Za njegova predsjedničkog mandata okončan je rat u Vijetnamu, uspostavljeni su odnosi s Kinom, oni sa Sovjetskim Savezom značajno su poboljšani, a promijenjeni su i odnosi u trokutu velikih te je bila smanjena opasnost od nuklearnog rata. Povijesno važan rezultat njegove politike bio je i prelazak iz razdoblja konfrontacije, u razdoblje komunikacije i dogovaranja s jakim suparnicima. On je Richard Nixon, ambiciozni odvjetnik, republikanac koji je, ne samo dogurao do Bijele kuće, nego i dobio povjerenje za drugi mandat.
No, iako je za svojih predsjedničkih mandata uveo najdalekosežnije promjene u američkoj vanjskoj politici, mnogi su mu zamjerali da je zanemario unutrašnju politiku zemlje, a na koncu je ostao zapamćen kao jedan od najkontroverznijih američkih predsjednika, jer njegovo se ime pojavilo u aferi Watergate. Bio je to jedan od najvećih skandala u američkoj povijesti koji je obuhvatio niz nedjela – iznude i urote, špijuniranja i provale, krivotvorenja korespondencije, prisluškivanja i snimanja razgovora, porezne prijevare, mutni poslovi oko financiranja izbornih kampanja, zlouporabe moći i ovlasti... Taj je koloplet političkih skandala, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, snažno uzdrmao SAD, baš u vrijeme kada je na čelu zemlje bio 37. po redu američki predsjednik, Richard Nixon.
Klupko se počelo odmotavati kada su 17. lipnja 1972., u 2 i 30 ujutro, petorica muškaraca provalila u urede središnjice Demokratske stranke, u hotelsko-poslovnom kompleksu Watergate, u Washingtonu. Uhvaćeni su, a kod njih je tada pronađena oprema za prisluškivanje te radio-uređaj za slušanje policijskih frekvencija. Jedan od provalnika bio je bivši agent CIA-e, J. McCord, koji je, u to vrijeme, bio koordinator za sigurnost Nixonove izborne kampanje, što ga je direktno povezivalo s Bijelom kućom te je situacija odmah postala vrlo nezgodna za tadašnjeg američkog predsjednika Nixona.
Pokušao je 'prljavštinu' gurnuti pod tepih
Posumnjalo se da je provalu u prostorije konkurentske stranke, s ciljem krađe dokumenata, naredila upravo Nixonova administracija. No, Nixon je čitav taj neugodan skandal pokušao zataškati. Prikrivanje afere njegovom je timu uspijevalo sve do ljeta, 1973. godine, kada je otkriveno da je Nixon potajno snimao svoje sastanke u Bijeloj kući. Tada je procurila i po Nixona vrlo neugodna snimka na kojoj se čuje kako naređuje da se FBI kloni istrage vezane za provalu u kompleksu Watergate. Nakon toga, klupko se počelo mnogo brže odmotavati. Pokušavaj prikrivanja skandala, vezanog za prisluškivanje i provalu u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke, pokrenuo je lavinu. Istraga, koju Nixon ipak nije uspio spriječiti, slijedila je trag koji je vodio do samom političkog vrha SAD-a, te direktno do ureda predsjednika.
Nakon što je pune dvije godine uporno tvrdio kako nije umiješan u zataškavanje afere Watergate, 24. srpnja, 1974. godine, kada mu je Vrhovni sud naredio da preda još neke vrpce njegovih tajnih razgovora sa savjetnicima, Richard Nixon se našao pred zidom. Bio je prisiljen priopćiti američkoj javnosti da posljednjih godina ipak nije govorio istinu te je 5. kolovoza konačno priznao da je sudjelovao u prikrivanju afere Watergate, no već sljedećeg dana objavio je i da ne namjerava podnijeti ostavku.
Ostao je sam
Zabrinuti zbog negativnih posljedica koje bi takva Nixonova izjava mogla imati po čitavu republikansku stranku, vođe te stranke odlučile su svom stranačkom kolegi uskratiti potporu te su ga pozvali da sam podnese ostavku, ako ne želi biti smijenjen. Nakon što je ostao bez podrške, čak i bliskih ljudi iz svoje stranke, Nixon se našao u bezizlaznoj situaciji.
Čovjek koji je prije tek nešto više od 2 godine bio po drugi put izabran za predsjednika SAD-a jednom od najuvjerljivijih većina u povijesti američkih predsjedničkih izbora, u noći, s četvrtka na petak, 9. kolovoza 1974. podnio je ostavku, čime je i američki narod, ali i sebe, poštedio mučnog procesa smjenjivanja predsjednika. Tim je činom 37. predsjednik SAD-a, Richard Nixon, postao tada i prvi predsjednik koji je, u posljednjih 185 godina američke povijesti, podnio ostavku.
U 21 sat, po američkom, odnosno 2 sata ujutro, po srednjoeuropskom vremenu, Nixon se, preko radija i televizije, emotivnim, ali suzdržanim govorom, obratio naciji, a njegovu su javnu ostavku prenosile i TV kuće iz 13 zapadnoeuropskih zemalja. U tom govoru, koji je trajao 17 minuta, priznao je da je činio pogreške, naglasivši da odluka o ostavci nije bila laka, no morao ju je donijeti zbog dobrobiti zemlje, nakon što je izgubio osnovnu političku bazu i podršku Kongresa, zbog čega više ne bi imao niti podršku u ključnim, predsjedničkim odlukama. Nixon je tada najavio da njegova ostavka stupa na snagu točno u podne, kada Gerald Ford, preuzima dužnost predsjednika SAD-a.
"Nixon je otišao, Gerald Ford novi je, 38. predsjednik SAD-a", pisalo je tog dana na naslovnici Večernjaka, čiji su novinari pratili detalje dramatičnog epiloga afere Watergate.
Od obećanog jedinstva do najveće podjele nacije
Bio je to politički slom čovjeka kome su američki birači, samo 2 godine ranije, dali puno povjerenje za drugi predsjednički mandat. U jednoj od najuvjerljivijih većina u povijesti američkih predsjedničkih izbora, osvojivši čak 49 od 50 država, Nixon je tada, 'lavovskom većinom', porazio demokratskog protukandidata, Georgea McGoverna. Nakon ponovnog izbora, zakleo se da će ostvariti najveće jedinstvo američke nacije i političkog sustava, no, ironijom sudbine, dogodilo se suprotno – za svog je drugog mandata pokrenuo najveće podjele koje je Amerika ikada doživjela, jer nakon izbijanja afere Watergate, američka je nacija bila jedinstvena još samo u jednom, a to je bila želja da Nixon odstupi s dužnosti predsjednika te napusti Bijelu kuću.
POVEZANI ČLANCI:
Želja im se ispunila, a u svom posljednjem govoru Nixon je apelirao na naciju da se ujedini i okupi oko predsjednika Forda. Na odlasku je poručio i da treba nastaviti daljnje unapređenje odnosa s Kinom te jačanje suradnje s tadašnjim SSSR-om, istaknuvši i važnost učvršćivanja te proširenje prijateljskih veza SAD-a s arapskim svijetom.
Stotine sati razgovora još nosi oznaku tajnosti
Kasnija, detaljna istraga pokazala je da je još 1969. godine, Nixon, bez sudskog naloga, odobrio prisluškivanje telefona vladinih dužnosnika i novinara, navodno, kako bi zbog državne sigurnosti spriječio curenje informacija. Dvije godine kasnije odobrio je i operaciju kojom je 'dao blagoslov' za provale te otvaranje pošte. Nixonov savjetnik, John Dean, posvjedočio je da je predsjednik odobrio plan da se zataška umiješanost Bijele kuće u te skandalozne aktivnosti. Utvrđeno je i kako je od veljače 1971. pa do srpnja 1973. godine, tajno snimljeno čak 3000 sati telefonskih razgovora. Dio tih snimki pušten je u javnost, no, zbog nacionalne sigurnosti, oko 700 sati razgovora, još uvijek nosi oznaku tajnosti.
Nakon provedene istrage, optuženo je čak 69 članova Nixonove administracije, a sud je krivima proglasio njih 48. Među njima su bili tadašnji ministar pravosuđa, John N. Mitchell, koji je osuđen na zatvorsku kaznu od 19 mjeseci, te tadašnji šef ureda Bijele kuće, H. R. Haldeman, koji je dobio mjesec dana manje. Cijenu su tako, u konačnici, platili samo Nixonovi suradnici, jer novoimenovani predsjednik SAD-a, Gerald Ford je, unatoč svemu, dao bezuvjetno pomilovanje svom prethodniku Richardu Nixonu.
