U ponedjeljak, točno u ponoć vođa oporbe i najžešći protivnik bolivijskog
predsjednika Eva Moralesa, sljedbenika Fidela Castra i Huga Chaveza
koji želi provesti isto što i njegovi uzori, nacionalizaciju širokih
razmjera, stupio je u štrajk glađu. Branko Marinković, sin doseljenika
s Brača, gladuje u znak prosvjeda protiv Moralesovih reformi –
povećanja poreza departmanima, nacionalizacije, agrarne reforme kojom
se privatni posjedi komadaju i vraćaju državi te prijedloga ustava zbog
kojeg su u gradu Sucru izbili nemiri u kojima je život izgubilo troje
ljudi.
Kao nikada do sada, Bolivija, polarizirana na bogati istočni te
siromašni zapadni dio – Altiplano – na rubu je građanskog rata.
Marinković je glava bogate i moćne obitelji veleposjednika i
industrijalaca iz Santa Cruza. Na tvrdnje da je njegova obitelj jedna
od najbogatijih u Boliviji, 40-godišnji Branko, otac troje djece,
odmahuje glavom dodajući da oni “teško rade otkad znaju za sebe”.
Marinkovićevi roditelji, otac Silvio i majka Radmila, upoznali su se u
Zagrebu, gdje su oboje – on s Brača, ona iz Crne Gore – studirali
agronomiju.
Politički emigranti
– Emigrirali su zbog očevih političkih problema. Najprije su otišli u
Italiju, a onda u Pariz, gdje su boravili šest mjeseci, a 1956. krenuli
brodom u Boliviju. Tamo je u to doba već 20-ak godina živio naš djed po
ocu. Počeo je kao rudar, ali je u kratko vrijeme uspio otvoriti
tvornicu sapuna – kazao je Branko u razgovoru za Večernji list.
Ocu i majci Silviju i Radmili u Santa Cruzu rođeno je četvero djece:
Jasminka, Tatjana, Vesna te najmlađi Branko. Okrenuli su se zemlji –
kupovali su posjede i sijali rižu, potom ricinus, pamuk, soju i
suncokret. – Odmalena smo sestre i ja radili. Dijelili smo sjeme
radnicima, poslije pomagali mami oko papira – kaže Branko.
Tvornicu jestivog ulja IOL otvorili su 1967. Tada je u njoj radilo
30-ak ljudi, a danas zapošljava oko 600 radnika. Ulje izvoze u Europu i
Srednju Ameriku, a prihod od izvoza 2003. iznosio je 100 milijuna
dolara. Danas obitelj Marinković posjeduje po tisuću hektara zemlje pod
rižom, sojom, suncokretom i kukuruzom i imaju oko 15 tisuća grla stoke.
Dok se sestre Marinković uglavnom bave biznisom kao dioničarke
tvornice, Branko, usto što je predsjednik Banco Economico, godinama je
aktivan kao predsjednik Federacije privatnih poduzetnika, a od veljače
ove godine i kao predsjednik Građanskog vijeća Santa Cruza,
ekonomsko-političkog tijela koje čine predstavnici 225 institucija te
regije bogate prirodnim resursima.
Dogovor ili rat
– Već 50-ak godina ovdje zagovaramo veću autonomiju od centralističke
vlade. Izborili smo, primjerice, da Santa Cruz ima svoju izbornu
jedinicu te da nam ostaje 11 posto zarade od izvoza nafte – kaže
Marinković. Iako je jasno da će Marinković osobno pretrpjeti goleme
gubitke od Moralesovih reformi, izolacije zemlje, okretanja Kini te
komadanja latifundija, kaže da razlog borbe nije novac.
– Već sam mnogo toga izgubio. Morales nema pojma o ekonomiji. Hrana je
skupa, živi se loše. Ovo je smrt demokracije, Morales vojsku koristi
kako hoće, provocira nemire, nama u poljoprivrednim područjima ne da
dizel. Žele nas oslabiti, poreze su nam podigli i 50 posto. Ali neće:
šest od devet bolivijskih departmana želi promjene i autonomiju. Ne
želimo se odcijepiti, ali želimo svoju vladu da možemo ovdje donositi
odluke. U 21. stoljeću ne želimo komunizam – nepokolebljiv je Branko i
u svojim zahtjevima spreman je ići do kraja.
Najavljuje ekonomsku blokadu, a neko se vrijeme nagađa da priprema
svoju vojsku, no to niječe. Za Moralesa ima samo jednu poruku: – Ako
vlada ne popusti, bit će građanskog rata. Njihov je sljedeći potez.
Večernji list razgovarao je s glavnim protivnikom bolivijskog predsjednika
