasa iz Pojasa Gaze, tijekom koje je, prema nekim procjenama, stradalo više od 17 tisuća Palestinaca. Pod dojmom razvoja događaja Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je prije nekoliko dana golemom većinom svojih članica (sa 153 glasova za i 10 protiv, uz 23 suzdržana) neobvezujuću rezoluciju, u kojoj se traži trenutačni prekid vatre, poštovanje međunarodnog humanitarnog prava, posebice glede zaštite civila te bezuvjetno i momentalno puštanje na slobodu svih talaca.
Kako stvari stoje, Izrael će nastaviti provoditi vojnu operaciju protjerivanja Hamasa iz Pojasa Gaze, prije svega uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država i neovisno o tome što neki njegovi saveznici iskazuju određeno nezadovoljstvo zbog rastućeg broja žrtava među Palestincima. Međutim, pitanje svih pitanja i dalje je bez odgovora, a ono glasi: kako nakon izraelske operacije u Gazi doći do održivog izraelsko-palestinskog suživota, to jest kakav bi trebao biti “the day after” (dan poslije)?
Naš je stav da Gazu treba iz temelja formirati kao samostalni demokratski entitet i osigurati joj funkcioniranje svih potrebnih institucija. To je moguće samo na način da međunarodna zajednica posredstvom Ujedinjenih naroda preuzme na jedno duže razdoblje civilno upravljanje Gazom. Samo tako je moguće osigurati da sredstva koja će svjetska zajednica i dalje davati Gazi ne budu zloupotrebljavana, već namjenski korištena za postizanje ekonomske neovisnosti i blagostanja, socijalne pravde i miroljubive politike u Gazi.
POVEZANI ČLANCI:
Za stanje na Bliskom istoku najveću odgovornost svakako imaju tamošnji i njima susjedni narodi. Odgovornost je svakako i na tzv. političkom Zapadu, pogotovo na Amerikancima i europskim narodima. Međutim, pogledamo li današnji angažman spomenutih naroda, primijetit ćemo da je uloga Europljana najmanje vidljiva i najmanje značajna. Kako li je iščeznula ta svijest za odgovornošću Europljana prema Bliskom istoku? Je li riječ o njihovoj nemoći, o nezaustavljivom kopnjenju njihova političkog utjecaja u svijetu? Ili je posrijedi puko odricanje Europljana od svojih korijena i od iole ozbiljne ambicioznosti u svjetskoj politici?
FOTOGALERIJA Gaza je groblje djece: U 20 dana ubijeno više od 3000 dječaka i djevojčica
Početkom prošloga desetljeća papa Benedikt XVI. za svoga posjeta Njemačkoj podsjetio je da je kultura Europe “proizašla iz susreta Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelske vjere u Boga, filozofskog razuma Grka i pravne misli Rima”. I da su se iz uvjerenja da je Bog stvoritelj razvili “ideja ljudskih prava, ideja jednakosti svih ljudi pred zakonom, priznavanje nepovredivosti ljudskog dostojanstva svakog pojedinca i spoznaja o odgovornosti ljudi za svoje postupke”. A kolijevka nastanka vjere u jednoga Boga stvoritelja jest Bliski istok. Jeruzalem je svet svima trima monoteističkim religijama, židovstvu, kršćanstvu i islamu.
Svijet u kojem živimo obilježen je nepravdom. Ona je svuda oko nas. Stoga ne čudi da je upravo nastojanje za ostvarivanje pravde imperativ i svim trima monoteističkim religijama, islamu, židovstvu i kršćanstvu. Tako je u Kuranu zapisano: “O, vjernici, dužnosti prema Alahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Alaha, jer Alah dobro zna ono što činite!” U židovstvu se svakoga, pa i nežidova tko se pridržava sedam Noinih zapovijedi (ne ubiti, ne krasti, ne hraniti se mesom žive životinje, ne biti idolopoklonik, ne raditi određena spolna sjedinjenja, ne vrijeđati Boga, imati sudove) smatra pravednikom. Iz perspektive ortodoksnog židovstva, Isus kao začetnik kršćanstva nije samo učvrstio Mojsijevu Toru nego je i narode obvezao sa sedam Noinih zapovijedi kako se ne bi ponašali kao poljske životinje, usadivši im time moralne osobine.
Iz kršćanskog pak kuta gledišta Isus ide korak dalje i traži još veću pravednost pa, među ostalim, poručuje: “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” A donosi i zlatno pravilo za svakoga koji teži pravednosti: “Što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” Maksima je to koja vrijedi za svakoga, bio on vjernik ili nevjernik.
Međutim, načelo pravde nije samo religijska kategorija, ono je univerzalne prirode te je kao takvo upisano u Povelju Ujedinjenih naroda, koja je stupila na snagu ujesen 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tako se u preambuli Povelje navodi da su “narodi Ujedinjenih naroda” odlučni stvoriti “uvjete potrebne za održavanje pravde i poštovanje obveza, koje proistječu iz ugovora i ostalih izvora Međunarodnog prava”. A i u članku 1. kao jedan od ciljeva Ujedinjenih naroda definirano je održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, i to ostvarivanjem uređenja ili rješenja međunarodnih sporova mirnim sredstvima, u skladu s načelima pravde i Međunarodnog prava.
Dvije godine poslije Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je rezoluciju 181, kojom je preporučila podjelu Palestine na dvije neovisne države, arapsku i židovsku, s tim da bi grad Jeruzalem bio uspostavljen kao zasebno tijelo (corpus separatum) s posebnim međunarodnim uređenjem pod upravom Ujedinjenih naroda. Židovska strana prihvatila je plan podjele Ujedinjenih naroda, dok ga je arapska odbacila. Pola godine kasnije, u svibnju 1948. godine, David Ben-Gurion proglasio je Deklaraciju o uspostavi Države Izrael, a što je dovelo do Arapsko-izraelskog rata, započetog ulaskom vojnih formacija Egipta, Transjordana, Iraka i Sirije na teritorij Palestine. Iz toga rata Izrael je izašao kao pobjednik: ne samo da je zadržao teritorij koji mu je bio namijenjen propalim planom podjele Ujedinjenih naroda nego je dodatno kontrolirao oko šezdeset posto područja zamišljenog za neovisnu arapsku državu.
POVEZANI ČLANCI:
Je li danas, skoro osam desetljeća kasnije, uopće moguće postići dugoročno održivo, donekle pravedno dvodržavno rješenje između Palestinaca i Židova? I jedni i drugi su povijesno traumatizirani! I jedni i drugi su žrtve! Palestinci nose ožiljak nakbe, to jest katastrofe izazvane masovnim progonima i raseljavanjem (oko 700 tisuća!) u vihoru Arapskog-izraelskog rata iz 1948. godine. Predvođeni cionistima, Židovi jesu uspjeli formirati Državu Izrael, uvelike na štetu mnogih Palestinaca, ali u specifičnim uvjetima razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je svjetska javnost bila senzibilizirana za strašne razmjere holokausta, a koji je bio kulminacija višestoljetnih pogroma. A kojih je bilo i nakon Arapsko-izraelskog rata u pretežito muslimanskim državama Afrike i Azije, što je dovelo do odseljavanja oko 900 tisuća Židova.
Put do održivog dvodržavnog rješenja vodi upravo preko Ujedinjenih naroda, a koji su propalim planom podjele iz 1947. godine trebali biti uključeni u njegovu provedbu upravljanjem gradom Jeruzalemom. Kada se jednog dana, nadajmo se da će to biti u vrlo bliskoj budućnosti, zaustave vojne operacije izraelske vojske u Pojasu Gaze, mogli bi biti stvoreni uvjeti za mandat upravljanja Ujedinjenih naroda. Poučni primjer iz bliske prošlosti mogao bi biti jedna operacija Ujedinjenih naroda, i to ona na tlu Hrvatske!
Naime, u tada “mladoj” Republici Hrvatskoj su nakon uspješno provedenih vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja pod srpskom okupacijom bili ostali još jedino dijelovi hrvatskog Podunavlja (uključujući Vukovar). Kako bi se izbjegla mogućnost vojne konfrontacije s tada susjednom Saveznom Republikom Jugoslavijom, to jest sa Srbijom i Crnom Gorom, Hrvatska je najesen 1995. godine postizanjem tzv. Erdutskog sporazuma pristala na mirnu reintegraciju okupiranoga dijela hrvatskoga Podunavlja. Istodobno je tamošnjoj srpskoj zajednici zajamčila široka manjinska prava.
Dogovoreno je da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavi prijelaznu upravu, koja bi trajala najviše dvije godine, do konačnog uključenja toga dijela Podunavlja u ustavno-pravni okvir Hrvatske. Pozivajući se na glavu VII. Povelje Ujedinjenih naroda, Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu (UNTAES, United Nations Transitional Authority in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) uspostavljena je rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 15. siječnja 1996. i okončana dvije godine kasnije, 15. siječnja 1998. Prvi prijelazni upravitelj (s izvršnim ovlastima) bio je američki general Jacques Paul Klein, nama u Hrvatskoj još uvijek dobro poznat.
Hrvatska kao država koja je prošla iskustvo srpske okupacije, samostalnog oslobađanja dijelova svojeg teritorija i mirne reintegracije svoga Podunavlja itekako je pozvana predložiti svjetskoj zajednici model UNTAES-a za formiranje Gaze kao samostalnog demokratskog i gospodarski samoodrživog entiteta. Bio bi to supstancijalan doprinos ne samo postizanju dvodržavnog izraelsko-palestinskog rješenja nego i ponovnoj afirmaciji Ujedinjenih naroda u održavanju i stvaranju mira i sigurnosti u svijetu. Osim Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i njezinim članicama posebna uloga u pripremi i provedbi međunarodnog upravljanja Gazom trebala bi pripasti Izraelcima i Palestincima, ali i Europskoj uniji i državama Bliskog istoka. Naposljetku, bio bi to i mudar doprinos jačanju pravednosti u našem svijetu ispunjenom nepravdom.
bas je to dobar model...zlocince i silovatelje ostavio da se susrecu sa svojim zrtvama.