Yanis Varoufakis, u bajkerskim čizmama i kožnoj jakni, kao da želi stereotip buntovnika dovesti do apsurda, vraća se na političku scenu u Grčkoj s paneuropskim ljevičarskim pokretom DiEM25. Uvijek dovitljiv, posljednju knjigu je nazvao “Ima li ovdje odraslih?”, iako u situaciji koju opisuje, vrijeme nastanka grčke krize, to je pitanje trebao postaviti – sebi.
Varoufakis nailazi na interes površnih ljevičara, koje i ne interesira više od floskula o neoliberalizmu, dužničkom ropstvu i rastućim nejednakostima samo kako bi stvorili cjelokupni teoretski i politički okvir vlastita djelovanja.
On fascinira one koji malo znaju, beskrajno se razbacujući Marxovim citatima govoreći da dobar ljevičar treba početi s ekonomijom, da bi sam to zaboravio čim je postao ministar. Njegova logika duboko je populistička i antiekonomska iako će svaki njegov intervju, podcast, članak ili knjiga tvrditi suprotno.
Vjerojatno najkvalitetnije napisano štivo je “Što sam rekao kćeri o ekonomiji”, gdje Varoufakis na idiličan način opisuje odnos s kćeri uvodeći i ekonomski leksik. Na jednostavan način objašnjavati ekonomske probleme je dobro, ali sve što je jednostavno nije ekonomija. Syriza je svojedobno bila apsolutni hit, a Varoufakis centralno lice – protiv establišmenta, europske elite i kontrole iz Bruxellesa, a ta romantika potencirana je svakim javnim istupom.
Upravo ovi dijelovi i jesu najzanimljiviji u posljednjoj knjizi jer se opisuju sastanci vodećih državnika po svjetskim i europskim forumima. Ostatak su litanije šampanjskog socijalista koji poziva na revoluciju, a kad je ubačen u vruću fotelju ministra financija Varoufakis je izdržao točno 162 dana.
Iskočio je iz kabanice aparatčika jer je morao rješavati težak problema, za što je Grčkoj trebalo deset godina, s još uvijek teškim posljedicama.
Nametnuta je štednja za Grčku bila okrutna, ali njegov stav nikome nije pomogao, štoviše, u prilici da uistinu napravi razliku, pobjegao je. Vraćajući se na to iskustvo Varoufakis kaže da nikad nije htio biti dijelom parlamenta jer je to “stresno, neproduktivno i dosadno”.
Taj olak pristup prema krizi nije ga napustio te i dalje tvrdi da će se Grčkoj oprostiti dug. To je naravno moguće, ali povijesni primjeri govore da zemlje moraju platiti svoje dugove. Baš kao i svi ostali.
Neupitno je da je Varoufakis dobar pisac, vrlo načitan, ali i šoumen u ulozi radikalnog gurua, kojeg su intelektualci vrlo brzo prokazali kao primjer politikantstva. Balkanskog politikantstva, bez obzira na njegov britanski studij.
Jedno je iznositi krute stavove i dolaziti u konflikt s moćnicima s tribina i glumiti vizionara s novim idejama, nešto potpuno drugo je realni svijet od kojeg je Yanis Varoufakis pobjegao u najvažnijoj ulozi koju je imao u zemlji svojih predaka kojima se toliko ponosi.
Svatko tko se usudi reći da može i treba biti drugačije je populist, salonski ljevičar, neznalica itd... Ekonomija koju nitko ne razumije i koja se ne smije propitivati, nije znanost, već prisila.