Američka konzervativna aktivistica dr. Judith Reisman na ovogodišnjoj turneji po Hrvatskoj, barem zasad, nije ni izbliza pobudila publicitet kakav je imala prošle godine. Njezino predavanja u polupraznoj dvorani Filozofskog fakulteta Družbe Isusove možda najbolje pokazuje kako i najveće medijske zvijezde tijekom vremena gube privlačnost.
Ali to nikako ne znači da treba odbaciti sve što su nam u ove dvije godine propovijedanja po Hrvatskoj donijeli Judith Reisman i njezin suradnik Timothy Tate, ljevičar i agnostik koji se zalaže za prava homoseksualaca. Oni su nam pokazali da ne treba baš sve što dolazi iz SAD-a i drugih zapadnih demokraciji prihvaćati bez kritičkog odmaka. Pogotovo su bili u pravu kada su upozorili na, blago rečeno, kontroverznog američkog seksologa dr. Alfreda Kinseya, koji je pokrenuo seksualnu revoluciju. Svjetsku je “slavu” stekao knjigama „Seksualno ponašanje muškarca“ i „Seksualno ponašanje žene“. Kako bi i “praktično” potkrijepio teze iz svojih knjiga, skupljao je materijale sa seksualnim sadržajem iz cijeloga svijeta. Zbog toga je upao u probleme s američkom vlastima kada su zaplijenili pornografske filmove. Ipak nije bilo sudskog epiloga zato što je Kinsey u međuvremenu umro.
Nije to jedini krimen kontroverznog Kinseya. Počeo je prikupljati podatke o orgazmima kod djece. Kinsey je u knjigu unio podatke o orgazmima tristotinjak muške djece od samo nekoliko mjeseci pa do 14 godina. Prvo je tvrdio da je podatke prikupio na temelju sjećanja odraslih osoba koje su u djetinjstvu bile prisiljene na spolne odnose, ali i iz upitnika koje je popunilo devet odraslih ljudi koji su navodno imali spolne odnose s djecom. Kasnije se ispostavilo da je sve podatke o pedofiliji Kinsey prikupio od jednog jedinog pedofila, a prezentirao ih je kao da proizlaze iz različitih izvora.
Stoga je logično pitanje koje je postavio Timothy Tate na predavanju u Zagrebu. Kakva su to istraživanja kada nam pedofili jamče da su djeca doživljavala orgazam? Kakva su to znanstvena istraživanja koja su dobivena zlostavljanjem djece? Zanimljivo je da ta “istraživanja” još uvijek nisu dostupna drugim znanstvenicima i široj javnosti. Nije malo onih koji smatraju da je Kinseyeva seksualna aktivnost i orijentacija znatno utjecala na njegovo istraživanje. Prigovaraju da je izabirao uzorke za istraživanje kako bi opravdao svoje seksualno ponašanje. Sporno je i to što je unio podatke prikupljene od velikog broja pojedinaca iz zatvorske populacije i prostitutki klasificirajući ih ponekad kao osobe u braku. Uklopio je u analizu velik broj homoseksualnih osoba, što ga je vjerojatno dovelo do pogrešnih zaključaka. Kinsey je zapravo otvoreno zastupao pedofilska stajališta. Tako autori knjige “Arhitekti kulture smrti” tvrde da Kinsey nije vidio problem u pedofiliji zato što je ona neprirodna, već u tome što društvo zabranjuje takav oblik seksualnog ponašanja.
Kinsey je u svojim radovima pisao i to da “gnušanje prema spolnom općenju čovjeka s pripadnicima neke druge životinjske vrste osjeća većina onih koji nisu bili u prilici iskusiti takvo što”. Prije dolaska Judith Reisman u hrvatskoj se javnosti uopće nije kritički govorilo o Kinseyu. Prodorna konzervativka dovela je u vrlo nezgodnu poziciju i vodećeg hrvatskog seksologa i koautora spornog zdravstvenog odgoja dr. Aleksandra Štulhofera, koji se usavršavao na kontroverznom Kinseyevu institutu. O nekim drugim stavovima Judith Reisman možemo raspravljati, ali kada je riječ o Kinseyu, onda je teško ne složiti se s njom.
Samo naprijed gđo Reisman,raskrinkajte do kraja mučitelja djece i nadriznanstvenika,prikrivenog homoseksualca i sadomazohista A.Kinseya.