Hvala Bogu, nakon toliko smo godina napokon dobili sigurnost i mir. To nam je najvažnije. Sada samo želim naći posao, zarađivati i da moja supruga bude dobro, da je zdrava – priča nam Said Ahmad Ibrahim, kojeg smo sa suprugom Gulistan Ammi posjetili u njihovu novom domu u Karlovcu. Zidovi u stanu su još prazni, vidi se da su tek nedavno došli, ali toplina doma se osjeti, ona posebna atmosfera kada dođu gosti, a domaćin se želi iskazati.
I nama je drago da se Said i Gulistan osjećaju kao domaćini. Oni su jedna od deset obitelji koje su pobjegle iz ratne Sirije i koje su, u sklopu projekta preseljenja u neku od država članica EU, došle nedavno u Karlovac. Iza tih je obitelji šest godina izbjegličkog života koje su proživjeli u svakakvim, često nehumanim uvjetima, po kampovima, neadekvatnim smještajima radeći svakakve poslove da bi preživjeli. Najdulje su se zadržali u Turskoj, zadnjoj zemlji u koju su legalno mogli doći, ali ne i dalje, s obzirom na to da im za ulazak u EU treba viza. Njih, pak, ne mogu dobiti jer se po vize moraju vratiti u Siriju, gdje im je zabranjen ulazak. No, ni u Turskoj nisu smjeli ostati, pa su se prijavili kao tražitelji azila u nekoj od zemalja EU. Nakon odluke da će se doseliti u Hrvatsku, tri su mjeseca proveli u Kutini, u prihvatilištu za tražitelje azila, a sada su smješteni u državne stanove koje je Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje uredio za njih. U deset novih karlovačkih obitelji 48 je odraslih i 24 maloljetne osobe. U Karlovcu su kratko, ne poznaju još nikoga, tek ponekad odu u šetnju, u posjet jednoj od deset sirijskih obitelji koje poznaju s puta koji su zajedno prošli.
Susjedi donijeli darove
U snalaženju i integraciji pomaže im Isusovačka služba za izbjeglice čiji predstavnici obilaze s njima sve službe gdje se moraju prijaviti; od policije, liječnika, HZZO-a... S njima smo im i mi pokucali na vrata njihovih novih domova. Tony Toumeh, prevoditelj koji je prije nekoliko godina iz Sirije također pobjegao zbog rata, došao je u Hrvatsku i sada sunarodnjacima, koji govore arapski i kurdski jezik, pomaže da se snađu u novim sredinama u Hrvatskoj. S njim je i Joud Makansi koja je u Hrvatsku došla sa suprugom prije dosta godina s radnom vizom. Ona i njezina obitelj žive i rade u Zagrebu.
– Pobjegao sam iz rata u Siriji gdje se i ne zna više tko s kim ratuje. Sukobi su počeli još 2011. i još im se ne nazire kraj – priča nam Tony dok mu Gulistan nudi kavu koju je upravo skuhala gostima. Razumije tek poneku riječ, ostalo joj prevodi Tony. Martina Prokl Predragović iz Isusovačke službe za izbjeglice, koja je partner Vladi RH i MUP-u u projektu preseljenja, kaže da će sve obitelji proći tečaj učenja hrvatskog jezika, a i program prekvalifikacija kako bi dobili potvrde za zanimanja za koja su se prijavili i s kojima će tražiti posao. Pomažemo obiteljima u prvim tjednima da se snađu; posebno s prijavama. Uskoro ćemo razgovarati i o nastavku školovanja za djecu. Za sada sve ide u redu – pojašnjava Martina Prokl Predragović.
Najava dolaska sirijskih izbjeglica uznemirila je dio javnosti u Karlovcu. Uglavnom one koji su, bez imena i prezimena, dakle iz sigurne situacije anonimnih komentatora, na društvenim mrežama bili buntovni, uvjereni u vlastitu ugroženost zbog obitelji koje su u Hrvatskoj završile bježeći od rata. Karlovčanima bi to trebalo biti itekako poznato i razumljivo.
Kako su nam rekli naši sugovornici, čuli su da je i Hrvatska bila u ratu. I dok je u Hrvatskoj bilo jasno tko je agresor, a tko se brani, u Siriji, kažu, to nije uvijek jasno. A njima, Kurdima, situacija je još teža. Oni se u Siriju i ne smiju više vraćati.
– Viđali smo sirijske obitelji u gradu. Vidi se da su još zbunjeni, da se ne snalaze, ali budu se snašli. Polako. Ljudi imaju pravo na normalan život. Budu s nama dijelili sve “čari” života u Hrvatskoj. U svakom slučaju, sigurno im je ovdje bolje nego u zemlji u kojoj se stalno ratuje. Barem mi znamo kako je to – kazali su nam neki Karlovčani i dodali da ne vide problem u njihovu doseljavanju, niti im je jasan strah domaćih ljudi.
– Pa u Hrvatskoj, a i u Karlovcu, i prije je bilo ljudi iz Sirije, uglavnom su dolazili studirati u Zagreb, stažirati u karlovačku bolnicu ili drugdje u Hrvatskoj. Nažalost, ove obitelji imaju drugi razlog dolaska – dodaju. Said Ahmad i Gulistan kažu pak da još ne poznaju nikoga iz Karlovca, ali da su ih susjedi odmah nakon useljenja došli pozdraviti, donijeli su im darove.
– Zahvalni smo, osjećamo se dobro, prihvaćeno i to nam je važno. Počastili smo susjede kavom, ali budemo i još, samo da se snađemo, da shvatimo običaje i malo bolje naučimo hrvatski jezik. Inače, meni je društvo jako važno, da imam s kime razgovarati, popričati, pitati nešto – kaže nam Gulistan i pokazuje šalicu za čaj na kojoj je slika nje i supruga s vjenčanja. To je, zapravo, sve što imaju iz rodnoga kraja.
– Vjenčali smo se u gradu Raki u Siriji u siječnju 2013., no nakon samo 40 dana braka, rat i ISIL došli su i do nas, a mi smo kao Kurdi morali otići i više se ne smijemo vratiti u Siriju. Samo smo tu šalicu uzeli i pobjegli. Ništa drugo nemamo od svojih stvari – pričaju nam sugovornici. Saidu Ahmadu ostali su u Siriji roditelji, braća i sestre, a Gulistan je ostao samo otac. Povremeno komuniciraju s obitelji preko interneta, a strahote koje u Siriji proživljavaju ne mogu ni zamisliti. Nisu znali da će doći živjeti u Hrvatsku, tako je odlučeno na razini država EU, ali su čuli za Hrvatsku. Said Ahmad kaže da ima i rođaka u Zadru koji je ondje završio prije nekoliko godina u prvom projektu preseljenja sirijskih izbjeglica iz Turske u zemlje EU.
– Kada su nam rekli da idemo u Hrvatsku, rođak, koji već živi u Zadru, rekao mi je da je Hrvatska odlična zemlja, da su ljudi također bili u ratu, da su ljubazni, a u to sam se uvjerio kada smo došli. U početku nam je bilo sve strano jer smo došli iz drugog dijela svijeta, ali nama samo treba mir, a to, hvala Bogu, ovdje imamo – priča nam Said Ahmad.
– Supruga i ja imamo 38 godina, a šest godina našeg zajedničkog života prošlo je u izbjeglištvu, nesigurnosti, bijedi – nastavlja sugovornik.
– Želimo napokon početi normalno živjeti, imati obitelj. Ja čitav život radim, najviše na građevini, a sada u Hrvatskoj učim za zavarivača i želim raditi. To mi je sada najveća želja, da počnem raditi kako bismo bili samostalni – govori nam Said Ahmad. Ništa im ne nedostaje, dodaje. Supruga peče njihov kruh, kuha tradicionalnu hranu.
– Vjerujem da ćemo brzo naučiti jezik jer se puno toga slično kaže kao na kurdskom. Recimo, i mi imamo jelo koje se zove sarma, a i priprema se isto. Mi kažemo bra, a na hrvatskom se kaže brat, nima na hrvatskom znači nema, tako da već razumijemo neke riječi. Zasad smo naučili: dobar dan, hvala, doviđenja, kako si... – kroz smijeh nam priča Gulistan Ammi. Ona priželjkuje dobro zdravlje sebi i suprugu; i sama bi radila, kaže. Zna peći kolače, kuhati. No, najveća joj je želja, dodaje, imati dijete, svoju obitelj o kojoj će se brinuti.
– To mi je najvažnije, da postanem majka i u miru odgajam djecu – priča sjetno. Iako ne poznaju dobro grad, čuli su da su škole, vrtići i trgovine u blizini mjesta gdje žive, da je sve što im treba u krugu od dva kilometra, što je, dodaju, jako dobro. Gulistan je, kaže, čula i da Karlovac ima rijeke u kojima se ljeti ljudi kupaju. Raduju se boljem životu.
U njihovu susjedstvu živi i obitelj Omara Alsattufe. Srdačno su nas dočekali i pustili u svoj novi dom. Njegova supruga i četvero djece; dvije djevojčice i dva dječaka, radoznalo su nas promatrali. I oni su iz Sirije, iz grada Alepa, pobjegli prije više od pet godina i otad su živjeli u Turskoj, ali bez dozvole boravka.
– Radio sam u Turskoj dok smo ondje bili u jednoj tvornici gdje sam šivao. Radio sam i u građevini, postavljao sam struju, tako da i to znam raditi, pa bih i to mogao raditi ovdje. U Siriji smo živjeli u stanu na dvije etaže, imali svoj dućan. A onda je došao rat i morali smo pobjeći. Neizvjesnost, nesigurnost na ulici gdje možete svakog trenutka poginuti, to nije život kakav itko zaslužuje. Željeli smo siguran, miran život i zato smo pobjegli, ali bez ičega. Ovdje napokon imamo mir, a to nam je najvažnije. Želim raditi i zarađivati za svoju obitelj – priča nam Omar.
Samo da je djeci bolje
U Siriji se sve koristi kao razlog za rat; od religije, politike, novca. Sigurnosti nema. Priča nam da je na početku rata jedan američki dolar vrijedio 50 lira, a sada vrijedi tisuću lira. Plaća radnika ili službenika u Siriji je od 20 do 50 dolara mjesečno, a i to se mijenja na gore. Tako je nemoguće prehraniti obitelj, planirati budućnost, a i nema naznake da će situacija biti išta bolja.
– Želimo bolje za nas i našu djecu – kažu nam Omar i njegova supruga. Djeca su za sada kod kuće, kao i mališani iz ostalih obitelji, ali vesele se polasku u školu, upoznavanju vršnjaka. Vrlo su srdačni, dragi i simpatični i spremno nam pišu svoja imena na papir. Kao i sva djeca, žele i zaslužuju mirno odrastanje, školovanje, druženje s vršnjacima.
– Prvih deset obitelji koje su pristigle u ovom valu preseljenja već je započelo s integracijom u gradu Sisku kao novoj sredini trajnog boravka, a drugih je deset obitelji iz Kutine preseljeno u Karlovac u državne stanove koje je za tu priliku pripremio i europskim novcem opremio Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Na ovaj način se u dvogodišnjem razdoblju osobama pruža podrška u integraciji, kako bi nakon isteka dvogodišnjeg razdoblja nastavili samostalno skrbiti za sve svoje životne potrebe – pojašnjava nam Martina Prokl Predragović. Program preseljenja, dodaje, izraz je međunarodne solidarnosti i podjele odgovornosti s državama u koje je pristigao ili unutar kojih boravi velik broj osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita. U ovom slučaju to je Turska. To je i alat za upravljanje zakonitim migracijama i sprječavanje krijumčarenja kojima su izbjeglice na nezakonitim putovima često izložene.
– Na ovaj su način izbjeglice prije samog dolaska prošle sve sigurnosne, zdravstvene i druge preglede u Turskoj gdje im je utvrđen izbjeglički status te su upoznati sa svim zakonima, propisima, običajima i načinom života u Hrvatskoj. Njihov dolazak je dobrovoljan, a integracija je započela samim dolaskom u Hrvatsku. Želja Isusovačke službe za izbjeglice je nastaviti njegovati dijalog, uspostaviti buduću i unaprijediti postojeću suradnju, partnerstvo, razumijevanje i susretljivost svih građana i građanki Karlovca spram potreba i prava izbjeglica u Hrvatskoj. U svakom trenutku je stručni tim JRS-a spreman sa svim dionicima podijelili postojeće iskustvo, alate i dobre prakse sustava integracije u Hrvatskoj, pružiti podršku te biti djelatno prisutan u samom gradu.
Integracija je dvosmjeran proces, te su upravo otvorenost i susretljivost lokalne zajednice i institucija koje djeluju kao dionici u procesu integracije novih sugrađana u hrvatsko društvo te uže lokalne mikrosredine, ključan preduvjet dugoročno uspješne integracije. Zahvaljujemo Gradu Karlovcu na susretljivosti i podršci. Vjerujemo da će Karlovac svojim novim sugrađanima pružiti podršku, mir, sigurnost i novi početak – dodala je Martina Prokl Predragović iz Isusovačke službe za izbjeglice. Hrvatska se, kao članica EU, obvezala prihvatiti 250 obitelji; izbjeglica iz Sirije, ali i ostalih obitelji koje dobiju međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj. Za njih su uređena 64 stana ukupne vrijednosti 9,6 milijuna kuna, od čega je iz EU dobiveno 7,2 milijuna kuna.
Ovo je već jedno deseti članak o ovoj obitelji. Valjda zato što su 80-90% tih imigranata muškarci pa su se svi raspisali o ovoj obitelji a o tome koliko od njih su ratni zločinci i obični kriminalci ni riječi.