Nitko toliko dugo nije ostao vjeran Ciboni kao kapetan Marin Rozić (31). Jest, i veteranu Davoru Kusu ovo je deseta sezona među vukovima, no on je tri puta dolazio, a Rozić je pod Tornjem desetljeće u kontinuitetu!
Uoči finala doigravanja s Cedevitom, s kapetanom duge plovidbe našli smo se u MVP-ju, Marinovu drugom domu, kafiću u Ciboninu pasažu s jedinstvenim košarkaškim ozračjem.
Koja je od tih deset godina vjernosti Ciboni bila najteža?
– U Cibonu sam došao kada je to bio sređen klub, no stvari su se u međuvremenu promijenile. Rekao bih da je najteže bilo one godine kada smo igrali onaj nesretni finale ABA lige s Partizanom. Preko Cibone su se lomila neka politička koplja, ljudi iz Grada nisu još bili u klubu, a mi smo bili ostavljeni na vjetrometini. Na koncu se baš te godine dogodio ulazak ljudi iz Grada i krenula je sanacija kluba.
Kako i kada su igrači počeli osjećati Cibonine financijske probleme?
– Mi igrači te probleme počeli smo osjećati u drugoj sezoni trenera Perasovića, kada smo u sastavu imali tri sjajna igrača, Tomasa, Gordona, Bogdanovića. Ja sam od polovice te sezone bio izvan stroja zbog ozljede Ahilove tetive, no u svoj toj nevolji Cibona je imala sreće jer su to bili momci kojima je sportski motiv bio više od svega. Da su oni tada obustavili treniranje i igranje, a bilo je i takvih ideja, tko zna što bi bilo. Rezultati i zajedništvo kumovali su da se ipak odigralo do kraja, no već tada moglo se osjetiti da je postojanje kluba došlo u pitanje.
Tih godina kao da se rezoniralo u stilu "samo kupuj, već će to jednog dana netko platiti".
– S kim god sam razgovarao, čuo bih "Cibona ne može propasti, netko će to platiti", no ja sam se i tada pitao a tko je taj koji će to rješavati. To dizanje kredita i stavljanje hipoteke bili su prilično nespretni potezi. Problemi su nastali zbog prekomjernog zaduživanja da bi se dovodili igrači koje si, po toj cijeni, klub više nije mogao priuštiti. Sezonu prije dovedeni su igrači poput Prkačina i Andersona, i ti su igrači vrijedili tog novca, no pitanje je isto je li ih si Cibona mogla priuštiti. Da je i Jordan došao, ne bi mogao imati 500.000 eura.
Bandić nam je vratio nadu
Kako je na starosjedioce tada djelovao ulazak u klub Bandićevih ljudi iz Grada?
– Problemi su bili preveliki da bi se riješili preko noći, no Grad je ozbiljna "tvrtka" i to što su njegovi ljudi ušli u klub, to nam je vratilo određenu nadu.
Otkako je postao kapetan (2009.) naslijedivši Prkačina, Roza je dizao pobjednički pehar nekoliko puta, ali je i upoznao i drugu stranu medalje kapetanske uloge. Često se nalazio između dvije vatre.
– To je nezahvalna uloga. Mene je Uprava uvjeravala da će se ono što oni kažu i ostvariti i očekivalo se da ja to prenesem igračima. A oni su tražili novac, očekivali su da dobiju što stoji u ugovoru.
Je li ikada morao lagati suigračima?
– Ne, to nisam činio jer bih tako lagao i sebi. No, ponekad sam kolegama prenosio stvari u koje ni sam nisam bio uvjeren i to bih im i rekao. Recimo, znao sam doći u svlačionicu i reći da će sljedeći tjedan biti plaća, a ona ne bude. Bez obzira na to što oni znaju da to nema veze sa mnom i da sam ja bio samo glasnik, kada bi vidjeli da se to nije obistinilo, taj tjedan bi na treningu svi gledali u mene.
Bilo me strah za opstanak
Svi iz Tornja, pak, već godinama gledaju u gradonačelnika Milana Bandića.
– Mi imamo sreću što je gradonačelnik čovjek sklon Ciboni. Može se on nekome ne sviđati, no da je Bandić ravnodušan prema ovom klubu, danas ga ne bi ni bilo. Prisjećali bi se Cibone kao kluba slavne prošlosti koji je nekad postojao.
Zbog svega toga momčad koja je sastavljena za ovu sezonu, i za kakav novac, bila je veliko iznenađenje za mnoge.
– Ni sada mi nije jasno zašto su dovedeni svi ti igrači uz takve financijske probleme, no možda se u međuvremenu dogodilo nešto s nekim planiranim sponzorom o čemu ja ništa ne znam. Na početku sezone sklopljena je momčad koja, po sastavu, ni u Euroligi ne bi smjela biti kanta za napucavanje. Već od početka sezone počelo se šaputati o osvajanju ABA lige i to je za nas bio pritisak. Nažalost, ni danas nikome nije jasno zašto je to tada tako loše izgledalo. Premda je Spahija svugdje gdje je radio bio prvak države i ne mogu reći da je to njegova krivnja, momčad u tom sastavu naprosto nije kliknula.
A to se dogodilo tek nakon što su otišli Spahija i tri nositelja igre (Žižić, Strawberry, Jenning). Što je u tim trenucima mislio kapetan broda koji se opasno nakrivio?
– Mislio sam da nas čeka katastrofa. Sve se počelo urušavati, odlazi prvi trener, odlaze tri igrača i ja sam se počeo pribojavati za naš ostanak kluba u ABA ligi. Bilo me strah.
No, onda kreće čudesan igrački preporod kakav se na ovim prostorima ne pamti.
– Momčad trenerski uzima Rimac koji za pomoćnika dovodi Golemca i kreće naš san. Oni preuzimaju momčad s nekim prijateljskim pristupom i to je, čini se, bio jedini način koji je mogao upaliti.
Što se mislilo kada je Rimac momčad dao u ruke 19-godišnjem Šariću?
– Bili smo skeptični jer smo izgledali kao neka krnja momčad koji ima petorku, ali ne puno više od toga. Osim toga, u tom trenutku taj Šarić nije bio ni blizu ovom Šariću danas, ali je i tada govorio da ćemo se mi plasirati na Final Four i da možemo osvojiti ABA ligu. Uvjeravao me tako uvjerljivo kao da on zapravo ima 30, a ja 19 godina.
Svaki dan su nas uvjeravali
Kad je Dario u kapetanovim očima počeo izgledati kao pobjednik?
– Nakon utakmice u Szolnoku. Tada sam vidio da je on zapravo nešto posebno, da taj dečko ima nešto s čime se rađaš. U međuvremenu, mi pobjeđujemo i Cedevitu i Partizan i u samo 20 dana prebacujemo se s priče o ostanku do priče o Final Fouru. Ti dani, završno s beogradskim turnirom, možda su mi i najljepše razdoblje u karijeri. Cibona je ponovo bila hit, uistinu čarobno razdoblje.
Najveća čarolija dogodila se u polufinalu ABA lige protiv Zvezde.
– Nakon što smo od Zvezde izgubili u Zagrebu, u posljednjem kolu ligaškog dijela, nije prošao dan a da nam treneri nisu rekli da mi tu Zvezdu možemo dobiti. A kada ti to netko toliko često govori, onda i sam u to počneš vjerovati. A ta je utakmica bila jedna od čudnijih u mojoj karijeri. Otvorili smo je odlično, vidim da je Blassingame “vruć”, u jednom trenutku vidim da vodimo 20 razlike i okrećem glavu od semafora jer znam koliko smo puta prosuli neka slična vodstva baš zbog skraćene rotacije. Na koncu ipak pobjeđujemo i slavimo kao da smo osvojili Euroligu, a zapravo smo samo ušli u Euroligu.
Za Blassingamea će reći da je Amerikanac koji je u ovih 10 godina na njega ostavio najsnažniji dojam.
– Po igračkim kvalitetama Alan Anderson je bio najbolji, no najdublji pečat kao igrač i osoba ostavio je Blassingame. On je razigravač s kojim je lijepo igrati. Nahranit će nas sve loptama, a i zabit će kada treba, pa i odigrati obranu kada je to najvažnije. Nije najbolji obrambeni igrač na svijetu jer se strašno puno troši u napadu pa je već i uračunato da ćemo ga pokrivati, no kada dođe stani-pani, onda je i pravi u obrani.
Jasko i Bles nisu dobar spoj
S obzirom na to da se već i sam nudio Repeši, je li onda Blassingame pravi čovjek za hrvatsku reprezentaciju?
– Hm, teško mi je spojiti njega i Repešu. Znam kako Jasko razmišlja, a Blassingame je tip kojemu moraš dati više slobode. Mislim da ne bi bili dobar spoj.
A kako to da su Rozić i Repeša bili dobar spoj? Posebice olimpijske 2008.
– Kod Jaska sam uvijek dobro igrao jer se točno zna tko što radi i zbog toga ga jako cijenim. Traži čvrstu obranu i tranzicijsku igru, što je za mene idealan sustav.
S obzirom na to da dobro igra, očekuje li Roza ponovo poziv?
– Reprezentaciju nisam otpisao, no o tome nisam razmišljao i ne očekujem poziv. Sve u svoje vrijeme.
No, zato s Repešinim trupama iz Cedevite od utorka očekuje velike bitke u finalu doigravanja za hrvatskog prvaka. Ima li između cibosa i cedevitaša i prenaglašenog suparništva?
– Rivalstvo se stvorilo, no govoriti o nekoj mržnji je bezveze. Ja Cedevitu ne mrzim, ja je samo hoću pobijediti, no isto tako moram priznati da to što gospodin Tedeschi radi izuzetno poštujem. Da je barem više takvih pojava u hrvatskoj košarci.
Hoće li Rozić biti “pojava” u hrvatskoj košarci i nakon igračke karijere?
– Prije svega želim završiti pravni fakultet na kojemu mi je ostao još samo jedan ispit, upravno pravo koje moram dati ovog ljeta. Nakon toga, volio bih ostati u košarci, biti dio Cibone. Možda raditi u uredu, no ne bih imao ništa protiv ni da radim na parketu.
da se imalo gdje otići- otišlo bi se, ovako gdje ćeš bolje od uzimanja veeeelike i prevelike love za pomoćnog igrača doma!!!