Može li muškarac koji je dugogodišnji seksualni nasilnik (ili, da budemo potpuno pravedni, žena koja je dugogodišnja seksualna nasilnica) biti na čelu važnih hrvatskih kulturnih institucija? I mogu li takve osobe raditi u visokom obrazovanju, dakle na fakultetima, gdje su u svakodnevnom kontaktu s osobama mlađih godišta, dakle s potencijalnim seksualnim plijenom?
Mogu li, dakle, osobe koje su spremne seksualno, fizički i psihički maltretirati druge, niže pozicionirane i o njima ovisne ljude zauzimati važne položaje u kulturnom i javnom životu jedne navodno civilizirane zemlje? I ne bi li iole organizirano društvo takvim osobama trebalo dati metaforički “vritnjak” i udaljiti ih od javnih položaja i moći te utjecaja, a onda i od javnog novca i drugih privilegija i časti?
Prije nekoliko mjeseci zbog ružnih događaja u susjednim zemljama (prvo u Srbiji, a onda i u Bosni i Hercegovini, a odnedavno bogme i u Sloveniji) i javnost u Hrvatskoj postala je osjetljiva na ova nasilnička i pod tepih skrivana pitanja pa je uslijedilo nekoliko anonimnih prijava mahom bivših studentica (a valjda i studenata) vezanih za ponajprije zagrebačke umjetničke i društvene fakultete.
A tu je prednjačila zagrebačka Akademija dramske umjetnosti, vjerojatno i zbog aktualne dekanice koja je pokazala visoki stupanj osjetljivosti za ovaj problem koji, doduše, nije od jučer i kojem se do sada samo kuloarski sitničavo šuškalo u stilu “ne bi se štel nikome zameriti”.
Situacija u Srbiji u međuvremenu je eskalirala do usijanja. Za silovanje je optužen (i to ne od jedne nego sada već i od dvije afirmirane glumice) i poznati srpski glumac Branislav Lečić, koji je bio i ministar kulture, te se osim glumom aktivno bavio i politikom, čovjek od ugleda i stava. On se za sada još brani sa slobode, no i prije njegova skandala uhićen je najpoznatiji srpski dramski pedagog Mika Aleksić, i to zbog teških optužbi za silovanje i seksualno maltretiranje svojih mladih učenica. Usput rečeno, dotični Aleksić proteklih je desetljeća radio s više od tri tisuće mladih ljudi!?
Njegovo uhićenje izazvalo je konsternaciju i podjele te polemike u javnom životu. Ali nitko od nadležnih nije pokušao zataškati krajnje neugodan slučaj ni sakriti njegovo ime, u stilu nitko nije kriv dok mu se ne dokaže. Imena potencijalnih nasilnika (ili nasilnica, da budemo fer i politički korektni, ali i da poštujemo činjenice) objavljena su i u Bosni i Hercegovini (i tu je došlo do neugodnih medijskih obračuna koji su se uglavnom vodili na Facebooku i drugim društvenim mrežama jer su mainstream mediji bili iznimno suzdržani), ali i u Sloveniji. U Sloveniji se čak odgađaju i naveliko reklamirane kazališne premijere kako bi se dodatno i službeno raščistilo jesu li neki poznati redatelji i profesori na akademijama, poznati i u Hrvatskoj, bili nasilnici ili ne.
A u Hrvatskoj cijelo ovo vrijeme nije objavljeno nijedno konkretno ime, osim u slučaju sada već umirovljenog profesora sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je povjesničar te emeritus Zagrebačkoga sveučilišta, a koji je u međuvremenu krenuo u medijsku protuofenzivu pa je optužio i dvoje svojih mlađih kolega s istog fakulteta i s iste katedre također zbog seksualnog uznemiravanja. No vijesti o tim prepucavanjima nestale su iz etera, kao da se nikada i nigdje nisu pojavile.
Nasilnici u Hrvatskoj i dalje uglavnom imaju anonimna lica i mazimo ih i pazimo puno više od žrtava. Možda u međuvremenu neki od njih budu i nagrađeni državnim i nekim drugim, financijski unosnim nagradama. Možda ih pokoje sveučilište i pokoji rektor počaste naslovom professora emeritusa.
Možda u međuvremenu postanu i akademici ili se dokopaju neke druge više nego pragmatične časti, kao što se to i događalo u ne tako davnoj prošlosti kada su na važna mjesta birani ljudi koji to svojim moralnim likom i djelom nikako nisu zaslužili, ali je njihova okolina mudro šutjela.
Možda i zato da ih u budućnosti može bolje iskorištavati i ucjenjivati. A ucjene su uvijek bile lukrativne u demokratski deficitarnim i krajnje licemjernim sredinama koje se boje pogledati i u drugu stranu medalje. I nikako ne žele reći popu pop, a bobu bob.
