Trenutačno najpopularniji ruski pisac, hvaljen i od velikih zapadnih medija, u Hrvatskoj je objavio prvu knjigu. “Avijatičar” Jevgenija Vodolazkina posebna je knjiga, istodobno i vrlo važna. Prije svega, riječ je o Vodolazkinovu stilu pisanja koji će, sasvim sigurno, većini biti nešto sasvim novo. Jevgenija Vodolazkina vole zvati i ruskim Umbertom Ecom. Neka njegova djela doista neodoljivo podsjećaju na narativ znamenitog tvorca “Imena ruže”. No Vodolazkin je važan pisac jer je i po njemu vidljivo koliko se danas razlikuje način razmišljanja u Rusiji i njoj trenutačno suprotstavljenom Zapadu. Dio se ključa toga danas velikog rivalstva na više polja doista može prepoznati i u pisanju Jevgenija Vodolazkina. U povodu izlaska njegova “Avijatičara” u izdanju Naklade Ljevak, ruski nam je pisac dao ekskluzivni intervju.
Zovu vas ruskim Umbertom Ecom. I doista, kada pogledam radnju “Lavra” osjećam dodirne točke s Ecovim “Imenom ruže”. Laska li vam to, je li vam možda doista Umberto Eco bio uzor?
Na jednom književnom festivalu moja talijanska nakladnica upoznala me s tim sjajnim piscem i rekla mu da me zovu ruskim Umbertom Ecom. Eco mi je stisnuo ruku i izrazio sućut. Bio je mudar čovjek i, što je važno, imao je smisla za humor. U razgovoru s njim rekao sam da veoma poštujem njegov rad, ali da se bavim sasvim drugim stvarima. Njega zanima povijest, a mene povijest duše.
Jedna je od karakteristika vaših romana bezvremenost. Zašto smatrate da vrijeme ne postoji, da nije najvažnija stvar u životu?
Vrijeme nam je dano zbog naše slabosti. Kako se ne bismo pogubili u događajima, oni su vremenski raspoređeni. Ali vrijeme je, oprostite za tautologiju, privremeno. Ono je samo otočić u vječnosti, a duša prebiva upravo u njoj.
Vi ste i veliki vjernik. U crkvu ste odlazili i za vrijeme Sovjetskog Saveza. Zašto ste zaključili da je religija tako važna?
U tinejdžerskoj dobi prošao sam prvu duboku krizu, povezanu s otkrićem smrti. Naravno, i prije sam znao da smrt postoji, ali u dobi od 14-15 godina pokazala mi se ne samo kao nepostojanje u budućnosti nego i kao besmislenost postojanja u sadašnjosti. Postao sam svjestan da je, ako se sve završava konačnim odlaskom, sve što činim besmisleno. U određenom smislu, moj je put ponavljao Adamov. S obzirom na to da sam kao dijete bio čista tijela i čistih misli, lako sam prešao tu zapreku. No odrastanje je bilo u biti kušanje sa stabla spoznaje. Drugim riječima, sagrešenje u svemu što ono sa sobom nosi – ponajprije smrt.
Neki kažu da upravo religija nosi dosta problema, kako u povijesti tako i u sadašnjosti, mnoge su skupine, pogotovo na Bliskom istoku, okarakterizirane kao ekstremisti ove ili one religije, u Europi su i političke opcije sve češće obojene nekom religijom. Kako onda gledati na religiju znajući sve to?
Znate, skalpelom se može obaviti važan kirurški zahvat, a možete nekoga i zaklati u noćnoj tučnjavi. Dvije su njegove moguće uloge. Zar je to povod za odricanje od skalpela? Svaka se stvar može instrumentalizirati u zločinačke svrhe, ali u svakoj stvari valja vidjeti njezinu pravu, stvarnu namjenu.
Vaši su romani sve samo ne mainstream, i po ideji i po načinu pisanja. Jeste li očekivali takav uspjeh, pogotovo na Zapadu?
Ne, nisam očekivao. Naprotiv, bio sam prilično siguran da će roman “Lavr pročitati meni bliski ljudi i možda još nekoliko stručnjaka filologa. Međutim, ispalo je potpuno drukčije. Što se tiče mainstreama, doživio sam jednu smiješnu zgodu s tom riječi. Kad su moj roman nominirali za Veliku knjigu, glavnu rusku književnu nagradu, jedan mi je kritičar rekao: “Nikad nećeš dobiti tu nagradu, zato što tvoja knjiga ne spada u mainstream.” A kad sam dobio nagradu, ponovno sam sreo tog kritičara. Potapšao me po ramenu i rekao: “Znam da si dobio nagradu. Sve je vrlo jednostavno: mainstream se promijenio.” Popularnost knjige na Zapadu objašnjavam time što smo, unatoč svim našim razlikama koje postoje, u fundamentalnim pitanjima slični: svi mi završimo isto i nastojimo shvatiti što s tim. Ne poznajem nijednu osobu koja si na ovaj ili onaj način ne odgovara na pitanje o smislu života.
Jako često koristite pojam “metafizičko”, u svojim romanima ga često i dočaravate. No, u jednom ste eseju taj izraz iskoristili i za opis današnjih odnosa između Rusije i Zapada. On, jasno, teško da je ikada bio gori. Kako biste ga vi opisali i vidite li način da se taj odnos poboljša? Pogotovo mislim na Ukrajinu, rođeni ste u Kijevu.
Zasad se vodi rat riječima, ali na određenom stupnju usijanja riječi se mogu pretvarati u metke – i to se nipošto ne smije dopustiti. Ponajprije treba promijeniti riječi koje izmjenjujemo. Onda će se s time odmah promijeniti i sve ostalo.
Rusija je danas ponovo svjetska sila s ključnim utjecajem u svijetu, pogotovo u pojedinim njegovim dijelovima. To je postignuto u relativno kratko vrijeme, još krajem 20. stoljeća sasvim se sigurno nije tako činilo. Kako to da je takav preokret bio moguć u tako kratkom razdoblju, gdje je to Zapad pogriješio u procjeni da Rusija više ne može dosegnuti nekadašnje pozicije? Sigurni smo da se ne radi samo o Vladimiru Putinu. Jednom ste spomenuli da su ključni događaji u povijesti, poput atentata u Sarajevu, tek iskre koje pale prije priređenu vatru. Je li i s Rusijom bilo tako?
Početkom devedesetih Rusija se silno htjela ujediniti sa zapadnim svijetom. Podsjećala je na usamljenu ženu koja je spremna udati se pod bilo kojim uvjetima. No sa Zapada je potom uslijedila prilično omalovažavajuća gesta koja je isključivala svaku mogućnost zbližavanja. Ima u životu situacija kad te ne prihvaćaju kakav god da jesi, i to se dogodilo Rusiji. Neki nakon takvih udaraca više nikada ne ustanu. Drugi si pak govore da treba nekako živjeti dalje i počinju se uzdati samo u sebe. Rusi su se osjetili usamljenima u svijetu, a energija samoće vrlo je velika.
Školovani ste povjesničar medijevelist, a u Hrvatskoj se često bavimo tim razdobljem, pogotovo ranim srednjim vijekom jer je to doba našeg dolaska na područje zapadnog Balkana. Zašto ste vi izabrali proučavanje tog vremena, često i pišete o njemu? Kakvo značenje to vrijeme ima za Ruse i Rusiju?
Imao sam najmanje dva razloga zbog kojih sam se bavio srednjim vijekom. Prvi i glavni je to što je srednji vijek divan. Zapravo sam to u punoj mjeri osvijestio tek nakon što sam se godinama bavio tom kulturom. U vrijeme kad sam se još kao mladić okrenuo srednjem vijeku bitno mi je bilo ono što bih nazvao drugim razlogom: srednji vijek nije nimalo sličio na sovjetsku stvarnost. U nekom je smislu to što sam se bavio srednjim vijekom bilo način da se udaljim od tadašnje sovjetske stvarnosti, unutarnja emigracija, ako hoćete tako reći. O tome bih mogao održati cijelo predavanje, no iz cijelog niza razumljivih razloga to je teško učiniti u intervjuu. Reći ću kratko: korijeni one velike književnosti novoga doba koja je proslavila Rusiju upravo su u srednjem vijeku. Velika etička zasićenost ruske književnosti potječe upravo odatle, iz tog perioda.
Općenito, gdje je razlika između srednjeg vijeka na Zapadu i na Istoku, odnosno u Rusiji? Jesu li razlike koje danas postoje stvorene zapravo već tada?
Neću ponavljati svima poznate istine o Konstantinopolu i Rimu, iz kojih potječu istočno i zapadno kršćanstvo. Spomenut ću jedan, reklo bi se, poseban aspekt: jezik. Zapadnoeuropski narodi primili su kršćanstvo na latinskom, a istočnoeuropski na crkvenoslavenskom.
Zapadnim Europljanima strani latinski otvarao je nove kulturne obzore, ali je u određenoj mjeri otežavao pristup Riječi Božjoj. Rusima je Sveto pismo došlo praktički na materinskom jeziku, pa se do Riječi Božje nisu morali probijati kroz latinštinu. S gledišta duhovnog razvoja naroda, to je bilo jako važno.
Ali nastao je drugi problem: izlazak izvan granica Rusima dostupne kršćanske literature ovisio je o dodatnim prijevodima. A prevođenje je iznimno težak posao. Kulturna energija naroda time se fokusirala gotovo isključivo na kršćanske tekstove, i to se odrazilo na cijelu rusku kulturu. O toj neobičnoj fokusiranosti Rusa na kršćanstvo svojedobno je iscrpno pisao ruski filozof Georgij Fedotov.
Kakva je danas situacija s kulturom u Rusiji? Za gostovanja u Srbiji izjavili ste da ondje nema nikakve cenzure. No, koliko se država brine o kulturi, stimulira li je, subvencionira, smatra li je važnom?
Što se tiče cenzure, u Rusiji stvari stoje otprilike jednako kao na Zapadu.
Sve države pozorno nadziru masovne medije koji su im podložni. Oblici tog nadzora u svakoj zemlji imaju svoje posebnosti, ima ih i u Rusiji. Usto, u našoj zemlji postoje oporbeni mediji koji izražavaju oštar negativan stav prema svemu. Naglašavam, svemu što – vlasti čine.
Takvu silovitu kritiku nisam vidio ni u jednoj zapadnoj zemlji. I mene ta raznolikost veseli. Ja sam posve izvan politike i objavljujem u listovima najrazličitijih usmjerenja.
Ne pazim na usmjerenje publikacije, nego na ono što govorim. A gdje će to biti objavljeno, ne brine me previše. Što se tiče književnosti, mogu s potpunom odgovornošću reći da na tom području kod nas vlada potpuna i apsolutna sloboda. To priznaju i pisci koji se smatraju oporbenjacima. Više sam puta čuo to od njih na zajedničkim konferencijama za novinare.
“Avijatičar” je prva knjiga koju objavljujete u Hrvatskoj, interesantan roman ponovo o bezvremenosti. Imate li kakva očekivanja od naše publike, jeste li prije bili u Hrvatskoj, koliko o njoj znate?
Moje poznanstvo s Hrvatskom dosad je bilo ograničeno na nekoliko kolega s kojima sam se družio dok sam bio Humboldtov stipendist u Njemačkoj. To su bili obrazovani i, rekao bih, aristokratski ljudi u ovom društvu. Potpuno mi je jasno da znanstvena elita ne mora odražavati zemlju u cjelini, ali zadržala mi se ta predodžba o aristokratičnosti Hrvata. Upravo u tom smislu njegujem veliku i jaku nadu kad se govori o objavljivanju “Avijatičara” u Hrvatskoj. Osim toga, žena i ja veoma volimo hrvatsko more i odavno želimo posjetiti vašu zemlju. More i starina – što može biti bolje?
Kazarski boljševički komunisti sad nam prodaju neoliberlnu fašističku ideologiju.