I opet je u predvorju novolistovskog nebodera obješena crna zastava. Današnju uobičajenu redakcijsku zbrku i strku prekinula je vijest, ona ružna, najružnija. Zauvijek je otišla naša draga kolegica, dugogodišnja novinarka i urednica Novog lista Biljana Savić. Još jedno novolistovsko dijete, dijete koje je nekako ujesen 1994. godine plaho i tiho pokucalo Veljku Vičeviću na vrata i zamolilo honoraran posao. Od tog je dana do jučer Bilja, jer rijetko tko ju je zvao Biljana, bila dio novolistovskog tima. Onaj tihi, marljivi, nenametljivi, strpljivi dio. I tako 30 godina, od čega točno 19 godina, četiri mjeseca i 13 dana u stalnom radnom odnosu - piše Novi list.
A onda je stigla ta ružna, najružnija vijest i cijelu redakciju, kao i sve one koji su Bilju poznavali i voljeli, obavila plaštom suza. Najprije negiranje, nevjerica pa suočavanje s još jednim gubitkom. Bijes, onaj nemoćni jer crtica koja razdvaja 3. srpnja 1972. i 25. listopada 2024. godine trebala je biti duža, puno duža. Bilja je još dugo godina trebala biti sa svojim najmilijima, s prijateljima, kolegama, biti na ovom svijetu. Trebala je opremiti još puno, puno tekstova u novostima, rubrici u kojoj je radila kao urednica, otplivati još puno, puno maratona Šilo – Crikvenica, trebala nas je nasmijati još puno, puno puta, još nam puno puta reći “mani me se”... Bilja je još dugo godina trebala živjeti.
No dogodilo se drugačije. Bilje više nema, nema onog njezinog nečujnog hoda, njezinih vrckavih modnih kombinacija, nema iskrenog i toplog smijeha, šala i pošalica, nema Biljinih mudrosti ni uzrečica nalik onoj koju je koristila kad bi ju netko izbacio iz rutine, a glasila je “nikad mira i spokoja”. Bilja je bila puna duha koji se iščitavao iz svake reportaže koju je napisala, puna odlučnosti i upornosti kad bi trebalo ispraviti nepravdu, puna empatije prema slabijima, puna dobrote. Nije imala ni grama zločestoće u sebi. Ta riječ i Bilja nikad ne bi mogle stajati u istoj rečenici.
Prije odlaska na tu “rutinsku operaciju” koja nam ju je odnijela, u svom je stilu, a voljela je crni humor, rekla – i ne daj Bože da ako slučajno umrem vi napišete “umrla je u 53. godini života”, to mi ide strašno na živce, pa ja tek 52 napunila. Znala je reći i da je baš živcira kad na fejsu ispod objave o smrti svi pišu R.I.P. jer da ona ne želi počivati u miru već u nemiru, tamo gore zabavljati se i tulumariti.
Pa, draga Biljo, budi kraljica svih nebeskih zabava, to ti želi tvoja neutješna redakcija. I obećaj da će ti se u tim prekrasnim očima uvijek zrcaliti sva dobrota ovog svijeta.
Biljinoj obitelji – sinu Borni, majci Olgi, njezinom Rošiću, bratu Damiru i njegovoj obitelji kao i svima onima koji su voljeli i poznavali našu Bilju iskrena sućut. Vrijeme posljednjeg ispraćaja kao i komemoracije objavit ćemo naknadno.
FOTOGALERIJA Tuga na Mirogoju: Rijeka ljudi došla na ispraćaj Anti Ćorušiću
Kladim se da joj je neovisno novinarstvo bila najveća vrlina 🤐