Koja je razlika između boga i pilota? Pa bog nije pilot! – jedan od omiljenih viceva Hrvatskog zrakoplovnog nastavnog središta, prepričavaju nam instruktori letenja, dok se njihovi učenici pripremaju za rulanje pistom u Cessni C172.
Pogled u dvorište
– Od elise! – viču budući civilni piloti, momci koji će u budućnosti neke od nas provozati i pokojim Boeingom ili Airbusom, te time daju na znanje da je vrijeme za odmak od njihova "vozila". U zrak vinut će se sami, bez instruktora. Vježba se tako već nakon dvanaestog sata obuke ili, ako ćemo posve "plastično", dečki u zrakoplov 13. sat vježbe odlaze posve sami! Naravno, tome prethodi niz procedura i uvjeta, od kojih je jedan – završena prva godina faksa. Ne bilo kojeg, naravno, na terenu smo s dečkima s Fakulteta prometnih znanosti, točnije s onima koji su obrazovanje nakon srednje škole odlučili nastaviti na tamošnjem Zavodu za aeronautiku, gdje svoj posao uče civilni piloti, ali i vojni, kao i kontrolori leta. Mislav Martinek jedan je od njih, mladić na petoj i posljednjoj godini faksa, a kako klinci obično odmalena maštaju da budu vatrogasci, policajci, piloti ili smetlari, Mislava najprije pitamo što je on htio biti. Pilot ne.
– Tek kad sam prvi put letio avionom, zaključio sam da je upravo to zanimanje za mene. U Amsterdam smo išli, a taj osjećaj kad su se kotači digli s piste meni je bio presudan. S tim da sam dosta kasno prvi put bio u zrakoplovu, s 18 godina, taman pred upis na fakultet – kaže nam Mislav Martinek, a mi primjećujemo da je prvi let bio taman na vrijeme. Kima glavom u znak odobravanja ovaj simpatični budući pilot, pa nam pokušava objasniti kako je to kad se čovjek sam prvi put vine među oblake. U Cessni, koju smo već spomenuli, ili u "dijamantu", možda "vojvotkinji". Naravno, govorimo o Diamondu DV20 i Duchessu BE76, u kojima studenti također vježbaju. E sad, Mislav nam pokušava objasniti kako je biti sam na visini od četiri kilometra, ali teško je to onima koji se ne bi usudili.
– Neopisivo je, treba to doživjeti. Mogu vam samo reći da je pogled od gore nešto spektakularno – kaže Mislav, čiji je prvi let s tla pomno pratio i njegov tata, usput grickajući nokte. Mladog pilota pitamo je li išao koji put "ćirnuti" u svoje dvorište. Kuću da vidi, mami da mahne. Jest, kaže nam, i nije samo pogled na svoju kuću spustio, cijele je Sesvete pregledao.
– Moja instruktorica Maja mi je, zapravo, to predložila. Ne odmah, nego kad sam odradio određenu količinu sati letenja – kaže nam sugovornik, dok nam instruktor letenja Petar Andraši objašnjava kako je "posljednji ispit" budućih pilota samostalan let Zagreb – Pula – Zadar – Zagreb. Nije Andraši, doduše, "samo" instruktor, doktor znanosti je s FPZ-a, s Katedre za avioniku i navigaciju. Upravo on vodi nas u simulator letenja, koji studenti znaju napamet jer bez usavršavanja u hangaru na letjelištu Lučko nema pristupa "pravoj stvari".
– Tome prethodi, naravno, cijela prva godina studija pa dodatna teorijska obuka u Lučkom. Kad i krene samostalno letenje, instruktor je uvijek na vezi s "učenikom" te ga prati s tla, a nastava na faksu tada je tako organizirana da studenti tijekom tjedna imaju jedan do dva letačka dana, dok je ostalo slušanje predavanja, odnosno normalne fakultetske obveze – govori Petar Andraši. Objašnjava i način na koji radi simulator letenja, ali laiku se onih otprilike tristotinjak monitora na koje treba paziti čini dosta komplicirano pa u to nećemo ulaziti. Nije tako teško, uvjeravaju nas, mi kažemo dobro, jer što ćemo drugo. Nas zanima smiju li piloti nositi naočale. Mislili smo da ne smiju, ali vidimo da ih studenti imaju.
O ovima za vid govorimo jer naočale Ray-Ban su standard, ipak smo među avijatičarima. Civilni da, ali vojni ne. Međutim, redoviti zdravstveni pregledi obveza su za sve. Koja je razlika na upisima, objašnjava nam Biljana Juričić, doktorica znanosti i prva žena Katedre za kontrolu leta Zavoda za aeronautiku FPZ-a. Kod nje smo na Borongaju, u sjedištu Zavoda, jer ovdje je i simulator kontrole leta. Doći ćemo do njega, samo da se vratimo kratko na upad na faks. Kako objašnjava B. Juričić, studenti koji upisuju aeronautiku primarno postaju inženjeri aeronautike, a civilni ili vojni piloti te kontrolori leta tek kad odaberu baš taj smjer i, nakon faksa, dobiju licence za to određeno zanimanje. Svi su upisi otvoreni, odnosno može probati tko hoće i koga zanima, s tim da prijamnog ispita nema, ali ima zdravstveni.
– To je provjera koju moramo napraviti i koja se prolazi pod mus. Također, posebna je procedura s vojnim pilotima jer tu se radi samo o studentima koji su stipendirani od MORH-a za prijam u kadetsku službu – kaže nam Biljana Juričić pa nas vodi u simulator kontrole leta, u kojem nas čeka studentica treće godine Lea Rissi.
Ništa bez faksa
– Estimate, expedite, comply, roger – "navigava" Lea svoje avione gledajući radar, dok nam Tea Rogošić, asistentica na FPZ-u, objašnjava da je sva komunikacija kontrolora leta isključivo na engleskom jeziku, a kako ga govore, također se provjerava prije upisa na fakultet. Ali nije ni to sve što se događa u ovom zavodu, koji slavi 30 godina postojanja, a tijekom kojih je educirao otprilike petsto civilnih pilota, jer čeka nas već i Ivan Tukarić, doktorand, koji nam pokazuje niz dronova koje konfiguriraju upravo na Prometnom faksu. Što će im besposadne letjelice?
– One se koriste za traženje, odnosno programirane su da "hvataju" signale zrakoplova koji se, primjerice, srušio ili je nestao – predstavlja nam Ivan ovaj svojevrsni dronovsko-aeronautički GSS. A od svih tih pilota jedan odnedavno i upravlja cijelim Fakultetom prometnih znanosti. Novi dekan Marko Šoštarić isto je zrakoplovac, iako ga je život, kako je sam objasnio, poslije odveo "u drugom prometnom smjeru". Ono što su nam još napomenuli na Zavodu za aeronautiku jest da upravo kod njih i već "odrasli" piloti dolaze na edukacije, a oni koji žele biti civilni piloti, moraju biti spremni izdvojiti i 350 tisuća kuna tijekom studija za praktične vježbe, odnosno za same letove. Brzo se uloženo, međutim, vrati, ističu, a kažu i da se u komercijalnim avioprijevoznicima danas već teško zapošljava ako se sama edukacija pilota ne odradi na faksu, već se zrakoplovci educiraju negdje drugdje. Croatia Airlines, primjerice, uzima isključivo fakultetski obrazovane pilote.
