Evo, baš u nedjelju bit će dvadeset godina da ga nema. Isto toliko trebalo je da zazvoni telefon, naposljetku, neki dan su joj javili da dođe u Zagreb na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku. Stigla je iz Osijeka i sad strpljivo čeka da prozovu njezino ime, Manda Galić se zove. Sinu Marinu danas bi bile 44 godine, no toliko živi tek uspomena na njega. Bolna je to rana njegovoj majci, kojoj su suborci još davno ispričali da je njezin Marin poginuo u Laslovu, u okruženju iz kojega ga nisu uspjeli izvući, ali tijelo, gdje mu je svih ovih godina bilo tijelo? Sve što želi jest na grobu mu zapaliti svijeću. Sada je to i dočekala.
Trauma glave
Baš kao i obitelji dvanaestero žrtava iz Domovinskog rata – šest branitelja i šest civila – čiji su posmrtni ostaci ekshumirani na području Podunavlja, Banovine i Brodsko-posavske županije te naposljetku i identificirani na zagrebačkoj Šalati.
S puno empatije i obzirnosti, kao i uvijek, jednu po jednu obitelj poimence je pozivao pukovnik Ivan Grujić iz Uprave za zatočene i nestale, obavijestio ih da su, zahvaljujući uzorcima krvi i podacima koje su im obitelji ustupile mnogo ranije, sada uspjeli prikupili dovoljno dokaza da je riječ upravo o članovima njihovih obitelji.
"Kovačević, Stjepan Kovačević!", začulo se na hodniku u kojem se natiskalo pedesetak ljudi što su strpljivo, u tišini, dostojanstveno, čekali svoj red. Baš kao što su čekali svih ovih godina.
– Prema našim spoznajama, vaš otac Stjepan nestao je 26. listopada 1991. u Tovarniku, gdje smo ga, u pojedinačnoj grobnici, i pronašli 27. travnja ove godine, odjevenog u smeđu vestu, tamnu košulju i tamne cipele. Ima traumu glave, no je li stradao od eksplozije ili nečeg drugog, teško je reći – govori pukovnik Grujić Stjepanovu sinu Danijelu koji potom razgledava fotografije kostiju i vidno potiskuje emocije.
Tuga i olakšanje
Mira Ćulibrk iz Siska nije ih, međutim, krila. Silne godine neizvjesnosti učinile su svoje pa je, pregledavajući fotografije ostataka svojeg supruga Rade, pronađenog u Petrinji, gorko zaplakala.
– Tuga je to, ali i olakšanje – rekla je Mira.
– S obzirom na to da su ostaci u vrlo lošem stanju, identifikacija je pokušavana u više navrata, ali bez uspjeha. Tek primjenom nove tehnologije, koja uključuje klasičnu DNK metodu, ali i metodu papilarnih linija, nedvojbeno je utvrđeno da je u pitanju upravo ovih 12 ljudi – izjavio je pukovnik Grujić. Pred njegovim timom još je dug put: nestalom se još uvijek smatra 991 osoba iz razdoblja početka rata te oko osam stotina ljudi iz vremena "Oluje".
Bože, 20 godina od tragedije Hrvata u Hrvatskoj Državi tada okupiranoj i krvnici još nepoznati,tko ih štiti,ja mislim da ih štite Hrvati na vlasti ,da,da te četnike štite Hrvati na vlasti suci koji su rodbinski povezani,udbaški i tko zna kako,jer adrese čeda se znaju po srbiji i EU i svietu i nikom ništa,tko ih štiti? A za neke Grubore ,Obitelj zec i slična nestajanja srba odmah se zna,a kako se nezna za obitelj Čengić kod Knina kad je te večeri upala četnička banda i ubila supruga ,ženu mu i dvoje djece sinova od 6 i 4 godine,to se nezna a za zec se zna i zgraža,jel to pravda i pravo ,jel to pomirenje,a abolirane čede se vraćaju ,neće otkriju minska polja,tlo ih je stavljao,tko je ubijao i rušio Crkve,e moji Hrvati