Ne može se reći da na osnivanju Saveza za Hrvatsku, tog desnog pokreta u kojemu se nalazi osam stranaka i koji predvode dr. Milan Kujundžić i Vladimir Šišljagić, nije bilo političkog erosa iz kojega se može izroditi ozbiljna politička snaga. Idu im i opće političke okolnosti na ruku jer vladajuća ljevica slabi, a glavna oporbena stranka stagnira. Ali ima i dosta prepreka koje moraju preskočiti. Morat će naći načina da ugroze HDZ koji već četvrt stoljeća suvereno vlada desnim spektrom hrvatske političke scene. Moćni HDZ poigravao se s političkim izazivačima uzdižući ih kada je procijenio da mu to odgovara, a onda ih nemilosrdno gušio u bratskom zagrljaju ili pak hladno bacao u deveti krug pakla. I to je sve do danas besprijekorno funkcioniralo.
Franjo Tuđman je deset prvih godina vodio HDZ na domoljublju i projektu stvaranja neovisne Hrvatske. U vrijeme malih očekivanja nakon rušenja komunizma, to je bilo i više nego dovoljno. Nakon njegove smrti na vlast je došla ljevica, a onda je Sanader ponovno vratio HDZ na tron. On nije imao jasnu ideologiju, nego je samo koristio iskrene emocija građana kako bi ih mobilizirao i došao na vlast. Takva politika svoj epilog upravo dobiva u Remetincu. Nije samo na optuženičkoj klupi Ivo Sanader nego i HDZ koji je u međuvremenu preuzeo Tomislav Karamarko zajedno sa svojim prijateljima iz obavještajne zajednice. Iako ljevičarska Milanovićeva vlada nije ispunila obećanja o gospodarskom preporodu, a povrh toga je inicirala i svojevrstan ideološki rat koji je doveo do podjela, Karamarko to nije uspio kapitalizirati.
HDZ još tavori na podršci od 20-ak posto birača i još uvijek nije popularniji od SDP-a. Problemi HDZ-a i njegova monopola na desnici nisu od jučer. Baš zbog te svoje popularnosti HDZ se nekako bio osilio. Postao je samodopadan i nije tražio saveznike kojih u politici nikada nema previše. Zato je tražio slijepu poslušnost, a napadano suzbijao ne samo kritiku nego i svaku raspravu o ključnim pitanjima Hrvatske i konzervativne političke scene. Zato je mnoge iskrene konzervativce odbio od sebe ili ih “prisilio” na političku pasivizaciju. Takva hibernacija konzervativne političke i društvene scene nije mogla trajati vječno. Nije slučajno u posljednjih nekoliko godina porastao broj konzervativnih nevladinih udruga.
>>Što su nam ostavili Tuđman, Mesić i Sanader
Pojavila se Željka Markić s inicijativom “U ime obitelji” i progurala referendum u kojemu je HDZ, budimo iskreni, bio vodonoša. Sada se Karamarko susreće i s pravim političkim izazovom. Šišljagićev i Kujundžićev pokret uz diskretnu pomoć Katoličke crkve opasno se gura u njegov politički prostor. Savez za Hrvatsku možda nije dobar za HDZ i Tomislava Karamarka, ali je dobar za konzervativnu političku scenu. Napokon će se dobro prodrmati HDZ koji može postati samo bolji. Na desnici se više ništa neće podrazumijevati. Svi će se morati potruditi da dobiju glasove. Napokon će se i demokratizirati javni prostor na desnici u kojemu će se, nadam se, normalno voditi debate o ključnim pitanjima. Iako je liberalni filozof John Stuart Mill ironično govorio o konzervativcima kao nazadnjacima, oni su Hrvatskoj potrebni. Njihova je temeljna opcija da uvijek više cijene ono što imaju nego da se olako upuštaju u društvene eksperimente. Drugim riječima, bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Pa tko može reći da ova konzervativna “filozofija” nije dobra i pametna?
Jasno.Sad ce se vidjeti tko kosi ,a tko vodu nosi. Neka se svatko debelo potrudi za svaki glas i neka se prestanu stalno nabacivati istim,otrcanim i supljim frazama.Ne trebaju nam prodavaci magle nego posteni ljudi/politicari koji ce konacno s rijecici preci na djela. Hrvatskoji hrvatskom narodu treba sluziti i to je jedna casna i sveta zadaca. Kada ce to vama "gospodo" politicari biti jasno?