Heroj obrane Šibenika, general Rahim Ademi, već je četiri i pol mjeseca pritvoren u Sheveningenu. Optužen je po zapovjednoj i osobnoj odgovornosti za zločine nad srpskim stanovništvom u akciji Medačkom džepu u rujnu 1993. godine, no čvrsto je uvjeren u svoju nevinost. Prošlog tjedna njegova supruga Anita sastala se s premijerom Račanom i potpredsjednikom Vlade dr. Granićem. Dogovoreno je da se u Haag pošalje oko dvije tisuće dokumenata, koji bi uz jamstva omogućili generalu Ademiju obranu sa slobode. O neizvjesnosti, višemjesečnoj razdvojenosti i odnosu okoline prema generalovoj predaji razgovarali smo s Anitom Ademi.
- Previše su nam ta četiri i pol mjeseca. Nadali smo se da će kući doći do Nove godine, ali evo, kako vidimo, ništa od toga. Ipak, nadamo se da će na slobodu odmah poslije Nove godine - kaže Anita, koja će s kćerima Afroditom i Valentinom 29. prosinca u Nizozemsku. Istodobno razmišlja da produlji standardan boravak od jednog tjedna ne bi li se sa suprugom vratila u Hrvatsku.
Jedanput na mjesec obiteljski tjedan
Ademijevi su u Den Haagu bili već četiri puta. Svaki se mjesec po jedan tjedan na kratko Ademijevima vrati obiteljska idila. Vlada plaća smještaj i troškove puta, a Anitine kolegice na poslu, u Hrvatskom telekomu na Odjelu isključenja i opomena, uskaču u zamjenu. Ipak, subotom Anita nastoji odraditi propuštene dane.
- Odlasci su radosni, povratak žalostan. To je normalno. Uvijek mi bude teško kada ga gore moram ostaviti onako tužnog. Svaki dan budemo s njim od 9 do 17, osim nedjeljom do 13 sati. On nam spremi ručak, ispoha šnicle ili ispeče koku. Eto, vidite, kako je dobar. Toliko se trudi oko toga, ustane rano, već oko 6 sati pripremi sve u svojoj sobi. U 9 već bude gotovo. Sve je to naopako. Umjesto da mi njemu nešto donesemo, on nama ugađa. Mačku Bubiju redovito nešto pošalje, šunku u konzervi najčešće, to najviše voli - kaže Anita.
General se ne osjeća krivim, svaki mu je dan pritvora vrlo težak. No to podnosi hrabro. Dotjerao je liniju:
- Drži se dostojanstveno, kako i dolikuje hrvatskom generalu. Najviše održava kondiciju. Smršavio je, hrana im je tamo katastrofalna. To je grozno, bilo bi bolje da je ne spremaju uopće. Mislim da to tamo nitko ni ne jede. Najviše vremena provodi s Blaškićem. Kuhaju, vježbaju u dvorani, trče. U sobi prati HTV, no samo prvi program. Znam kada gledam nešto na televiziji, to gleda i moj muž. To nas, eto, nekako povezuje.
- Sa Seferom Halilovićem zafrkavao se tko će prije izaći. A eto, on je izašao, a moj muž ostao. U sobi ima radio i laptop. Radi, priprema obranu. Pamti sve potankosti. Svaki put mu odnesem mnogo kaseta. Najdraži su mu tamburaši i klape. Doris i Oliver. Čita Jergovića. Drži se, pišu mu prijatelji. Teški dani prolaze, nadamo se da će brzo doći dan kada će sve biti gotovo. Povijest se ponavlja. Već je jedanput bio pritvoren, ni kriv, ni dužan - prisjetila se Anita generalova boravka u sarajevskom vojnom zatvoru 1986. godine kad je bio časnik JNA te optužen pa oslobođen optužbe za kontrarevolucionarno djelovanje i albanski nacionalizam.
Branit će se samo svojim dokumentima
- Moj suprug misli se braniti samo svojim dokumentima. Ne želi biti ni izdajnik, ni pokajnik, ne želi kupovati slobodu. Neki su ga vjerojatno htjeli takvim prikazati. Ide u Haag pa će tamo nekoga "ocvikati". To nije točno! Da je tako, već bi odavno bio kući. On ne želi kupovati slobodu. On je heroj. I tamo se herojski drži. Pošao je dragovoljno, a oni neka pošalju dokumente, pa sud neka istražuje. Neka vide tko je kriv. On smatra da nije. Zna kazati da će mu presuditi ako ga osude i jedan dan. Siguran je da se iz tih dokumenata vidi da nikada nije izdao zapovijed za ono za što ga terete. Podršku od Vlade imamo. Plaćaju nam put, to nam mnogo znači i drži nas - kaže Anita.
No neki su razočarali.
- U ovim situacijama vide se pravi prijatelji. Na žalost, to smo već prošli i 1986. godine. I onda smo imali samo obitelj i dva prijatelja. Sada imamo obitelj i mnogo prijatelja. Ljudi koje svakodnevno susrećem na ulici, bilo gdje kad uđem, u mesnicu, trgovinu, ljekarnu, prepoznaju me i svatko pita za njega. Zaustavljaju me na ulici, na tržnici i pitaju: Kako vam je muž? Pozdravite ga! U Splitu, u Zagrebu... Gospođo Ademi, kako ste, pitaju me. Svi mu daju podršku, govore, to je pravi čovjek i heroj. Kada kažu da im je žao i da ga pozdravim, sa suzama u očima, onda znam da je to stvarno. To su mali, pošteni ljudi. Oni ga ne zaboravljaju. Više mi znače nego ovi što glume velike Hrvate. Oni se ne javljaju, ali nema veze. Da je netko drugi postupio kao moj muž, sada bi ga ti ljudi dizali u nebesa. On za njih kao da ne postoji. Ali nema veze, meni ne fale. Njegov postupak ne odobravaju. Valjda se ravnaju po sebi. Da su oni tamo, vjerojatno bi sve prokazali. Ali on je iznimno hrabar. Išao je obraniti čast hrvatske vojske i države - kaže Anita.
Rekla sam šibenskoj Hvidri da mi ne šalju uplatnice
- Najglasniji su bili nakon što je objavljena optužnica. Dolazili su, govorili kako će ga sakriti, nudili su financijsku pomoć. Nije pristao na to i otada, vjerujte, nitko nije nazvao. Suprug mi je 40-postotni invalid i član šibenske Hvidre. Tražila sam da mi više ne šalju uplatnice. Niti su nas ispratili, niti su poslije zvali. Čula sam nešto da se brinu za nas. To je čista laž, nitko nas nikada nije nazvao. Ni iz Stožera, ni iz Hvidre ili bilo koje druge udruge. Oni se očito brinu za neke druge interese. Smatram da je njegov doprinos bio mnogo veći nego drugih jer mi smo Hrvati i nama je bila dužnost braniti Hrvatsku. On se nikada nije osjećao kao stranac u našoj zemlji. On je voli, on je to još 1986. izjavio u Sarajevu. Ipak, on nije Hrvat, nego Albanac. Tim je više njegova zasluga veća. Stavio je sve na kocku za Hrvatsku. Kad je počeo rat na Kosovu, njegova je kuća prva zapaljena baš zato što je hrvatski general. I od svih tih udruga i stožera koji se busaju u prsa i glume Hrvate, nitko se nije javio. Primjerice, naš župan koji ide posjećivati dečke u zatvorima. Ne kažem da su krivi, meni je njih žao. Mi valjda nismo dovoljno dobri, nemamo pedigre ili ne znam što... Škarić je doduše napisao pismo, drugo ništa.
Posljednjih dana prije odlaska, krajem srpnja, u Anitinoj rodnoj Rogoznici posljednji se put okupila cijela obitelj. Na oproštajnom ručku bili su prijatelji, klapa.
- Na rastanku su svi plakali. Izgledalo je kao veliki sprovod. Bilo je dirljivo i nezaboravno. A njegova je želja da se rastanemo s pjesmom. Tako ćemo ga, nadam se, i dočekati. Bit će velika fešta. Ali s pravim prijateljima, a ne glumcima. Telefon je zvonio stalno. Iako su neki, general Bobetko, rekli da je bio isključen, što nije bilo točno. Teško ga je pogodila Bobetkova izjava: "Neka ide Ademi, neće svijet propasti." To je bilo bezobzirno. Tako su odlučili još 1993. godine. Zbog toga su ga i smijenili, a jednog dana upravo bi on odgovarao za tuđa nedjela. To sam od 1993. uvijek govorila. Da će jednoga dana tako završiti te je to smišljeno. Smijenjen je umjesto da su odmah poduzete mjere kako bi se našli krivci. Nikakvu službenu obavijest nije dobio nakon smjenjivanja. Znala sam da će se poslije reći kako ga je predsjednik smijenio. Nije ga u Haag poslala ova vlast, nego pokojni predsjednik. Na večeri u Gospiću Drago Krpina rekao mi je kada sam ga pitala o tome: - Gospođo, to je iz viših nacionalnih interesa, ništa se vi ne brinite, sve će biti u redu.
- Mogli su ga jednostavno 1998. pitati želi li razgovarati s haaškim istražiteljima. Da mu je tada bio omogućen razgovor, ne bi sada bio u Haagu. Nekome je odgovaralo da ne razgovara ni s kim - uvjerena je Anita.
Piše Dragan Miljuš
