Samo će rijetki šetači po 12 kilometara dugom Obalnom šetalištu koje se proteže od Voloskog do Lovrana znati gdje prestaje Ika, a počinje Lovran. Na tom mjestu, naime, poznatu “opatijsku” ogradu uz šetalište s dvije uzdužne prečke zamijeni “lovranska” ograda s tri prečke. Ali, ako još nisu bili sigurni da su stigli u Lovran, šetači će se u to nesumnjivo uvjeriti samo nekoliko koraka dalje, kada se nađu pred veličanstvenim volumenom vile Magnolije, zaklonjenim visokim zidom od krupnog grubo klesanog kamena. Još par koraka i pred šetačima će na uzvisini, uvučena u sjenu šume pinija, izroniti mistična silueta vile Frappart obložene ružičastim mramorom. A iza blagog zavoja šetnice novo iznenađenje: zabljesnut će, bijela kao snijeg, upravo renovirana vila Demes, a odmah do nje još veličanstvenija vila Guerra... Svakom šetaču koji na to mjesto dođe prvi put, ako to već unaprijed nije znao, tada bi trebalo postati jasno da se našao pred povijesnom, arhitektonskom i kulturnom senzacijom.
Lovranske vile našle su se ponovo u fokusu pozornosti javnosti kada je Agrokor pod izvanrednom upravom svoju bajkovitu vilu Kameliju (izvorno villa Castello) u Medveji za 8,12 milijuna eura prodao slovačkom investitoru. Neoromanički Schloss Medvea Agrokor je 1996. kupio od hotelskog poduzeća Liburnija rivijera za tri milijuna tadašnjih maraka (oko 1,5 mil. eura). U renoviranje i opremanje uložio je još tri milijuna DEM: pokućstvo je dao dovesti iz Engleske, a zelenilo i travu iz Nizozemske.
Novine su zabilježile da je tadašnji Agrokorov gazda Ivica Todorić od Općine Lovran htio kupiti i jednu malu parcelu kojom bi povezao dvije koje je već imao u svom vlasništvu. Ali to je izazvalo golemo nezadovoljstvo dijela mještana, a tadašnji načelnik Medveje novinarima je rekao da „njima bogataši nisu potrebni“. Današnji načelnik Lovrana Bojan Simonič, međutim, kaže da Todorić nije bio među najbogatijim današnjim vlasnicima lovranskih vila, kao što nije bio ni među prvima koji su shvatili njihovu golemu vrijednost.
Načelnik Simonič nije ni siguran tko su oni zaista: nekolicina su među najbogatijim Rusima – vlasnik ruske franšize Dinersa, krupni dioničari Gazproma ili Rosnjefta, zatim liječnici hrvatskog podrijetla vlasnici bolnice u Sjedinjenim Državama, nekadašnji motociklistički prvak i zastupnik Honde za Hrvatsku, tu je navodno i vlasnik Salonita, pa jedan krupni austrijski poduzetnik... Općinskom načelniku imena nisu bitna pa ih tako ni mi nećemo navoditi jer „to su ljudi koji traže privatnost, podmiruju komunalne račune na vrijeme, a za koncesije na pomorsko dobro pred svojim vilama godišnje plaćaju ozbiljne iznose...“
Po čemu je oko 180 lovranskih vila globalno jedinstveni fenomen? Sagrađene su na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u doba Austro-Ugarske, za bogataše i plemstvo, a projektirali su ih i sagradili vodeći arhitekti i graditelji toga doba. Kako u monografiji “Lovran – Turizam i graditeljstvo” piše Mirjana Peršić, “u kratkom razdoblju i na razmjerno uskom priobalnom pojasu, sjeverno i južno od srednjovjekovne gradske jezgre i lučice izraslo je oko stotinu objekata koji na temeljnoj zamisli raskošnog dvorca, uz intimnu građansku kulturu stanovanja, s lokacijom daleko izvan gradskog središta, rađaju reprezentativnu ladanjsku kuću...”
Nisu htjeli biti s pukom
To su “veliki, soliterni objekti, okruženi zelenilom i cvjetnim vrtovima, složenih volumena s velikim prozorima, razigranih tlocrta i različitih krovnih visina, sa široko istaknutim strehama... Prevladava bogata vanjska dekoracija, ističu se razdjelni i završni vijenci, ugaoni istaknuti kvadri, maštoviti prozorski okviri, balkoni i terase zaštićene balustradama te unutrašnja stubišta, široka i reprezentativna”. No zašto baš u Lovranu?
Do sredine 19. stoljeća, objašnjava nam načelnik Bojan Simonič, Opatija je već bila načičkana hotelima. Bila je dobro povezana s Bečom i Budimom, željeznica je došla do Matulja, a dalje je vozio tramvaj, sve do Lovrana. Ukratko, Opatija je postala je ono što danas nazivamo turističkim resortom, a austrougarski bogataši nisu se htjeli miješati s običnim pukom koji ljetuje u hotelima – htjeli su ekskluzivnost i privatnost.
Lovran se nametnuo sam od sebe. Osunčan je popodne dulje nego Opatija, obala mu je položenija, njegovo srednjovjekovno pitoreskno staro mjestašce unutar obrambenih zidina i s kulama bilo je idealno za šetnje, fešte i druženje. Tu je već postojala i neka pomorska infrastruktura, mogla se privezati ili dati popraviti jahta.
U Državnom arhivu u Rijeci ostala je dokumentacija o projektiranju i gradnji vila koje su naručili Louise barunica Klein Wiesenburg, Michel Raoult Frappart, Gustav baron von Scharmitzer, Adolf Demes, Nicolo i Camilla Guerra, Joseph Marchal, Marianne Dondon, Marie grofica Blankensterin, Gabriel Schattnfroh, Iginio Persich, Koloman Ödör, Teresina de Persich, Anselma von Stadnitzky, Anderea Rubinich, barun Ernst von Wraniczany, baron Joachim von Brenner, dr. Ludwig Loew i brojni drugi.
Oni su svoje vile nazvali romantičnim ili praktičnim imenima popularnima u ono doba, i svi su nosili predznak villa: Kamelia, Maria, Polonia, Thalia, Ausonia, San Giuseppe, Pepina, Adelina, Bel Fiore, San Rocco, Atlanta, Souvenir, Carinthia, Eugenia, Santa Maria, San Michele, San Nicolo... Neke su vile odmah bile namijenjene da budu hoteli (vila Primorka, Lovrana, danas Klinička ortopedska bolnica), pansioni (vila Celestina), restorani ili kavane (Pricesse), dr. Karl Bettini je naručio gradnju sanatorija. A gdje se pojavila potražnja za arhitektima i zidarima, tu se pojavila i ponuda građevinskih poduzetnika. Austrougarsko plemstvo i novostvoreni bogataši tražili su za Lovran samo najbolje i najpoznatije, a oni su se pak natjecali tko će projektirati i sagraditi ljepšu i raskošniju kuću.
Prvu na koju će šetači po lovranskom Lungo mare naići dolazeći sa sjevera uz more, vilu Magnoliju, izvorno villu San Nicolo, za barunicu Klein Wiesenburg projektirao je Karl Seidel, a sagradila ljubljanska Kranjska stavbna družba. Za arhitekta Seidla Berislav Valušek u članku u “Liburnijskim temama” piše da je rođen 1858. u Šumperku, današnjoj Češkoj, školu je pohađao u Beču i Olmützu, a studirao je na Politehnici u Zürichu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje je bio omiljeni student profesora Theopila Hansena, austrijskog arhitekta danskog podrijetla. Redoviti član bečkoga Kunstlerhausa postao je 1873., a umro je u Beču 1936. u 79. godini.
Kolike su bile Seidlove zasluge za Lovran, govori i to da je 1894. izabran za potpredsjednika Odbora za poljepšavanje grada, a 1908. proglašen za počasnog građanina tadašnje općine Volosko. “Tijekom života Seidl je izgradio velik broj vila, penziona i javnih zgrada upravo na području Liburnijske rivijere”, piše Mirjana Peršić. “U Lovranu je ostvario svoj najznačajniji rad, villu Frappart, koja svjedoči o sretnom spoju mašte graditelja i financijske moći investitora i koja zavodi ljepotom svojih ukrasa, arhitektonskom plastikom i tlocrtnim rješenjem.“
Carl Seidl u Lovranu je izrastao u legendu, no još plodniji bio je Attilio Maguolo. Njegovo građevinsko poduzeće Impresa di Costruzioni Laurana, utemeljeno 1896., kako mu je stajalo na službenom žigu, “sagradilo je 86 najraskošnijih lovranskih vila”. Maguolo je bio “nadareni majstor koji se znao prilagoditi zahtjevima novih stilskih utjecaja svoga doba te ukomponirati, često i pretjerano, u vanjskom oblikovanju sve dekorativne elemente dopadljive njegovim naručiteljima. Spretan organizator znao je upotrijebiti sve lokalne, materijalne, ljudske i tehničke resurse.” (Mirjana Peršić)
U svojoj monografiji Mirjana Peršić katalogizirala je 33 vile i pansiona (Belvedere) koje je projektirao i sagradio Attilio Maguolo, a najimpresivnije su vjerojatno vila Denes i vila Guerra, treća i četvrta na koje se nailazi na lovranskom Lungo mare iz smjera Opatije. No Maguolo i Seidl, ma kako bili spretni i poduzetni, sami nisu mogli udovoljiti potražnji za uslugama arhitekata i zidara pa je u Lovranu priliku da se iskažu dobilo još mnoštvo poduzetnika. Neki su projektirali i sagradili samo po jednu kuću, ostali po nekoliko, a svi su dali golem doprinos multikulturalnoj, multinacionalnoj i kozmopolitskoj liburnijskoj rivijeri na prijelomu 19. u 20. stoljeće.
Zadnja dva desetljeća građevinarstva 19. stoljeća u Lovranu obilježio je najstariji zidarski majstor Andrea Rubinich. U suradnji s uvaženim riječkim arhitektima i samostalno izveo je čak 11 prekrasnih vila (Blankenstein, Antoinetta, Leocadia, Carlotta...), pansiona (Miramar) i hotela (Primorka). Premda samouk, za Lovran je legendaran kao i Seidl ili Maguolo. U Lovranu su projektirali i gradili još i bečki arhitekt Albert Pio, sušački majstor Giovanni Randich i manje poznati Joseph von Strobach, podrijetlom iz Slovengradeca, koji se u Lovranu toliko udomaćio da je obiteljsko prezime promijenio u Stradi.
Kao da su dobili na lutriji
Poslije Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije lovranske su vile većinom dobile talijanske vlasnike. Poslije Drugog svjetskog rata, međutim, nove su komunističke vlasti bivše Jugoslavije u njih uselile beskućnike i dodijelile im stanarska prava, a u kuće u kojima su do tada bili pansioni ili sanatoriji uselili su se socijalistički samoupravni hoteli radnog naroda. Pola stoljeća vile su slabo ili nikako održavane ili prepuštene propadanju. No poslije Domovinskog rata njihovi su stanari dobili priliku jeftino otkupiti svoje stanove, da bi ih nedugo potom stali prodavati bogatašima, stranim i domaćim, današnjim vlasnicima, za goleme iznose. Stanovi u vili Demes prodavali su se za malo manje od milijun eura! Njihovi nekadašnji stanari “kao da su dobili na lutriji”, kaže načelnik Lovrana Bojan Simonič.
Posljednjih dana i godina vile ponovo poprimaju stari sjaj. Ispod patine izranja njihova izvanredna kvaliteta i klasična, neprolazna ljepota. Njihovi arhitekti i graditelji, koliko su bili vješti zanatlije, toliko su bili i veliki umjetnici. “Najveći broj lovranskih vila realiziran krajem 19. stoljeća projektiran je u stilu visokog historicizma, koji traži estetiku u modificiranim stilovima prošlosti”, piše riječka povjesničarka umjetnosti Zana Dragičević, “s elementima venecijanske cvjetne gotike na pročeljima i neogotičkim dekoracijama na balkonima, trijemovima, lođama i prozorskim otvorima, dok se pod lukovima i na rubu njihova plašta niže motiv venecijanskog zupca. Kao nosači potprozornika uzimaju se lavlje glavice. Javljaju se i motivi slijepih trifora trolisnog završetka s tordiranim stupovima te motivima cvijeća...” Zana Dragičević otkriva i otkud je ta estetika preko Beča i Pešte stigla u maleni Lovran: Carl Seidl bio je očaran venecijanskim pročeljima, a Maguolo je bio podrijetlom iz Mire kraj Venecije.
Pogledajte i galeriju fotografija koje su nas nasmijale, ali i šokirale - najveći hit dolazi iz središta Zagreba:
Netko će reći: "Pa nitko prirodna bogatstava ili nekretnine ne iznosi iz Hrvatske jer one ostaju u Hrvatskoj, nitko ih ne može na leđima odnijeti". Da, točno. Samo se naježim kada pomislim kako će jednoga dana to strano vlasništvo čuvati zaštitari koji neće dopustiti pristup u blizinu i građanima neće moći biti omogućeno kretanje tamo gdje su se odvijek slobodno kretali". I tako će se sužavati radijus kretanja Hrvatskih građana. Kao kada se sjeku šume i ograničava radijus kretanja životinjama. Ako stranci već i kupe nekretnine, onda im treba naložiti da svoje nekretnine ne smiju ograditi na način da ograda nagrđuje okoliš i da ograda zabranjuje kretanje po prirodnim koridorima pješaka koju su uvijek bili slobodni i danonoćno otvoreni a ne da stranci propisuju satnicu mogućeg prolaska kroz određeno područje, a izvan toga je strogo zabranjeno kretanje kretanje Hrvata po prirodnim Hrvatskim ljepotama u Hrvatskoj.