Hrvatska je pred parlamentarnim izborima. Zahuktava se kampanja koja otkriva političke strategije svake od stranaka i grupacija prisutnih na javnoj sceni. Tim je strategijama određen opseg i prioritet najvažnijih tema što predstavljaju izborne programe. Kvalitetan i realan izborni program omogućava i njegovo kvalitetno i realno javno predstavljanje.
Onaj tko zna što treba učiniti, zna i kako to učiniti, s kojim ljudima i u kojem vremenu. Onaj tko ne prepoznaje realne probleme našega društva i naše države nije u stanju ponuditi kvalitetan i sveobuhvatan program. Takvi samo dižu galamu, razbacaju se frazama, fokusiraju se na dio problema pokušavajući skrenuti pozornost na sebe i partikularne interese koje zastupaju. Nema smisla gubiti vrijeme na različite pokrete i spasitelje koji nam nude svoje nejasne utopije i frustracije.
Umjesto toga, osvrnut ću se na javno djelovanje najveće oporbene stranke odnosno koalicije koja je sebe nazvala “Restart”. Te riječi nema u hrvatskim rječnicima. Preuzeta je iz engleskog jezika, odnosno iz računalnog nazivlja i označava ponovni početak ili ponovno pokretanje. Što bi to trebalo “ponovno pokrenuti” i dokle seže taj “novi početak”? To možemo najbolje spoznati iz izjava koje daju njezini prvi ljudi. Najviše iz onih kojima nas posljednjih dana zasipa predsjednik SDP-a Davor Bernardić. Spomenut ću samo jednu koja izvrsno oslikava program i profil njegove politike i koalicije ali i mentalnog i političkog sklopa koji iza njih stoji.
Bernardić je u petak na nekom skupu u Puli komentirao odluku Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske o Marku Perkoviću Thompsonu i pozdravu “Za dom spremni” koji se već skoro trideset godina nalazi u njegovoj pjesmi, a već odavno s HOS-om i u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Ustvrdio je da je odluka Suda “skandalozna” i usporedio ju je s pretpostavkom da njemački sud dopusti upotrebu pozdrava ‘Sieg Heil’ ili ‘Heil Hitler’”. Tu se vidi potpuno nerazumijevanje konteksta upotrebe tog pozdrava u jesen 1991. u jeku agresije na Hrvatsku. Njemačka nije imala rat početkom devedesetih, već se mirno i demokratski oslobodila i ujedinila.
Potom je u istočnome dijelu države onome što je dugo bio pod sovjetskom okupacijom temeljito provedena lustracija. Provedeno je ono što je u Hrvatskoj iz objektivnih razloga izostalo i zbog čega trpimo nesagledive posljedice. Bernardić je predmetnu odluku Suda ocijenio kao “posljedicu četiri godine nerješavanja ovoga problema i relativizacije fašizma od strane ove Vlade koja je kroz Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću legalizirala pozdrav ZDS”. Obećao je da će njegova koalicija čim dođe na vlast “zakonski zabraniti upotrebu tog pozdrava”, ali naravno ne i svih simbola totalitarizma.
Bernardićev SDP odlučno se suprotstavio “revitalizaciji fašizma” i to u Rijeci, postavljanjem velike crvene zvijezde petokrake na neboder i to za tek nešto više od 80.000 kuna. Nije nedostajalo ni titoizma, a ni prigodnih jugoslavenskih zastava. On neće dopustiti da o pitanjima prošlosti i suočavanja s njom odlučuju kojekakva “povjerenstva” u kojima sjede razni akademici i profesori povijesti, sociologije i prava. Takve će se stvari raspraviti na Politbirou, sjednici Predsjedništva njegove stranke, eventualno unutar koalicije. Zatim će se zakonom zabraniti sve ono što se ne uklapa u njihov svjetonazor i njihovo viđenje prošlosti. Kakvo je to viđenje prošlosti, javnost je imala i ima priliku čuti i vidjeti.
Osim spomenute petokrake i sličnih ideologema, ono svakako uključuje i besramnu tvrdnju njihova saborskog zastupnika Nenada Stazića da u svibnju 1945. “posao nije obavljen temeljito”. To znači da je po završetku rata trebalo pobiti barem još stotinjak tisuća ljudi pa oni danas ne bi imali problema s različitim interpretacijama kako prošlosti tako i sadašnjosti a bogme i budućnosti. Logičan nastavak takvog zločinačkog načina razmišljanja tvrdnja je prvog koalicijskog partnera Kreše Beljaka koji je napisao da “Udba očigledno nije ubila dovoljno” političkih emigranata te da su za rat u devedesetim “krivi fašisti koji su joj na nesreću umakli”.
Tu izjavu možemo tumačiti potpunim neznanjem i nerazumijevanjem događaja iz novije povijesti, ali i potpunim nedostatkom morala, ljudskosti, a da o nacionalnom osjećaju i ne govorimo. Iz navedenog se jasno vidi prava namjera “restartanja” koje se u ovom slučaju ne vrši pritiskom na odgovarajuću tipku već čupanjem kabela iz utičnice.
Bernardić bi htio vratiti hrvatsko društvo na “zadane postavke”, izgraditi sustav koji će biti što sličniji ako ne i identičan onome koji je vladao Hrvatskom 1945. ili barem 1985. U tom i takvom sustavu oni su ti koji određuju simbole i pozdrave. Oni daju naloge za kazneni progon, ali neprijatelja, a ne “naših drugova”. Možda im se ukaže i nova prilika za “temeljito obavljanje posla” i za konačni obračun s političkim neistomišljenicima koji su kao i nekada “lopovi”, “korumpirani”, “fašisti”, “ustaše” i slični. Oni su iz partijsko-restart perspektive sve suprotno onome što bi trebali i morali biti u demokratskom društvu – politički protivnici s legitimnim interesima i programima. Htio bih svim političkim akterima, a posebno onima koji se za predizborne svrhe dotiču naše traumatične prošlosti citirati nekoliko odlomaka iz “Temeljnih polazišta” odnosno prvoga dijela “Dokumenta dijaloga” koji je nastao radom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Naime, ono se ne zove “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću” kako ga naziva Bernardić pokazujući ne samo da nije pročitao ništa od onoga što je to Vijeće radilo i objavilo, nego da mu ne zna ni ime.
Dakle, u tom prvom dijelu materijala, koji je za razliku od drugoga dijela prihvatilo svih šesnaest aktivnih članova Vijeća, različitih svjetonazorskih i političkih preferencija, uz ostalo piše: “Zaključno, nikakve odluke ili stajališta Vijeća ne mogu zamijeniti odgovornost mjerodavnih političkih, upravnih i pravosudnih tijela da stanu na put onim ponašanjima koja se simbolički ili direktno pozivaju, izražavaju, impliciraju, veličaju ili umanjuju posljedice vladavine nedemokratskih režima, te time zatežu konopac političkih napetosti u Hrvatskoj na temama koje zatvaraju prostor demokratskoga državnog identiteta, elementarne društvene i političke stabilnosti i sužavaju putove demokratskoga razvitka zemlje.”
Kao da smo još tada predvidjeli ponašanje i postupke Davora Bernardića i njegovih koalicijskih partnera, ali i mnogih drugih kako s lijeve tako i s desne strane političkog spektra, pa smo zaključili i sljedeće: “Kad je riječ o načelnim stajalištima vodećih političkih aktera, ne bi trebalo biti spora u pitanjima načelnoga kritičkog suočavanja i ocjene posljedica vladavine nedemokratskih režima, kao što ni praksa veličanja ili rehabilitiranja nedemokratskih režima ne bi smjela dolaziti od legitimiranih političkih stranaka. Međutim, praksa stranačke političke kompeticije prečesto poseže i za takvim zaoštravanjem odnosa s klevetama između dviju najvećih stranaka u kojima se nižu neprimjerene povijesne optužbe koje otvaraju put inače marginalnim grupama da nametnu vlastita politička gledišta i ponašanja u kojima dolazi i do ekscesnih pojava primordijalnih političkih sukoba s invokacijama i imputacijama politički preživjelih i zakonski osuđenih pojava i ponašanja, a s kojima se zatim i odgovorna vodstva samih stranaka i pravosudna tijela teško nose.
U takvim slučajevima trebalo bi izgraditi mehanizme političkoga konsenzusa koji ne bi ostavljao prostora rastu političke netrpeljivosti i mržnje kao izvoru oživljavanja totalitarnih ideologija i njihovih ideologema, a zapostavljanju njihovih zločina. Sami ekscesi koje izazivaju pojedinci ili pojedine skupine uvijek su mogući i u zemljama s dugotrajnom demokratskom tradicijom, ali za političku klimu koja im pogoduje nema opravdanja ako je riječ o odgovornosti političkih stranaka, uključujući i pojedine izjave njihovih istaknutih predstavnika ili njihovo sudjelovanje u manifestacijama u kojima se korištenjem simboličkih i verbalnih rekvizita navedenih ideologema rehabilitiraju nedemokratski režimi i dovodi u pitanje sam ustavni i demokratski zasnovan temelj zemlje”.
Nema u citiranom materijalu, u radu Vijeća, kao ni u radu aktualne Vlade Republike Hrvatske nikakve “revitalizaciju fašizma”, ali zato u političkom radu Davora Bernardića ima jako puno nezrele i neodgovorne retorike koja dovodi do “ekscesnih pojava primordijalnih političkih sukoba”. Njegov rad i kao i način komunikacije koji uz sve navedeno obiluje i neprihvatljivim primitivizmom i vulgarnošću, neprimjereni su lideru najveće oporbene stranke i nanose ozbiljne štete razvoju demokracije u hrvatskom društvu i državi.
što je najgore restart iliti vraćanje na zadane postavke znači isto!!