Više od 40 dnevno. Toliko je eksplozija bombi u svojoj blizini znala nabrojiti Safaa Salem kada bi išla na posao.
– Izlazila sam iz kuće potpuno svjesna da su velike šanse da se neću vratiti živa – govori iskreno Salem koja je bila poznata arhitektica u Alepu, gradu na sjeveru Sirije koji je bio jedan od najpogođenijih u tamošnjem ratu.
Danas, nekoliko godina poslije, kaže da se osjeća sretnom samo zbog činjenica da može na posao ići bez straha za život. Ipak, više ne radi kao arhitektica, a ni u Siriji, već kao njegovateljica u Domu za starije i nemoćne Sanatorij Ćorluka u zagrebačkom Stenjevcu. Ona je, naime, jedna od devetero azilanata iz Sirije, Afganistana i Irana zaposlenih u tom domu na zapadu Zagreba koji smo posjetili kao primjer dobre prakse kada je riječ o integraciji izbjeglica u Hrvatskoj.
Na opasan put s bebama
– Nama je lijepo raditi ovdje, a i nas svi vole – govori nam Safaa Salem, a dok pripovijeda svoju priču, sa smiješkom na licu pozdravlja štićenike doma koji prolaze. Koliko ona pomaže njima kao njegovateljica, toliko oni vole pomagati njoj u učenju jezika ili s bilo kojim drugim poteškoćama s kojima se susretne. A bilo je za nju i više nego puno prepreka otkad je prije tri godine stigla u Hrvatsku. Priznaje kako joj je bilo izrazito teško iako je ovdje došla kod brata koji u Zagrebu živi već više 30 godina. On je ovdje stigao u vrijeme kada je Hrvatska bila popularno odredište među studentima iz arapskih zemalja te se zaljubio, oženio i zasnovao obitelj. Iako se zbog činjenice da je u Hrvatsku stigla avionom, a ne nekom od migrantskih ruta te zbog toga što ju je imao tko dočekati, čini da njezin put nije bio toliko težak, sjeta u očima ove Sirijke govori sasvim suprotno.
– Nisam htjela otići i napustiti svoj život, ali morala sam nakon što mi je suprug poginuo u ratu. Tada sam shvatila da mi je jedini cilj zaštititi svoje sinove, samo su mi oni ostali, a u Siriji nema mira – prepričava Safaa Salem čiji sinovi danas imaju 14, 17 i 19 godina. Svi uče hrvatski i idu u ovdašnje škole, jedan u osnovnu, a druga dvojica u gimnaziju. I Salem je u zadnje tri godine hrvatski jezik svladala poprilično dobro, čak je pohađala školu za strance na Filozofskom fakultetu. Sa sinovima živi u Gajnicama, a dok se oni pripremaju za fakultete, ona je sretna što može zarađivati za život.
– Zanima ih informatika tako da se pripremaju za maturu i onda će na fakultet. Oni će sigurno ostati ovdje, gdje odrastaju, život im je sada u Hrvatskoj. Ja bih se jednom voljela vratiti u Siriju, ali tko zna – govori nam Safaa Salem dok obavlja zaduženja u domu te mašta o svom prošlom životu i onom koji je mogla imati da joj ga rat nije oduzeo. U Stenjevcu radi od početka godine, a zaposlena je nakon što je završila organiziranu edukaciju za njegovateljicu. Isti je put prošla i mlada Gumra Shalan, Sirijka iz grada Daraa koja je danas Salemina kolegica u Sanatoriju Ćorluka. Edukacija, učenje stranog jezika, život u novoj državi... sve prolazi sa smiješkom na licu, a zbog svoje je vedre naravi omiljena među štićenicima. Ništa joj nije teško, ističe, a kako bi i bilo u usporedbi s onime što je prošla prije tri godine. S dvije je bebe u rukama pobjegla tada iz Sirije opasnim morskim putem. Riskirajući i svoje i njihove živote, uspjela je stići do Hrvatske i odmah je odlučila ostati ovdje.
– Ovdje je sigurno i to mi je dovoljno. Ne želim ići nikamo dalje, ovdje se sviđa i meni i mojim sinovima koji danas imaju pet i šest godina te idu u hrvatski vrtić – govori Gumra Shalan na još pomalo klimavom hrvatskom. Živi u Zagrebu, stekla je prijatelje kako iz Hrvatske tako i iz drugih zemalja, a u prilagodbi joj najviše pomažu organizacije poput Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) te udruge “Are You Syrious?”.
Do zapošljavanja ove skupine izbjeglica u Sanatoriju Ćorluka došlo je upravo u jednom razgovoru između vlasnika doma Pave Ćorluke te patera Tvrtka Baruna, ravnatelja JRS-a.
– Već smo krajem 2017. godine, kada smo radili procjenu rizika za područje radne snage, shvatili da će nam zbog odlaska domaćih radnika u inozemstvo, ali i umirovljenja dijela radnika, biti potreban uvoz radne snage. Tada smo pater Barun i ja došli na ideju da zaposlimo nekoliko izbjeglica s kojima je radio – ističe Ćorluka, no dodaje i kako to nije bila ideja koju je bilo moguće realizirati preko noći. Uz pomoć sredstava iz Europskih socijalnih fondova te preko suradnje s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Pučkim otvorenim učilištem te Učilištem obrtničke komore, uspjeli su organizirati edukaciju za prvu skupinu radnika. Riječ je o prekvalifikaciji za njegovatelje te pomoćne kuhare i pomoćne radnike koja je trajala šest mjeseci nakon čega su polaznici tečaja polagali ispit i dobili diplomu.
Danas su traženi radnici
– Riječ je o ljudima koji se uistinu žele integrirati i žele ostati u Hrvatskoj tako da je njima jako važno da imaju priliku zarađivati svojim rukama za život – ističe pak pater Tvrtko Barun te dodaje kako se situacija u zadnje vrijeme naglo promijenila nabolje. Nekada su poslodavci izbjegavali dati posao izbjeglicama, no danas su puno otvoreniji.
– Nedostatak radne snage doveo je do toga da oni nas zovu i to svakodnevno te nas ispituju možemo li im pronaći nekoga za rad. Ipak, to su i dalje pomoćni poslovi, prije svega u građevini i ugostiteljstvu – kaže Barun te zaključuje kako još treba puno raditi na sustavu edukacije za osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i na smanjivanju administrativnih prepreka. Njegov kolega iz Isusovačke službe za izbjeglice Janko Gredelj naglašava važnost edukacije izbjeglica prije zapošljavanja.
– Koliko god to čudno zvučalo, mi ne forsiramo i ne ubrzavamo zapošljavanja jer nam se redovito događalo da su se oni koji su zaposleni bez prethodne edukacije veoma brzo vratili na burzu. S druge strane, oni koji su postupno uvedeni u posao, koji su naučili jezik, koji su se upoznali s hrvatskom kulturom, oni i dalje rade – ističe Gredelj te navodi brojke koje pokazuju kako izbjeglice u Hrvatskoj danas zapravo nemaju problema sa zapošljavanjem.
– Od 950 osoba pod međunarodnom zaštitom koliko ih je Hrvatskoj, samo ih je oko 150 na Zavodu za zapošljavanje, a ovi koji još nisu našli posao za to uglavnom imaju dobar razlog, poput zdravstvenih problema, dobi, male djece… – kaže Gredelj, a važnost prilagodbe u procesu zapošljavanja ističe i vlasnik Sanatorija Ćorluka.
– Danas smo jako zadovoljni svim našim radnicima strancima, no nije bilo tako jednostavno u početku i siguran sam da bez edukacije to ne bi funkcioniralo. Nije riječ samo o radnim kvalifikacijama, nego i o učenju kulturoloških specifičnosti. Da smo ih samo uveli u posao bez ikakve pripreme, oni bi sigurno doživjeli kulturološki šok, ne bi se snašli ovdje i možda ne bi ni ostali. Njima je u početku sve bilo neobično i trebalo je neko vrijeme da se naviknu, primjerice, na pojam fiksnog radnog vremena. Također, riječ je o ljudima kojima je obitelj na prvom mjestu i oni ne vide problem ako zbog privatnih problema jedan dan ne dođu na posao. Trebalo nam je neko vrijeme da im objasnimo da se takve stvari trebaju dogovoriti – ističe Ćorluka te dodaje kako je jedan od većih problema i jezik, no svi stranci se jako trude naučiti ga što bolje, iako tvrde da je hrvatski jako težak.
– Što se tiče jezika, najbrže napreduju oni koji maju djecu pa su im motivacija, a često cijele obitelji zajedno uče hrvatski – kaže Ćorluka te napominje i kako su, s druge strane, neke kulturološke razlike poželjne. Tako, primjerice, ističe da je u arapskoj kulturi jako važna briga za starije te poštovanje prema slabijima, što su odlične karakteristike za njegovatelje. Stoga su ih i štićenici doma veoma brzo prepoznali kao dobre radnike.
– Moram priznati da smo se u početku bojali kako će ih štićenici prihvatiti te smo zato obavili razgovore s njima i s članovima njihovih obitelji. Objasnili smo da je zapošljavanje strane radne snage jedini način da nastavimo raditi. I na kraju je ispalo bolje nego što smo očekivali. S jedne strane, ljudi su jako znatiželjni pa ih žele upoznati, a s druge im žele pomoći te se osjećaju dobro kada oni mogu učiniti nešto za nekoga – ističe Ćorluka.
Pješice do Hrvatske
A osim izbjeglica, u ovom bi domu uskoro mogli raditi i radnici iz Indije i Nepala.
– Već sam bio tamo na razgovorima i to će se sigurno realizirati za neko vrijeme. Radnika iz tih zemalja već ima na gradilištima te u turizmu, tako da ne bi trebalo biti problema s uvozom njegovatelja – govori Ćorluka te kaže kako je cilj nakon provedene edukacije naći načina kako zadržati radnu snagu u Hrvatskoj, da ne bi i ti radnici poslije produžili za Njemačku. Stoga ponosno ističe kako sve osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom koje sada rade u domu planiraju ovdje i ostati. Među njegovim je zaposlenicima tako i mladi bračni par Javidi iz Irana koji upravo traži kuću za kupnju u Zagrebu kako bi se ovamo trajno preselili.
– Nakon što smo ja, moja supruga, moj brat i njegova supruga otišli iz Irana, prvo smo neko vrijeme bili u Austriji, no onda smo se vratili u Hrvatsku i ovdje nam je lijepo. Jednu godinu proveli smo u Kutini, a zadnje dvije smo u Zagrebu i želimo ovdje ostati iako nam je u početku bilo teško – govori Puria Javidi koji u slobodno vrijeme igra nogomet, a u Zagrebu je našao i prijatelje. U domu pak radi kao pomoćni kuhar iako je u Iranu bio umjetnik te je radio kao majstor za tetovaže. Kao pomoćni kuhari rade i Azimi Seyed Rahim iz Afganistana te Reza Boniani iz Irana. Oni također kad su dolazili u Europu nisu mislili da će završiti u Hrvatskoj, no ugodno ih je iznenadila, pa su odlučili ostati.
– Naravno da ćemo pričati na hrvatskom, pa ja sam sada Hrvat, dečko s Knežije – kaže za sebe kroz smijeh Reza Boniani. Iako je u domovini radio na uređivanju interijera, sviđa mu se posao u kuhinji jer u Iranu više nije bilo sigurno za život. Stoga su on, njegova sestra i njezin suprug pobjegli u potrazi za boljim životom i našli ga zu Hrvatskoj.
– Jako nam je lijepo ovdje, svi imamo posao, znam da bih jezik mogao još malo bolje naučiti, ali trudim se, najviše preko televizije i glazbe, a u slobodno vrijeme najviše volim otići na Jarun – kaže Reza te sa sigurnošću zaključuje kako je za sve njih upravo Hrvatska, do koje su došli pješice teškim migrantskim rutama – obećana zemlja.
Malo promocije masovne ilegalne imigracije nije zgorega.