Danas je ponedjeljak. I nije priča u tome. U danu. Datum je korijen ove priče. Jer, danas je 29. veljače. Datum koji nam dolazi svake četiri godine.
Mnogima je on samo zanimljivost, ali nekima znači nešto puno više i nešto puno dublje. Potonji taj datum iščekuju s nekim posebnim nestrpljenjem, uzbuđenjem i veseljem. Naime, oni su čudesnom igrom života rođeni baš tih rjeđih prijestupnih godina kada ona svakodnevna uobičajena 24 sata jednog dana i noći ne iščezavaju iz kalendara. Za njih kažemo – rođeni 29. veljače. Neki podaci kažu da ih danas u svijetu živi više od četiri milijuna. U tom su “klubu” i neki građani naše zemlje. A da bismo mogli napisati ovu priču, upustili smo se u potragu za nekima od njih. U toj smo se potrazi odlučili na simboliku brojevima. Datum njihova rođenja pojavljuje se svake četiri godine, pa smo i mi odlučili pronaći slavljenički – četverac.
Mama je bila – prst sudbine
Jedan nas je trag naveo da na istom mjestu otkrijemo čak polovicu toga četverca. Blizance. Sestru i brata – Nikolinu i Bojana Pavlića – rođene u jutarnjim satima 29. veljače 1984. Sisak je njihov grad, no liječnička je procjena presudila da se rode u Zagrebu.
– Blizanci su obično manje bebe, ali brat i ja bili smo velike bebe pa je i mama bila velika trudnica te joj je preporučeno da joj trudnoću vodi doktor Kurjak u Zagrebu, gdje smo onda i rođeni. Doktor je odredio da se ide na carski rez. I mami je ponuđeno da se to obavi ili 28., ili 29. veljače, ili 1. ožujka. Kako nitko u obitelji nikada nije imao blizance, njoj se to činilo nekako neobičnim i posebnim pa je odlučila da i datum našeg rođenja bude isto takav. Eto, u našem je slučaju mama bila taj prst sudbine. Ja sam rođena u 7.55, a brat dvije minute kasnije. A zapravo, naša je mama oduvijek maštala o blizancima. Baš je htjela imati blizance. Sa svojom se sestrom u djetinjstvu uvijek prepirala jer je sve što je bilo duplo, recimo duple šljive, moralo biti njeno. Na kraju, kada joj liječnik za njenu prvu trudnoću kazao da nosi blizance, nije mogla vjerovati da joj se želja ipak ostvarila – uvela nas je Nikolina u mladenački svijet Bojanove i svoje mame Snježane dodajući da joj oni nikada nisu prigovorili što im je za datum rođenja izabrala taj nestalni dan u veljači.
– Meni je to baš super. Svi se barem sjete mog rođendana. A onih godina koje nisu bile prijestupne rođendane smo naučili slaviti prve subote nakon 28. veljače iako bi svi čekali ponoć i prijelaz s 28. na 1. ožujka kako bi ulovili trenutak da nam čestitaju. Mi smo u neku ruku i malo povlašteni jer zapravo rođendan možemo slaviti čak tri dana – nadovezao se Bojan, inače kuhar u sisačkoj OŠ “22. lipnja”, koji svojim kuharskim umijećem razveseljava đačiće od 1. do 4. razreda. Nikolina ga nadopunjava da su se oni, zbog toga što se kroz četiri godine moraju nakupiti ta 24 sata potrebna da bi se dogodio 29. veljače, uvijek zezali kako im u neprijestupnim godinama rođendan zapravo traje od tri sata prije ponoći 28. veljače do tri sata 1. ožujka, a da njihov specijalni datum rođenja ide i na ruku ocu Borislavu koji teže pamti brojeve pa mu ovo dobro dođe jer se taj datum ne zaboravlja lako. A ne zaboravljaju se lako ni neki rođendani ni neki darovi.
– Svake je godine za rođendan bila ista procedura, razlike su bile samo u tortama i darovima. Uvijek smo imali različite torte, svatko svoju. Ne daj Bože da imamo jednake. A u godini koja bi imala i 29. u kalendaru uvijek se dobivao i bolji poklon. Imam i jedan neprežaljeni. Dobila sam ga od roditelja za 16., odnosno 4. rođendan. Bio je to lančić od bijelog zlata s privjeskom na kojem su roditelji dali ugravirati posvetu. To ljeto otišli smo na more i izgubila sam ga roneći. Roditelji su rekli da će mi isti takav kupiti od prve plaće, no nikad više nije kupljen. Znajući pak da volim štošta izrađivati rukama, brat mi je za 18. rođendan darovao silikonski pištolj. Bili smo na tulumu i, kada mi ga je brat dao, rasplakala sam se, a nitko nije shvaćao zašto plačem zbog običnog plastičnog pištolja. Jako sam ga željela i dirnulo me što je brat bio tako pažljiv i pronašao baš ono što mi je trebalo. Na taj pištolj isto reagiram i dandanas kada njime nešto radim – prisjetila se Nikolina, po struci specijalist za kontroling, a radi u Optima telekomu. Najuži krug kolega s posla zna kada je rođena pa već početkom prijestupne godine počnu naglašavati tu “prijestupnu” činjenicu, iščekujući fešte.
– Najslađe mi je kad ljudima kažem da sam rođena 29. veljače pa oni uopće ne reagiraju. Ništa. A onda nakon nekoliko minuta shvate poantu tog datuma pa krenu komentari i pitanja. Često i ona – koliko ti zapravo imaš godina. Eto, u ponedjeljak ću navršiti 32, a ako ćemo biti baš precizni i točni, onda ću sad proslaviti tek 8. rođendan. To znači da ću punoljetna postati tek 2056. kada će mi biti i 72 godine. E tad ću napraviti pravi raspašoj od rođendana. Sto posto – kroz nekako topao i razigran smijeh kaže Nikolina hvaleći brata da je on “više od fešta” pa oduvijek za rođendane zna okupiti oveće društvo, muzikaše, pa se slavlje protegne na nekoliko dana.
Moglo bi tako opet biti već sutra jer Bojan najavljuje okupljanje i proslavu najprije s obitelji, a onda i s prijateljima. Bit će i muzike, veselo kaže.
– Moji su rođendani uvijek bili tulumi do zore. Prije dvije godine, iako nije bila prijestupna, sestra i ja smo pokupili društvo i tamburaše pa napravili pravu feštu. Svi mi kažu: “Pa ne moraš baš uvijek za rođendan organizirati male svatove”. Sjećam se i proslave iz 2008. kada su mi prijatelji i kolege odbojkaši darovali gitaru. Za 16. rođendan mama mi je poklonila sat, a sad ću od supruge Linde dobiti odijelo za podvodni ribolov. Bili smo, naime, nedavno u Zagrebu na Sajmu sporta i nautike pa, kako bih se htio okušati u ronjenju i podvodnom ribolovu, što me oduvijek zanima, naručio sam to odijelo koje mi je supruga odlučila darovati. A ja ću za sutrašnju proslavu napraviti veliku finu čokoladnu tortu – vedrim nam je razdraganim glasom kazivao Bojan kojem bi prijatelji, aludirajući na “prijestupne”, prave rođendane i to da se njegove stvarne godine dijele s četiri, kada bi trebalo nešto napraviti, u zezanciji znali dobaciti: “To će najmlađi”, a on bi im onda u nekim drugim situacijama znao zafrkantski uzvratiti: “Pa neću to ja, najmlađi sam”.
E, zafrkavati se na račun svojih “manje” godina nije baš dao naš treći slavljenik, ljudina iz ličkog gradića Perušića – Ivan Dasović. Objašnjava da je bio najstarije dijete pa ga dvoje mlađe braće nije smjelo zadirkivati, no dok to govori, cijelo mu se lice smije pa se baš i ne bi moglo reći da je grubo kažnjavao eventualnu bratsku odvažnost.
– Rodio sam se 29. veljače 1952., u 6.30 ujutro, u Prvan Selu. Kod kuće. Bez babice. Mislim da se govorilo da je bio petak. Roditelji Kata i Nikola nisu mi govorili o tome kako je rođenje prošlo, no kazali su mi psolije da su im drugi ljudi predlagali da mi upišu drugi datum rođenja, a ne taj. Ali moji roditelji nisu htjeli ni čuti za to. Htjeli su da bude baš onako kako je i bilo. A u Perušiću ima još jedan čovjek rođen 29. veljače, ali 1956., Josip Binički Joja – jakim, grlenim glasom govori nam gospodin Dasović koji je u Zagrebu završio Strojarsko-tehničku školu, a nakon ženidbe i očeve smrti 1977. vratio se u svoju Liku. Sad je u braniteljskoj mirovini, od 2010. No posao strojarskog tehničara vodio ga je i u Njemačku, i na brod, a radio je i u HAC-u, Bechtelu, Badelu... Tijekom Domovinskog rata, braneći svoju grudu i taj tako divni kutak naše zemlje, proveo je 38 mjeseci na opasnom ličkom ratištu. Spomenuo je to tek onako, uzgred. Izgleda da nije od onih koji bi od svog domoljublja stvarali dramu. Stoga smo se u razgovoru brzo vratili na temu njegova rođenja.
Slavio svake četiri godine
– Iako je datum mog rođenja malo neobičan, nitko me nikada zbog njega nije zadirkivao. Tada, na selu, kada se živjelo skromno i štošta se nije imalo, rođendane sam slavio samo svake četiri godine. Baš na datum svog rođenja. Poseban mi je bio 4. rođendan jer mi je ujak Mića kupio trenirku. Bio sam dijete, no sjećam se da sam tada bio najsretniji na svijetu jer smo hodali u šlapama, nije bilo novca, nije bilo odjeće... To je bila moja prva kupovna odora. Ta trenirka. Onda sam sav bio važan. Nisu mi ni dali da je stalno nosim. Obući sam je mogao samo u posebnim prilikama. Nisam se u njoj smio igrati. Bilo je to svečarsko odijelo – unatoč onome što nam je govorio gospodinu Dasoviću vedrina se osjećala su svakoj riječi. Pa i onda kada se prisjećao da ni za školovanja u Zagrebu, zbog nedostatka novca, nije moglo biti velikih rođendanskih slavlja.
– U ponedjeljak ću imati 64 godine. Odnosno 16. A hoću li dočekati “punoljetnost”, tko zna. Na to trebam čekati još osam godina. Ono što znam jest to da će mi u ponedjeljak doći nekoliko mojih dečki, prijatelja, pa ćemo malo pojesti i popiti. I priča završena. Nema tu nekog velebnog slavlja – kazao nam je Ivan Dasović dodajući da ne zna hoće li tom malom okupljanju moći prisustvovati i njegove dvije kćeri. No na njemu će sigurno biti supruga Ankica.
A sutra će netko postati i drugi put – punoljetan. Glazbeni pedagog Franjo Lovrec iz međimurskog Svetog Urbana, rođen 29. veljače 1944. Kako ga je baš ovih dana zaskočila viroza pa mu je bilo teže razgovarati, planove za sutrašnju proslavu njegova 72., ali i onog drugog – 18. rođendana, prenijela nam je supruga Ljiljana kazavši da će Franjo “konačnu” punoljetnost proslaviti uz obitelj i kolege glazbenike koji će mu doći u pohode. Samo da prizdravi.
>>Evo što je bilo danas: Bandić je 2000. znao što želi, a taksisti se tuku već četiri godine
>>Umirovljenik Franjo Lovrec: Eto, napokon sam punoljetan!
