Životna priča Ranka Primorca, bivšeg nogometaša Neretve iz Metkovića,
Troglava iz Livna, Zadra te Croatije iz Toronta, a do prošle godine
uznika najstrožih američkih zatvora, pričaje je te san o neovisnoj i
slobodnoj Hrvatskoj. Počela je pokušajem bijega u Italiju kad mu je
bilo 17 godina te pripremanjem bijega u Grčku u vrijeme odsluženja
vojnog roka u Strumici, a nastavila se 1969. kad je u Metković stigao
dr. Franjo Tuđman. Tom mu je prigodom pristupio mlađahni Ranko te
predložio “osnivanje gradske gerile”. Njegov je prijedlog budući
predsjednik Lijepe naše odbacio... No, godine 1974. do Ranka je došao
Oto Hofman, ondašnji “coach” NK Croatije iz Toronta i ponudio mu ugovor
za igranje u rečenom klubu. Dobivši jednogodišnju sportsku vizu, Ranko
se našao u u Kanadi, a dvanaest mjeseci poslije, u Sjedinjenim
Američkim Državama, gdje ga Udba nije uspjela likvidirati. U SAD-u je
živio punih sedam godina bez ikakvih papira, kao ptica bez krila, kaže,
u potpunoj ilegali, sve do 1981. godine, kad je završio u jednom od
najstrožih američkih zatvora, u Lewisburgu u Pennsylvaniji.
Osuđen bez dokaza
– Optužen sam za terorizam i iznudu bez ikakvih dokaza. Dapače, sudac
dokaze moje obrane uopće nije uzimao u obzir, nije dopustio niti da se
pogledaju, a ja sam imao pet fizičkih dokaza i jednu videosnimku. U
moju korist svjedočilo je, među ostalim, i šest hercegovačkih svećenika
franjevaca, no sudac nije dopustio da se na suđenju ti dokazi
pogledaju, naprotiv poroti je govorio: “Vjerujte i mislite.” Nakon
završetka sudskog procesa, koji je trajao tri i pol mjeseca, porota je
osam dana vijećala te od nas deseterice optuženih za terorizam i iznude
šestoricu proglasila krivim. Četvorica su oslobođena... Mene su osudili
na četrdeset godina zatvora. Dvadeset pet godina sam morao odslužiti, a
tek sam nakon deset godina provedenih u zatvoru mogao podnijeti molbu
za pomilovanje – kazao je Ranko.
Godine uzništva
Prvih petnaest godina Ranko je odrobijao u lewisburškom zatvoru u
Pennsylvaniji, nakon toga tri je godine “odgulio” u Phoenixu u Arizoni,
a ostalo, sve do prošle godine, u teksaškom Fortworthu. A onda je
zrakoplovom i u pratnji agenata FBI otpravljen u Europu.
– S lancima na nogama i lisičinama na rukama ukrcali su me u zrakoplov
– prisjetio se Ranko – i tako vezan sproveden sam do Amsterdama. Agenti
su mi oslobodili noge i ruke tek nakon ulaska u hrvatski zrakoplov,
koji je letio u Zagreb. Ponovno sam, nakon 24 godine i šest mjeseci
provedenih u zatvoru, bio slobodan. Inače, za izdržavanja kazne bio sam
sedam puta pred komisijom za pomilovanje, no bilo je to gore nego
sudski proces. Ipak, prošle su me godine pustili, zabranivši mi
povratak u SAD. Tako smo Andrija Artuković i ja jedini Hrvati kojima je
američki State Department dao izgon.
O godinama uzništva po američkim zatvorima Ranko nerado govori, no
ističe da “od Eve i Adama nema gorega sustava od američkoga” – opisuje
ga kao “perverznu mašineriju koja kontrolira i uništava sve što je na
Božjim zasadama”. Uznički život pak puka je borba za preživljavanje u
kojoj se “grkljan reže k’o od šale”.
– Život u američkim zatvorima nije ni vrtić ni starački dom. Spavaš tu
s nožem koji si nabavio za dvadeset dolara jer si zatvoren s
osuđenicima na 200-300 godina robije ili s onima koji su osuđeni na
dvije doživotne robije. Nema u zatvoru tučnjave, tamo se odmah reže
grkljan. A u sukobe zatvorenika policija i čuvari se ne miješaju, tamo
svatko čuva svoj gladijatorski život u borbi za opstanak. Ja sam udarce
primao, no nisam ih vraćao – s gorčinom se sjeća Ranko.
U zatvorskoj borbi za život, ističe Ranko, važno je izgraditi karakter
jer se time stječe poštovanje ostalih osuđenika. A najopasnije je
cinkati. Doušnici nikomu nisu mili, takvima je “glava vazda u torbi”.
Na temelju toga zatvorenici se i dijele na dvije grupe: one s
karakterom te špijune. Prve poštuju, druge svi mrze.
– Ja sam imao karakter pa su me svi poštovali. A izgradio sam ga svojim
držanjem i svakodnevnom vježbom. Dvadeset sam godina svakoga dana trčao
deset kilometara, sve do prije šest godina kad sam postao invalid. U
ćeliji sam se snažio meditiranjem i molitvom. Baš kao što je to činio i
Isus u pustinji... Zahvaljujući tomu, duhom sam vječno bio na slobodi
bez obzira na to što mi je tijelo bilo iza rešetaka. Mene zatvor nije
ubio, nisam se pretvorio u govno... Kad se čovjek pretvori u govno, on
više nije čovjek jer ga i kokoš može raščeprkati – poručuje Ranko.
Izgubljeno zdravlje
No, za dvadeset pet godina neprekidna tamnovanja u američkim zatvorima
Ranko je izgubio zdravlje. Obolio je od šećerne bolesti, “otfikarili”
su mu tamo polovicu stopala, a i bubrezi su mu stradali zbog uzimanja
pogrešno propisanih antibiotika, zbog čega je i postao invalidom. Takav
se, eto, lani vratio u svoj rodni grad na Neretvi, gdje sada živi u
Domu za stare i nemoćne, a pomažu mu sestre i prijatelji. I bez igdje
ičega vodi spor s državom Hrvatskom!
– Od dvadeset pet zatvorskih godina, vlast mi priznaje samo deset
godina. No, ja na to ne pristajem jer ne mogu onih petnaest baciti u
vjetar. Ali, nije mi žao zbog svega toga jer sam sve to prošao za
Hrvatsku. Držim da treba pjevati kad se netko žrtvuje za domovinu, a ne
plakati. Dobro je bude li ma i jedan pijetao zapjevao za Hrvatsku! Mene
ništa ne može iznenaditi, meni je zapravo sve normalno, jedino mi nije
normalno što dosad nismo imali svoju državu. Za razliku od ostalih, ja
se ne vežem uza stranku, nego uz državu – budi za nju pa ma kako bio
obojen. A ne kao Pavelić i Tuđman: prvi je htio da svi budu ustaše, a
drugi da svi budu hadezeovci – kaže Ranko.
Rankova priča o uzničkim godinama po američkim zatvorima ispričana u
metkovskom Domu za stare i nemoćne cijeli je njegov život. I borba za
neovisnu domovinu radi koje je i robijao četvrt stoljeća i o njoj iza
rešetaka sanjao. U američkom zatvorskom paklu.
Zvonko Bušić još iza rešetaka
Od šestorice osuđenih na montiranom procesu R. Primorcu, u zatvoru više nije nitko. A jedini Hrvat koji u Americi robija jest Zvonko Bušić, poznatiji kao Taik. On je osuđen na doživotni zatvor jer je u rujnu 1976. godine, zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja, oteo civilni zrakoplov na liniji New York – Chicago, s nakanom da prisili američke medije da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, čije se autorstvo pripisuje Bruni Bušiću. Inače, masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata započeli su početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Australiji i Americi, osobito protiv članova HNO-a u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu, gdje su mnogi osuđeni na visoke zatvorske kazne poput Ivana Čale, Stipe Ivkošića, Nediljka Sovulja, Franje Ivića, Mile Markića, Ante Ljubasa, Ilije Bagarića i Vinka Logorušića.
Šest mjececi bez liječnika
U američkim je zatvorima dva i pol milijuna zatvorenika i to je treći proizvod američke industrije, a njihovi sudovi su obične maškare. O zdravlju zatvorenika malo se vodi računa... Ja sam šest mjeseci tražio doktora, no nisu mi ga dali. A kad sam ga dobio – bilo je kasno! Polovici stopala nije bilo spasa. Druga mi je noga za krevet bila vezana lancem.
Granić mi nije niti odgovorio
Ranko kaže da je svojedobno pokrenuta inicijativa za njegovo puštanje na slobodu, kojom prigodom je u Hrvatskoj prikupljeno 86 tisuća potpisa. No, to nije urodilo plodom, jednako kao što nije urodilo plodom ni njegovo obraćanje hrvatskim vlastima. Uputio je pismo i dr. Mati Graniću, ondašnjem ministru vanjskih poslova, u kojemu je, među ostalim, napisao i ovo: “Ja, a vjerujem i moji kolege, željeli bismo doznati ima li ikakvih nada da hrvatska Vlada poduzme nešto kako bi se skratile godine našeg tamnovanja... Ali, ako bi pokretanje našega slučaja štetilo temeljnim interesima hrvatske države, mi ćemo i dalje rado biti žrtve za svoju domovinu...” Ministar mu, naglašava Ranko, nije odgovorio.
