Kad je nedavno dospjela u javnost priča o tome kako je zaposlenica jedne zagrebačke ljekarne odbila prodati djevojci kontracepcijske tablete uz obrazloženje da se tome protivi njezina savjest, ignorirajući pritom i to da je djevojka imala liječnički recept, na prvu se loptu mnogima nametnuo zaključak kako je to posve logična posljedica tzv. konzervativne revolucije koja posljednjih nekoliko godina svjetonazorski pokušava odgurati hrvatsko društvo u srednji vijek.
Na društvenim mrežama nizali su se komentari o „katotalibanima koji opet jašu“, o tome da je sad jasno zašto se na ljekarnama nalazi križ, o još jednoj diskriminaciji žena budući da kontracepcijske tablete ne koriste muškarci, o primitivcima koji tjeraju ljude da masovno bježe iz Hrvatske... No, pitanje priziva savjesti nije jednostavna priča. Riječ je o globalnoj temi s kojom se nose mnoge zemlje, svakako i one puno demokratski i gospodarski razvijenije od Hrvatske.
Problem s reguliranjem prava na priziv savjesti mučan je proces čak i u državama koje doživljavamo kao perjanice demokracije, zaštite svih oblika ljudskih prava i sloboda, poput Švedske i Finske, koje su, ma koliko zvučalo nevjerojatno, posegnule čak i za zabranom priziva savjesti.
Civilizacijski doseg ili politika
Kad je riječ o Hrvatskoj, pojam priziva savjesti pojavio se prvi put kao tema javne polemike kad su se pojavili momci koji nisu htjeli služiti vojni rok i pozvali su se na priziv savjesti. Umjesto u vojarnama, na obuci, s puškama u ruci i odjeveni u uniformu ročnika Hrvatske vojske oni su služili civilni vojni rok u domovima umirovljenika, pučkim kuhinjama, uredima državne uprave...
U mladoj državi i tek propupaloj demokraciji, gdje je sloboda plaćena krvlju, taj je čin mnogima bio ravan izdaji, bio im je to dokaz potpunog izostanka domoljublja i šaka u lice žrtvama koje su pale za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. No, kako je vrijeme prolazilo pojam prigovora savjesti kao civilizacijskog modela zaštite prava pojedinca da slijedi svoja uvjerenja postao je dio političkog vokabulara.
Civilno služenje vojnog roka nije izazvalo preveliku buru i nakon prvog šoka izazvanog suočavanjem s time da postoje mladi ljudi koji ne žele u Hrvatsku vojsku to je prihvaćeno kao usputna pojava koja se može tolerirati dok god ima dovoljno onih koji će aktivni vojni rok doživljavati ponajprije kao čast, a tek onda kao obvezu.
No, sva slojevitost teme prigovora savjesti prvi se put stvarno pokazala kad je otvoreno pitanje reguliranja prava na pobačaj.
Konzervativne skupine u međuvremenu su se organizirale, umrežile s crkvenim krugovima i počele su sve glasnije zagovarati zabranu pobačaja. Ne zadržavajući se samo na deklarativnim zahtjevima, organizirali su molitvene zajednice koje su ispred hrvatskih bolnica, u formaciji ljudskih lanaca, agitirali protiv pobačaja.
Pritisak se pojačavao, iako nijedna vlast nije htjela otvoriti proceduru izmjene postojećih zakonskih rješenja iz 1978. godine, naslijeđenih iz bivše Jugoslavije. No, medicinsko osoblje nije moralo čekati novi zakon, i najprije pojedinačno, a potom u velikom broju liječnici su počeli odbijati raditi pobačaje pozivajući se na prigovor savjesti. U jednom trenutku statistika je zabilježila da danas 58 posto ginekologa ne želi obaviti pobačaj na zahtjev žene te da širom Hrvatske ima bolnica koje tu zakonom zajamčenu medicinsku uslugu više ne nude.
Da to nije problem s kojim se nosi samo Hrvatska, ilustrira podatak iz Italije, gdje sedam od 10 liječnika ginekologa odbija obavljati pobačaj zbog priziva savjesti.
Futurizam i iskonska pitanja
Najnovija priča iz zagrebačke ljekarne samo se nadovezala na priču o pobačaju. Svjetonazorsko pitanje za mnoge ljude nije samo ono počinje li život u trenutku začeća ili zametak ipak nije ljudsko biće pa ga se može ukloniti bez profesionalnih i moralnih dvojbi, već je to i pitanje ima li čovjek pravo spriječiti začeće uzimanjem kontraceptiva, ima li pravo intervenirati medicinskim postupcima kako bi dobio dijete, ima li pravo prekinuti život u postupku eutanazije...
Gdje su te granice iza kojih se čovjek ne smije miješati, jedno je od važnih pitanja današnjeg doba. Znanstvena istraživanja svakodnevno pomiču granice našeg poimanja svijeta. Napredna tehnologija kao na traci izbacuje nove proizvode, aplikacije, uređaje o kojima prije pet ili deset godina, a kamoli dalje u prošlosti, čovjek nije ni sanjao. Na razini tijela EU vode se rasprave o umjetnoj inteligenciji, njezinu razvoju i tome hoće li joj jednom trebati priznati osobnost...
Sve to ilustrira da je doba u kojemu živimo kombinacija ostvarenja futurističkih zamišljanja i istodobnog povratka iskonskim pitanjima o životu, čovjekovoj svrsi i pravima da se miješa u stvari koje su se kroz povijest davale za pravo samo Bogu...
Priziv savjesti još je jedan od fenomena koji je hrvatsko društvo zaskočio, smatra sociolog Renato Matić.
– Koliko god je postojanje priziva savjesti civilizacijsko dostignuće u smislu društvene humanizacije, toliko je i specifičan izazov za svako društvo. Nije moguće jednostavno, tehnički predvidjeti i propisima normirati sve moguće pojedinačne slučajeve, ali treba učiniti sve da sustav funkcionira i kad neka osoba u njemu ima na nešto priziv savjesti.
Ako nije tako, kad tad doći će do apsurda, kao u konkretnom slučaju zagrebačke ljekarne, gdje je u ime “priziva savjesti” žrtvovano pravo na cjelovitu medicinsku pomoć jer je osoba koja nije uslužena imala liječnički recept pa je, osim odbijanja pomoći, ljekarnica osporila i stručni autoritet osobe koja je izdala recept – kaže Matić.
Psihologinja Tanja Dejanović Šagadin kaže da je prigovor savjesti zamišljen kao svojevrsni koncept zaštite manjinskih prava, odnosno prava ljudi kojima je neprihvatljivo nešto što je regulirano propisima i kao takvo većinski prihvaćeno u društvu. Takvi ljudi su manji dio društva. – No, čini mi se da smo danas prečesto svjedoci da se prigovor savjesti zloupotrebljava i koristi tako da dovodi do kršenja prava drugih ljudi.
S obzirom na to da to područje očito nije kvalitetno regulirano, slučajevi poput onoga u ljekarni nedavno ili u bolnicama gdje većina ginekologa odbija obaviti pobačaj iako je to pravo ženama zakonom zajamčeno, proširiti i poput epidemije zahvatiti i neka zanimanja o kojima ne razmišljamo. Može li, na primjer, sutra neki prodavač odbiti raditi na odjelu s mesom zato što je vegetarijanac, pa smatra da je prodaja mesa posljedica ubojstva?
Ili, može li se dogoditi da, recimo, neki ljekarnik koji je u slobodno vrijeme aktivist za zaštitu životinja odbije prodavati lijekove koji su testirani na životinjama? Ili, može li se pojaviti liječnik koji po prigovoru savjesti zbog svoje vjere odbija izvršiti transfuziju krvi? Sva ta pitanja upućuju na to da problem postoji i da treba ozbiljno poraditi na njegovoj regulaciji – smatra naša sugovornica.
No, regulacija bilo koje teme koja spada u kontekst ljudskih prava nije lak posao. Naprotiv. Matić, na primjer, upozorava kako se u hrvatskom obrazovnom sustavu već godinama ponavlja apsurd utemeljen na zakonima koji jamče zaštitu ljudskih prava djece, što je u redu, ali se u praksi događa da sustav ostaje nemoćan pred vršnjačkim nasiljem jer se nasilnici, kad su izloženi opasnosti od kazne često izvlače na to da im se krše njihova prava.
– Nastavnik danas ne može udaljiti nepristojnog, pa i nasilju sklonog đaka iz učionice, a da se pri tome ne pita hoće li zbog toga u konačnici imati problema, pa možda i ostati bez posla jer će biti izvrgnut optužbi učenika da ga je maltretirao i kršio mu prava...
Slično je i s prizivom savjesti. Sloboda jednoga čovjeka nikako ne bi smjela ugroziti pravo drugoga. No, kad sustav ne funkcionira, događa se upravo to.
Možemo samo zamišljati bezbrojne opcije primjene priziva savjesti, pa me ne bi iznenadilo da uskoro netko u kandidacijski intervju za zaposlenje uvrsti i pitanje o tome ima li kandidat neki priziv savjesti na koji bi se kao zaposlenik jednom u budućnosti mogao pozvati. Tada se može dogoditi da, recimo, netko ne dobije posao u ljekarni samo zato što je rekao da ima priziv savjesti pri prodaji pojedinih artikala... U tom slučaju, pak, poslodavac može biti suočen s tužbama odbijenih kandidata koji će ukazivati na to da su im dovedena u pitanje ljudska i građanska prava, i tako u krug – zaključuje Matić.
Psihologinja Tanja Dejanović Šagadin upozorava da bi prilikom biranja zanimanja ljudi morali imati razvijeniji osjećaj osobne odgovornosti.
– Postavlja se pitanje zašto neki ljudi biraju zanimanja za koja znaju opis poslova i koja uključuju poslove na koje imaju priziv savjesti. Zašto, recimo, netko kome je pobačaj neprihvatljiv ne bira specijalizaciju u kojoj neće imati obavljanje pobačaja? Što bi se dogodilo da se među zaposlenima u vojsci ili specijalnoj policiji pojave osobe koji odbijaju nositi oružje zbog prigovora savjesti?
U svakom slučaju, treba razmisliti o načinu na koji bi država i nadležna ministarstva regulirala takve situacije i institut prigovora savjesti. Moguće je da ljudi promijene uvjerenja tijekom života. Možda je za to prikladno rješenje propisivanje nekog prijelaznog roka u kojemu bi se za takvu osobu pronašao odgovarajući posao ili prekvalifikacija. Na sličan način se to rješava, na primjer, kada osoba zbog nastalih zdravstvenih komplikacija (invaliditeta, psihičkih tegoba, alergija...) ne može obavljati sve poslove koji joj stoje u opisu radnog mjesta.
U svakom slučaju neprihvatljivo je da bilo koja ustanova ne provodi poslove za koje je nadležna jer ima zaposlenike koji to odbijaju temeljem prigovora savjesti. Što je još gore, to je diskriminacija osoba slabijeg imovinskog statusa jer oni teže mogu putovati da bi dobili zakonom zagarantiranu uslugu, niti je mogu obaviti uz plaćanje negdje drugdje – kaže prof. Dejanović Šagadin, dodajući da ćemo ne poduzme li se nešto na uređenju sustava i dalje povremeno imati slučajeve koji će razotkrivati diskriminaciju, jer će zbog prava jedne osobe na priziv savjesti druga osoba ostati prikraćena za svoja prava ili biti zdravstveno ugrožena.
Prijepori i u Švedskoj i Finskoj
Iako smo često skloni zaključiti kako je u Hrvatskoj najgore i da smo u svemu lošiji od najlošijih, upravo tema prava na priziv savjesti pokazuje da ni iskusnim i razvijenim demokratskim društvima nije lako pronaći rješenja koja će pomiriti sve suprotstavljenosti.
Švedska i Finska, države koje se doživljavaju kao lučonoše kad je riječ o ljudskim pravima, zabranile su primjenu prava na priziv savjesti, zbog čega su bile prozivane na tijelima EU, Europskom sudu za ljudska prava i u Ujedinjenim narodima.
U Švedskoj je, na primjer, najviše bure dignula uskrata prava liječnicima i primaljama da se pozovu na priziv savjesti kad je riječ o pobačaju, koji je u toj zemlji dopušten do 18. tjedna trudnoće, i to zbog bilo kojeg razloga, pa i onoga da roditeljima ne odgovara spol djeteta u majčinoj utrobi.
Argument za zabranu bio je da na prvom mjestu uvijek i u svakom slučaju mora biti pacijent. Zabrana je dovela do toga da su liječnici ginekolozi i primalje dobivali otkaze kad bi odbili sudjelovati u pobačaju te da se mnogi nakon toga nisu mogli zaposliti ni u jednoj švedskoj bolnici.
Pravna bitka koju je pokrenula primalja Ellinor Gimmark za priznavanje prava na prigovor savjesti još traje. Sudski postupak u Švedskoj je izgubila, ali je lani pokrenula novi na Europskom sudu za ljudska prava. S raznih je adresa Švedska upozoravana da su zabrane koje se tiču neke od tema iz područja ljudskih prava totalitarizam, no do promjene stava da je pravo pacijenta ispred svih ostalih prava nije promijenjeno.
U Finskoj su, pak, mnogo bure podigle informacije da je svake godine nekoliko desetaka mladića osuđeno na, najčešće, kućni zatvor u trajanju od šest mjeseci zato što su se pozvali na prigovor savjesti i odbili služiti i bilo koji oblik vojnog roka – dakle, kako onaj redovni u vojarnama, tako i civilni. Finska vlast za to nema razumijevanja.
Oko nogu su im stavljane elektroničke naprave za praćenje i osim odlaska na radno mjesto, sve ostalo vrijeme morali su provoditi zatvoreni unutar kuće... Za zabranu prava na priziv savjesti odlučili su se i Island i Češka.
Nisu ovo primjeri kojima se želi pokazati kako u Hrvatskoj nije ni loše, jer, eto, ipak se nije odlučila za neki totalitarni princip, već su ilustracija kompleksnosti problema konzumacije prava na prigovor savjesti koji uvijek podrazumijeva suprotstavljanje interesa pojedinih društvenih skupina ili države i dijela građana. Riječ je o konceptu koji bi trebao zadovoljiti pravo pojedinca da postupa u skladu sa svojom savješću i uvjerenjima, što se u Hrvatskoj jamči i Ustavom.
S druge strane, to je izazov za državu koja u područjima koje priziv savjesti najviše dotiče mora omogućiti da nitko ne bude zakinut u pravima koja su zajamčena zakonom. Hrvatska u tome nije ni nadomak dobrim rješenjima.
– U Hrvatskoj prevladava nasilna atmosfera kad je riječ o manjinskim pravima u bilo kojem obliku, pa i u ovome o kojemu razgovaramo, a obilježena je i širenjem straha, što je i globalni problem. Ta atmosfera straha i nesigurnosti olakšava vladanje ljudima jer to postaje puno lakše kad su ljudi ustrašeni i svjetonazorski polarizirani.
Kad je riječ o Hrvatskoj, bez obzira na podjele u društvu, mislim da i “lijevi” i “desni” osjećaju duboko razočaranje time što imamo društvo u kojemu su moćni i bogati zaštićeni, svi ostali u znatno nepovoljnijem položaju, a razne manjine diskriminirane – zaključuje psihologinja Dejanović Šagadin.
>> Pogledajte video i saznajte koje supernamirnice trebate imati u svom domu
Koja hrpa budalaština. Liječnik LIJEČI. Trudnoća nije bolest. Pobačaj nije liječenje. Liječnik ima pravo odbiti raditi pobačaj.