Igrao sam odbojku, a otac mi je bio rukometaš, poslije član Uprave banjolučkog Borca, koji je igrao finale Kupa prvaka i osvojio ga. Probudio sam se drugo jutro i u dnevnom boravku našao neku kutiju. Otvorio sam je i našao u njoj pehar Kupa prvaka. I rekao ocu: \"Hajde, odvedi me na rukomet, hoću osvojiti taj pehar!\"...
Bilo mi je tada nešto manje od 16 godina, a sa 16 i pol ušao sam u prvu momčad. U Borcu je tada desnog vanjskog igrao reprezentativac Štrbac, ozlijedio je križne ligamente što je značilo jednogodišnju stanku. Prvu sam utakmicu odigrao na Dobojskom turniru protiv Atletica iz Madrida, finalista Kupa prvaka, pred 7.000 gledatelja uz TV prijenos. Otvorilo mi se, nikad poslije nisam bio rezerva. No, onaj pehar nikad nisam uspio osvojiti...\".
Zlato iz Atlante, bronca iz Seula
Tako govori Zlatko Saračević (5. srpnja 1961.) jedan od najboljih svjetskih rukometaša koji u bogatoj zbirci trofeja ima zlatnu olimpijsku medalju osvojenu u hrvatskom dresu 1996. u Atlanti, u koju je ugradio 16 pogodaka, te broncu sa OI u Seulu 1988. (devet golova) dok je još igrao za bivšu Jugoslaviju. S Jugoslavijom je 1986. bio i svjetski prvak u Švicarskoj te svjetski juniorski prvak u Portugalu 1981., a s Hrvatskom je osvojio i svjetsko srebro na Islandu 1995. te europsku broncu u Portugalu 1994. godine.
Najboljim hrvatskim rukometašem proglašen je 1999. i 2002. godine, za našu je reprezentaciju odigrao 93 utakmice i postigao 339 pogodaka, a prije toga je za Jugoslaviju odigrao 137 utakmica. Uistinu impozantno.
Uvijek sam vjerovao u svoj šut
Danas je Saračević trener druge momčadi Croatije osiguranja Zagreba i svakodnevno se u Kutiji šibica susreće s onim peharom s početka priče. Jer, Zagreb je bio posljednji osvajač Kupa prvaka 1993. godine i ostao mu je tako i veliki prijelazni pehar.
U jednom se razdoblju Sarač malo udaljio od rukometa, nakon poziva zagrebaša opet je snažno uronio u voljeni sport i ne krije da ima trenerskih ambicija. I neispunjenih snova.
– Volio bih biti u bilo kakvoj funkciji, bilo prvi trener, bilo pomoćnik, volio bih biti neki faktor u momčadi koja će osvojiti Ligu prvaka. Pa makar bio i vozač autobusa RK CO Zagreba koja će osvojiti Ligu prvaka. Jer, samo mi to nedostaje i to bi mi najviše značilo.
Sarača su zvali u igračkim danima i Zlatna ljevica. Ljevoruki su rukometaši bili uvijek osobito na cijeni. Je li se moglo dobro zaraditi?
– Vrhunski igrač od rukometa može dobro živjeti dok igra, ali ne može osigurati budućnost. Rukometaš mora biti svjestan da će nakon karijere morati raditi. To je razlika u odnosu na nogometaše, košarkaše. Primjerice, prosječni košarkaš Cedevite skuplji je od Balića. Ali, sreća je kad čovjek može živjeti od onoga što voli, cilj je svakog čovjeka da radi ono što voli. Danas za rukometaše nema dobnih granica kada mogu u inozemstvo pa mogu i više zaraditi, u moje doba moralo se čekati 27 godina. Meni se posrećilo jer su me ozljede zaobišle, igrao sam do četrdesete pa sam skupio i sedam sezona u Francuskoj i dvije u Mađarskoj. Svote koje se rukometašima plaćaju danas nisu se mnogo promijenile u odnosu na prije. Velike zvijezde danas iskaču zaradom na marketingu.
Igrali ste u banjolučkom Borcu, Medveščaku, Bordeauxu, Nimesu, Creteilu, Istresu, Zagrebu i Fotexu...
– I samo Ligu prvaka nisam osvojio... U svim državama u kojima sam igrao, bio sam prvak i osvajač kupa. A najviše sam pružao baš u utakmicama Lige prvaka, pet sam puta bio najbolji strijelac. Problema sam imao u reprezentaciji, gdje se igralo turnirski na velikim natjecanjima, sedam utakmica u petnaest dana i padao sam u polufinalu i finalu. Premda sam igrao samo u napadu, moja je igra bila takva da na sedmoj utakmici nisam mogao ni hodati. A u Ligi prvaka igralo se jednom tjedno, to mi je odgovaralo.
U kojem je klubu bilo najljepše?
– U Zagrebu. Uh, kako je bilo igrati u Ledenoj...
S kojim ste igračima najviše voljeli igrati?
– Sa Smajlagićem i Pucom.
A koji vam je vratar bio najteža zapreka?
– Mirko Bašić. S njim sam rukometno odrastao, bili smo zajedno u selekcijama, osvajali medalje. Na kavi bi mi znao reći: \"Kad je frka, ti ne znaš gdje ćeš pucati, ali ja znam!\". I golman Kutine iz tog doba, ne mogu mu se sjetiti imena. Igrao sam Ligu prvaka protiv Barcelone i Barrufetu zabio 12 golova, nakon toga došao sam u Kutinu i nisam mogao ni gola zabiti. Ali, nisam se nikad opterećivao golmanima. Imao sam u glavi – što pokušavam prenijeti mojim igračima – da treba gledati pozitivno. Pa sam nakon prvog promašaja bio uvjeren da ima puno šanse da druga lopta uđe u mrežu, a ako sam promašio i drugi udarac, bio sam siguran da ću iz trećeg sto posto zabiti. Ima puno igrača koji se nakon prvog lošeg šuta zablokiraju. Kažu, danas mi ne ide. A i iskustvo nosi svoje. I skužiš kad je tvoj dan, tada bih pucao sa svih strana i nisam imao granice – osam, devet, deset golova... A kad ne ide, staneš malo i čekaš. Ali, znao sam da ću u sat vremena imati pet šansi. I uvijek sam vjerovao da ću ih zabiti. Ako nisam, rekao bih \"to je slučajno!\". Vjerovao sam u svoj šut i nikad se nisam bojao pucati.
Forma, to je glava
Što se u rukometu promijenilo od kada ste vi igrali?
– Brzina, to je osnovno. Rukomet je danas ljepši i atraktivniji. Kad gledam neke snimke utakmica iz mog doba, skoro zaspem. Tada je bilo i manje golova. Priča neki dan Božo Jović, sjetivši se dana iz Fotexa: Perez zabije sedam golova, Sarač sedam, ja dva i mi pobijedimo. A danas su rezultati više od 30 golova. Rukomet je možda sport koji je najviše napredovao.
Koji su treneri ostavili poseban pečat u vašoj karijeri?
– Pod broj jedan – Kljun. Velimir Kljaić bio je sjajan trener i čovjek, tretirao sam ga kao svog drugog oca. Vjerovao sam mu, mogao sam ga nazvati u četiri ujutro i popričati s njim o bilo kojoj temi. Zatim Abas Arslanagić. On me uveo u seniorsku momčad u klubu, pa u reprezentaciju. Od njega sam naučio rukomet. Od prvog trenera se uči, a poslije su detalji i iskustvo. Pa Zdravko Zovko. Bili smo prvo suigrači u reprezentaciji, poslije me trenirao u Zagrebu, reprezentaciji i Fotexu, imali smo sjajan odnos. Tu je i Josip Glavaš.
Znači li što treneru ako je bio vrhunski igrač?
– Može pomoći, ali ne mora značiti da će vrhunski igrač biti dobar trener.
U čemu može pomoći?
– Bivši vrhunski igrač može bolje razumjeti igrača, njegovu psihu. Lakše prepozna kad je igrač pravi, a kada nije. Ali morate biti svjesni kao bivši igrač da kada u ulozi trenera spomenete \"ja i moje vrijeme\" da ste gotovi. Svako vrijeme nosi svoje i generacije se ne smiju uspoređivati. Mnogi su vrhunski igrači u trenerskoj ulozi pali na tome. A što je psiha? Izvodio sam sedmerce i kada nije bio moj dan, gol je bio malen kao hokejski, a vratar kao King Kong. A kada mi je u glavi bilo sve posloženo, gol je bio kao onaj ragbijaški, a vratar poput patuljka. Smatram da forme nema, forma je – glava! Jesi li ušao u utakmicu kako treba ili nisi. I imaš li iskustva da to osjetiš u desetoj minuti. U ulozi trenera morate to osjetiti kod igrača, shvatiti ga i razumjeti da igrač ne može baš svaki put odigrati najbolje što može. E, u tome pomažu oni prošli igrački dani.
Kao trener, na početku ste.
– Bio sam trener u Zametu, Nyiregyhazi, zeničkom Čeliku i kratko u Zadru, sada sam u Zagrebu.
Nakon Mađarske ste nakratko otišli s klupe, posvetili se privatnom poslu...
– Da, tada sam se više okrenuo kafiću i noćnom klubu u Zadru.
- Bio sam Veszpremov trener i Csaba Hajnal poslao me u Nyiregyhazu uz dogovor da ću se vratiti nakon jedne sezone. No, Zdravko Zovko je produljio ugovor, a u Nyiregyhazi, koja je na rumunjsko-mađarsko-ukrajinskoj tromeđi, bila je momčad 35-godišnjaka, nije to bilo za ozbiljan posao... Zato sam prihvatio Zagrebov poziv u školu rukometa te da usporedno završim trenersku školu. Došao sam u dobro sređen klub i moje su ambicije opet najviše vezane uz rukomet, uz trenerski posao. Procijenio sam da se u njemu najbolje snalazim, u trenirci se najbolje osjećam. Đođem u dvoranu u osam ujutro, stanka je za ručak, cijeli sam dan u Kutiji šibica. Tu su ljudi s kojima sam igrao, ljudi koji su tu radili dok sam bio igrač, tu sam kao doma.
Mandalinića treba \'izbrusiti\'
Usto što vodite drugu Zagrebovu momčad, radite posebno i s vanjskim igračima.
- Zagreb ima tri ljevoruka na desnom vanjskom, tri bisera, i s njima je sjajno raditi - Stepančić, Šebetić i Butorac. I Mandalinić na lijevom vanjskom je biser koji treba izbrusiti i biti strpljiv. Rekao sam mu, nemoj biti nervozan, ti si bolji igrač i više znaš nego što sam ja znao s 20 godina.
Nasljednici u reprezentaciji?
- Dugo smo Mikulić i ja čekali nasljednike. I pojavio se Pero Metličić, koji je napravio fenomenalnu karijeru. I veliki je pomak jer je igrao i obranu. Do tada smo mi, ljevaci, išli po onoj - tresni po golu i bježi natrag. Zatim su došli Buntić i Kopljar. Uvjeren sam da Kopljar može dati još mnogo više. A na lijevom vanjskom polako treba tražiti nasljednika Lackoviću. Tu su Mandalinić, Špelić... Ili netko treći. Žao mi je što je Mamić otišao u Kadetten, mislim da je otišao prerano i u klub u kojem neće napredovati koliko bi mogao.
Hrvatska je nanizala tri bronce.
- Igrala je fenomenalno, šteta je što to nije naplaćeno. Sva tri puta nije se posložilo, više izvan terena. U Srbiji je bilo strašno ozračje, na OI su psihološki pukli jer su s druge strane bili Francuzi, u Španjolskoj Duvnjak dobije visoku temperaturu... Podsjetilo me to na naš finale s Francuzima na SP-u na Islandu: meni pukne leća, Puc i Perkovac ozlijeđeni... I nigdje nas nije bilo. Nije se poklopilo. Uvijek treba i malo sreće. Na velikim turnirima uvijek se izgubi jedna utakmica, samo je Lino u Ateni sve pobijedio. I samo je pitanje kada će se izgubiti i koliko će taj poraz koštati. Triput smo to platili u polufinalima.
Pogled u budućnost?
- Hrvatski će rukomet uvijek biti na visokoj razini. Imamo klince koji su europski ili svjetski prvaci, kod nas se s mladima dobro radi i šteta je što nemamo bolje uvjete.
SEHA liga?
- Ide svojim putem, možda malo sporije negoli bismo mi to voljeli. Treba biti još kvalitetnija, treba Mađare, Slovence i Poljake i tada bi bila odmah iza Bundeslige. Našim igračima fali jakih utakmica, u Ligi prvaka se ne može daleko bez jakih prvenstvenih dvoboja.
Jesu li mladi igrači u CO Zagrebu ove sezone napredovali onoliko koliko ste očekivali, jesu li čak povukli više od onih iskusnijih?
Gobac je duša našeg rukometa
- Jesu. A realno, od njih i previše očekujemo. Sjetite se gdje je prošle sezone bio Stepančić, a kada sada zabije četiri gola onda ga kritiziramo. Ili Filip Ivić. Prošle je sezone branio za drugu momčad u Ivaniću, a ove u Ligi prvaka protiv Barcelone. Ima on kvalitetu i bit će pravi, ali nije to lako, napraviti takav skok.
Što CO Zagrebu nedostaje da bude konkurentniji u Ligi prvaka?
- Sada ćemo opet o novcu. Da ga ima dovoljno da se vrate Domagoj Duvnjak i još neki naši reprezentativci, tada bismo mi pobijedili Hamburg, a ne oni nas. Jednostavno!
Zoran Gobac? Neki ga hvale a neki prigovaraju...
- To je čovjek koji je napravio sve ovo u hrvatskom rukometu i hvala bogu što ga imamo. On je duša našeg rukometa.
