Vjerojatno nikada nećemo saznati tko je pravi Miroslav Ćiro Blažević. Što se zapravo krije iza njegove slatkorječivosti, neospornog šarma, urođene socijalne inteligencije, ali i žestokih napada bijesa i ponekad kočijaških psovki? Ćiro Blažević ima stotinu lica, ali uvijek samo jednu želju da se svidi i nametne ljudima. Sigurno je i to da svijet i ljude oko sebe ne promatra i ocjenjuje prema čvrstim moralnim načelima nego prije svega prema tome kakvi su prema njemu te kako ih može iskoristiti za stvaranje svog ugleda i društvenog položaja. Ćiro je bezuvjetno volio samo svoju majku Katicu i možda Franju Tuđmana. U gotovo dvosatnom razgovoru koji smo vodili ispred kultnog kafića Charlie u najdinamičnijem središtu Zagreba (što opet govori o Ćirinoj potrebi da bude tamo gdje ima najviše ljudi), pokušao sam otkriti to skriveno i intimno Ćirino lice. Nije bilo nimalo lako i nisam siguran da sam uspio. S Ćirom nikada do kraja ne znate na čemu ste.
Često spominjete da je vaša majka Katica imala veliki utjecaj na vas. Na kojim vas je vrijednostima odgojila?
S obzirom na to da je ona bila fanatično pobožna željela je da i ja budem odgojen u duhu katoličke vjere. U svakom slučaju njoj dugujem sve što sam u životu napravio. Majka me naučila i ovo: Kada Ibro kaže da je Suljo đubre, onda idi kod Sulje i reci mu da je Ibro rekao da je on najbolji čovjek. To je ukratko formula kojom sam se služio da bih mirio, a ne svađao ljude.
Je li možda ta formula problem jer iskrivljuje realnost?
Vidi bogati. Kako bi to rekla moja majka, to je laž. Ali jedina laž koju Bog prašta jer je usmjerena pozitivno. To je formula koja miri.
Koliko je vaš život odredila činjenica što su vam dva brata ubili partizani?
Nisu ih ubili partizani, nego su ih ubili neprijatelji. Moja su braća bili ustaše, a njihovi su neprijatelji bili partizani. Znaš, imao sam tri starije sestre i uvijek sam ih pitao kako to da su Anto i Joško otišli tako mladi u ustaše. Majka je bila toliko pobožna, a znalo se što nosi komunizam. Ona se bojala komunizma i to je bio najveći razlog zašto je oba sina poslala u rat.
Čitajući vašu biografiju primijetio sam da ste uspostavili dobre odnose s nekim vodećim ljudima u komunizmu. Spominjete Đuru Pucara Starog, zatim Juru Bilića pa onda Zdravko Mamić na jednom mjestu tvrdi da vas je upoznao s još jednim moćnikom, Jakovom Blaževićem.
Kada sam sazrio i kada sam počeo razmišljati svojom glavom, nisam opravdavao fašizam i ustaštvo i sve ono što je protiv čovječnosti. Ja sam vrlo brzo iskristalizirao svoju doktrinu. Ja sam protiv svakog nasilja. Logori i to, to je za mene ogavno. Ja sam imao svoju filozofiju koja glasi: jesi čovjek ili nisi.
Ali pretpostavljam da vam ni komunizam nije bio prihvatljiv?
Nikada nisam bio za komunizam. Kako ću biti kada sam bio klerofašist, tako su nas okarakterizirali. Živjeli smo vrlo teško sve dok 1952. nisam postao prvak Jugoslavije u skijaškom trčanju. Đuro Pucar Stari (komunistički moćnik iz BiH, op.a.) došao je na Jahorinu džipom i donio mi pulover, skije i sve ono što je u mnogome spriječilo lokalne šerife da me nastave maltretirati. Uvijek sam bio Hrvat i uvijek protiv komunista. Ali nisam bio protiv čovjeka.
:Ali teško je odrediti kada netko prestaje biti komunistički dužnosnik koji zapovijeda ubojstva i maltretiranja, a kada je samo „dobar čovjek“?
Moj veliki prijatelj Ivo Tomić (novinar, op.a.) otvorio mi je oči o svim zločinima koje su komunisti napravili. Danas imam savršenu predstavu o svemu. Ali što sam ja trebao reći Juri Biliću, koji je meni bio sklon, da mu kažem ma tko te šljivi, ti si komunist i ja neću s tobom. Jesi li to očekivao od mene?
Nisam očekivao. Međutim, stvari nisu uvijek tako jednostavne. Kada vi govorite o nekom komunističkom moćniku ili udbašu to uopće ne djeluje tako strašno kako je zapravo bilo u stvarnom životu. Nisam imao informacije. Nikada nisam mogao zamisliti da postoji čovjek koji može ubijati nevine ljude.
Jeste li bili svjesni toga da je neki moćnik, koji je vama bio osobno simpatičan, na drugoj strani možda zapovijedio likvidaciju Brune Bušića?
Budi siguran da sam ja imao tu vrstu saznanja, pa da je to bio i moj otac, bio bih protiv njega. Ali nisam. Dopustit ćete da je svima nama prvi cilj egzistencija. Inteligencija je prilagođavanje situaciji. Vrlo često u ovoj formuli moraš biti hipokrit.
Ali meni se kod vas najviše svidjelo kada niste bili hipokrit. Recimo kada niste Tuđmanu okrenuli leđa.
Jer sam vjeran. Mislio sam u ovim banalnim stvarima. Što ću reći Ivi Vrhovcu (predsjednik Dinama i komunistički funkcioner, op.a.), koji je bio jedan drag čovjek: Ti si komunist, tko te j..., ja neću s tobom. I ostanem bez posla.
:Koliko se čovjek u takvim situacijama trebao prilagođavati da bi mu bilo bolje? Gdje je ta granica koja se ne smije prijeći?
Nikada nisam ispričao ovo što ću sada tebi ispričati, da upoznaš i moju drugu stranu. Bila je 1982. godina i oko mene u Intercontinentalu, u kojemu sam spavao, vrti se neki čovjek. Svi mi govore da on vani koka ljude, a on k’o beba. I sada se mi nađemo u liftu. U to je vrijeme u hotelu znalo nestati struje. Idem ga udariti, ali on se malo pomaknuo, tako da nisam uspio fiksirati ruku u pravom času. Drmnem ga i on legne, ali je meni iskočio lakat (smijeh). On viče: Ćiro, ubiše me. Agregati su odmah znali proraditi, ali nismo mi jedini u liftu, ima nas puno. A on sav otekao. Onda i ja kažem da je mene netko udario u ruku. Čuješ, to je bila frakcija sekunde, to je bio moj poriv da ga ubijem, ne da ga ubijem, nego da mu nanesem bol. Žalio sam radi toga jer su poslije bile dileme je li on bio ubojica ili nije.
Vi ste jako impulzivni?
Jako. Ali što sam stariji sve se više znam kontrolirati.
Kako se prije manifestiralo gubljenje kontrole? Ili je to opet bio neki Ćirin show?
Ma j... te show. Sad ću odmah prekinuti intervju. Što god ja napravim za vas je to show, a za mene ozbiljna stvar.
Znači, znali ste izgubiti živce?
Normalno. Da nisam znao izgubiti živce ne bih mogao egzistirati u poslu kojim se bavim. Ako te se ne boje i ako ne znaš izgubiti živce, ne možeš uspjeti. Mlakonje ne mogu uspjeti.
Kružile su priče da je 1998. sadašnji izbornik Igor Štimac vodio glavnu riječ u svlačionici u Francuskoj? Navodno je izbacio neke novinare iz autobusa?
Takvu jednu anomaliju ispričali su mi pokojni Ivić i Reić u Splitu. (odgovara ljutito i povišenim tonom). Bili smo u nekom klubu, a Igor Štimac je bio deset metara iza mene. Pozovem Štimca kako sam ga inače zvao. Podviknem Igore, a on se trgne i stane mirno. Kažem, vidi kako on komandira. E, tako su svi stajali mirno. Ti sviraš, sine moj. Tako si pametan, a tako si se dao zavesti.
Ali moram vas i ovo pitati. Kako to da se Bagarić (pripadnik hrvatskog podzemlja koji je poginuo u mafijaškom obračunu, op.a.) pojavio u našem kampu u Francuskoj?
Bagarić se pojavio kao fan i prijatelj jednog od mojih igrača. Taj mu je prijatelj i dao hrvatsku trenirku u kojoj je on hodao. Predsjednik HNS-a Branko Mikša zove tog igrača koji mu je rekao da sam ja Bagariću dao trenirku. Iako ga praktički nisam poznavao, priznao sam da sam mu dao trenirku jer se meni nije moglo ništa dogoditi.
Je li dovoljno da je netko fan reprezentacije pa da mu automatski zaboravimo ovu drugu stranu?
Sklon sam ignorirati ovu drugu stranu, ali sam shvatio da Mikša ima pravo. Međutim, nisam sklon da od prijatelja pravim neprijatelja ma tko on bio. Pronašao sam način da Bagarića maknem iz kampa bez konflikta.
Je li dovoljno da je netko prema vama dobar pa da mu odmah zaboravimo to što je neprijatelj društva? Taj je čovjek naručivao neka ubojstva po Zagrebu.
Ti imaš deformaciju, ti si okrutan. On je imao putovnicu i nije bio u zatvoru. Po ovome što ti znaš i što ja pretpostavljam, trebalo bi pola Hrvatske završiti u zatvoru. Ja imam toleranciju koju ti nemaš.
Ali jest li vi onda moralni relativist?
Nemoj dirati u moj moral, znaš. Ja sam krajnje moralan čovjek. Nikada nikome u životu nisam napravio zlo. Nikada.
To vam vjerujem, ali ste znali oko sebe okupljati ljude koji su nekome napravili zlo.
To nije istina.
Očekujem od lidera kao što ste vi da poput Mojsije dođe pred svoj narod i kaže da se ne smije klanjati zlatnom teletu.
Znaš tko je Mojsije, a ja sam Ćiro. Po tome je i Tuđman amoralan, a to je čovjek najvećeg morala, najveći humanist. I on je sve okupio za više ciljeve.
Možda je i on malo pretjerao?
Ma stvorio je državu, čovječe božji, s vama Hrvatima takvima kakvi jeste. I danas ga mi pljujemo. To smo mi. Moj je interes bio da skupim sve ljude i da stvorim pokret kao što sam ga i stvorio. To je bio moj cilj. Što bih ja trebao reći: slušaj, ti nisi poželjan. Pa nisam ja mjerodavan.
Kako bi na te vaše postupke reagirala vaša mama da vas je mogla vidjeti? Jesu li to one vrijednosti na kojima vas je odgajala?
Moja mama je bila vjerski fanatik. Ja si dopuštam da sam malo evoluirao.
Jeste li se vi na neki način nesvjesno željeli udaljiti od roditelja. Vaš otac je voli popiti, a vi nikada ne pijete alkohol. Majka je bila vjerski fanatik, a vi baš sve relativizirate?
Slažete li se da mene veliki postotak ljudi voli. Moja deviza je da od neprijatelja treba napraviti poluprijatelja, a od poluprijatelja napraviti prijatelja.
Vi ste trebali reagirati jer imate javni ugled i autoritet. Tko će ako nećete vi?
Koliko puta sam upozorio na ovu anomaliju da Mamić vlada Dinamom, pa mu ni to nije dosta, pa sada vlada cijelim nogometom.
Možda kritizirate Mamića samo zato što je vas izbacio iz igre, a ne zbog načela?
Nije baš tako. Možda je i to jedan od razloga, ali je razlog i u činjenici da on vlada kako hoće i da ne odgovara nizašto. Previše sam napravio za hrvatski nogomet da bih bez reakcije gledao na anomalije. Nikada nisam bio za Mamićev način vladanja. To je za mene najgori način.
Koje su to najveće Mamićeve anomalije?
Ti znaš, što ću ja tebi govoriti. Znaš da je sve korumpirano, da ništa nije legalno.
U knjizi u kojoj vi govorite često spominjete namještaljke u Jugoslaviji. Očito je to bilo moguće u komunizmu u kojemu je policija sve kontrolirala. Što se tek onda radilo nakon 1990.? Što ako je cijeli hrvatski nogomet jedna velika laž, močvara i namještaljka?
Pedeset godina sam trener i znam da sport nikada nisam povrijedio. Da sam ga igdje povrijedio, već bi to novinari saznali i napisali.
Ne govorim o vama. Zanima me hrvatski nogomet od 1990. do danas.
Mamić je sam rekao da je kupovao utakmice.
:Vama je Milan Bandić prijatelj, a on pomaže i Mamiću. Kako to da vas on ne može zaštititi od Mamića? Nije valjda Mamić jači od Bandića?
Izgleda da je. Po svemu izgleda da je.
Je li moguće da Bandić razmišlja ovako: Dobro je biti dobar s Ćirom jer je popularan u narodu, ali pravi posao ipak radim s Mamićem. Je li možda i Bandić malo dvoličan?
Bandić je moj prijatelji i neću reći ništa protiv njega.
Volite li Ivu Andrića, vašeg zemljaka iz Travnika?
Njegove priče su bajne. On je jedan tako pitki pisac. Idealan za jednog ovakvog polukvalificiranog čitatelja kao što sam ja.
Dobro opisuje tu bosansku melankoliju?
On je mene zeznuo. U Travničkoj kronici citira francuskog konzula koji kaže: Šta je ovim Travničanima? Jesu li oni normalni? Tvrde da je njihov grad najljepši na svijetu, a sunce ovdje najkasnije izlazi i najranije zalazi. A ova njihova pjesma, ovaj njihov sevdah, to mi sliči na zavijanje pasa. Zato sam se prebacio na ozbiljnu glazbu.
Jeste li pomalo razočarani?
Ja sam jako razočaran. Ti misliš da je nemam razloga da budem razočaran.
U državu ili nogomet?
Nogomet je moj život. Nogomet je država u malom. Nogomet savršeno jasno oslikava stanje društva.
I sad umjesto da na vlasti imamo mudrog starca Blaževića imamo „tiranina“ Mamića?
Što to ne napišeš?! Ne mora to biti Blažević. To može biti i Mamić, da on ima drugu životnu filozofiju. On ne gleda na sport onako kako to jedan sportaš mora gledati. Mi smo se razišli zbog toga jer ja nisam dao da se utakmice kupuju. Mamić je šampion svijeta kada treba nekome napraviti uslugu. Onda ti novinari zaduženi od njega, čim nešto kažeš, odmah „opale“ šamar ili dva. Poručuju da budeš tih i da ne diraš u Mamića jer je on njihov skrbnik.
Razmišljate li o smrti?
Da. Jako. I spremam se.
Bojite li se smrti ili kao katolik očekujete vječni život?
Ja sam katolik, ali sam toliko objektivan da ne vjerujem u sve ono što katolička vjera propagira. Shvatio sam da nakon smrti nema ništa.
>>Ćiro operirao koljeno: Popucali su mi svi ligamenti...
