Dvije fantomske figure zadnjih su dana u središtu diskursa koji se plete oko dvije najveće stranke. Jedan je već gotovo zaboravljeni “izvor iz vrha HDZ-a” koji ovih dana na stranicama Jutarnjeg lista ima veliki “comeback” nakon petnaestak godina, a drugi je tobožnji uvrijeđeni glasač SDP-a, koji je razočaran Milanovićevim desničarenjem ostao doma i presudio izbore.
Iz dana u dan izlaze tekstovi koji se svode na formulacije: “Naš izvor iz HDZ-a potvrdio nam je…“ ili “komentiraju u vrhu HDZ-a…“ ili pak “kaže nam sugovornik iz vrha HDZ-a…“ Uvijek se u tekstu navodi i “naš drugi sugovornik“ kako bi stvar djelovala vjerodostojnije. Tako najprije “naš sugovornik blizak stranačkom vrhu također komentira“, a odmah zatim “drugi izvor blizak stranačkom vrhu dodaje…“, čime se anonimno potvrđuje anonimni izvor, tj. presipa iz šupljeg u prazno kako bi se ostavio dojam istraživačkog novinarstva.
Neočekivana renesansa “prema neslužbenom izvoru” novinarstva, vezana je uz smjer kojim će Plenkovićeva Vlada krenuti, prije svega uz ušutkavanje stranačkih “desničara”, prije svega Hasanbegovića koji, po njima, neopravdano zanovijeta da treba ostati ministar kulture, i pritiskanje samog Plenkovića, jer poželjni se potezi učitavaju tako da željene teze ne iznosi novinar, nego “kaže osoba iz vrha HDZ-a”.
Najangažiraniji novinari i novinarke navode uglavnom “visoke izvore” i “dobro obaviještene” anonimne sugovornike iz vrha stranke, a da bi njihove teze dobile na vjerodostojnosti povremeno uskoči i običan čovjek. Tako čitamo i kako je “jedan glasač HDZ-a, blizak stranci, koji je želio ostati anoniman, jučer to komentirao riječima:”, nakon čega idu iste riječi koje je malo prije rekao prvi “izvor blizak stranci”. Ulijeće opet i dobro poznati “naš drugi izvor” koji kaže kako “osobno ne bi stavio Hasanbegovića u Vladu“. I na kraju još jedan dupli pas: “kazao nam je izvor iz vrha stranke” pa “naš drugi sugovornik iz vrha stranke također kaže…”.
Onome tko ne čita novine tek odnedavno naravno da je sve to poznato. Povratci nisu rijetkost. Vratila se nakon dva desetljeća Tajči, pa se vraćao Michael Jordan, pa Fjodor i Mirko Filipović, vraćao se i Džo Maračić Maki, a sada se u punom sjaju vratio “izvor iz vrha stranke“. Famozni HDZ-ovac koji preko lijevih medija ruši “desne” oponente u vlastitoj stranci onako kako su radili još od kraja devedesetih. “Izvor iz vrha stranke“ bio je lukava zvjerka, ali ga je vrijeme pregazilo. Misli jadan da još traje ono vrijeme strahopoštovanja prema lijevim medijima i da je mala petljavina s njima dovoljna da kreira stvarnost. No u međuvremenu se dogodila eksplozija interneta, društvenih mreža, pa ocvali “izvori iz vrha stranke“ u ocvalim novinama djeluju tužnije od pjevača koji su odavno svima dosadili i boksača koji pod stare dane služe kao vreća za napucavanje.
Najjači mogući potez SDP-ovaca u novom sazivu Sabora bio bi da oni predlože zakon o lustraciji, čime bi konačno pokazali da nisu nasljednici totalitarista, a i čime bi doveli HDZ na čistac po tom pitanju
Plenkovića se u tim medijima apriori smješta u okvir “poštenog Sanadera” koji će poput kerbera bdjeti nad desničarima u HDZ-u, a sve pod budnim okom Bruxellesa. No danas je ta fantazija smiješna. Pozivati se na Bruxelles, a kamoli strahovati od njega u godini u kojoj se dogodio Brexit, u kojoj AfD pobjeđuje na pokrajinskim izborima CDU, kad se EU raspao po pitanju migrantske krize i daje sramotne ustupke Turskoj, gazeći sva svoja demokratska i ljudskopravaška načela, ne bi li im Erdoğan zaustavio migrantsku rijeku s kojom se EU nesposoban nositi, u vrijeme kada zemlje Višegradske skupine ne zarezuju Bruxelles pola posto, pozivati se na njega je više nego passe. Niti ih molimo za ulazak, niti je to više onaj bajkoviti EU pred kojim prije deset-petnaest godina “nije bilo alternative” pa smo bespogovorno “odrađivali domaće zadaće”. Nakon inflacije peticija “uglednih europskih intelektualaca” došlo je do njihove devalvacije pa su danas postale predmet sprdnje. Nekad ugledne europske novine pred čijom se kritikom strepilo, danas o Hrvatskoj i susjednim zemljama objavljuju uglavnom pamfletističke, neznalačke uratke do kojih nitko ne drži.
Politika koju su vodili “izvori iz vrha HDZ-a” danas je farsa i na Plenkoviću je najveća odgovornost da prekine s tim, donese sam kadrovske odluke i preuzme odgovornost za njih.
Pitanje je stoga elementarne medijske kulture da čitatelj čim u članku pročita sintagmu “naš izvor iz vrha stranke” odmah okrene list, ili kline dalje.
Dok se velikim povratkom sablasnog “izvora iz vrha stranke“ tragikomično pokušava medijski modelirati javnost po slučaju rješavanja “desnih skretanja” u HDZ-u, sva rasprava o izboru novog čelnika SDP-a fokusira se na to kako odobrovoljiti navodnog razočaranog lijevog birača. Mediji ga predstavljaju kao urbanu, obrazovanu, tankoćutnu dušicu koja ne trpi nikakvo dovođenje u pitanje tekovina revolucije i antifašizma pa se ta lijeva maćuhica tobože našla silno uvrijeđena Milanovićevim izjavama u neformalnom razgovoru kako mu se fućka za pozdrav “Za dom spremni” i kako ne bi pustio “beogradsku čaršiju” u EU sa spornim zakonom. Za razliku od tvrdokornog, vječnog birača HDZ-a za kojeg nema tog Pupovca, Njonje, prodaje ili izdaje koju neće progutati i ipak glasovati za prvu političku ljubav, potencijalni birač SDP-a prikazuje se kao lako kolebljiv ako mu sve nije po volji.
Radi se o fantomskoj konstrukciji, kako bi se lakše provario rezultat koji je ustvari očekivan u zemlji u kojoj je prije samo nekoliko godina dvije trećine stanovništva na referendumu glasovalo konzervativno, unatoč tome što su tadašnji predsjednik i premijer i gotovo cjelokupna medijska javnost drukali za suprotnu, “lijevoliberalnu” opciju.
Nakon što je Narodna koalicija prošla na izborima lošije od očekivanog, predsjednik SDP-a Zoran Milanović dao je ostavku. Prvi je to put u demokratskoj Hrvatskoj da do smjene na čelu partije ne dolazi biološki, bit će stoga zanimljivo kako će proces izbora novog vođe druge po snazi stranke u Hrvatskoj izgledati pored živog bivšeg predsjednika.
Radi se o kuriozitetu, jednakom onome koji bi se u HDZ-u dogodio da se nekada izabere novi predsjednik, a da stari nije “mrtav“, bilo da je nogiran kao Sanader i Kosor, bilo da je propao u zemlju, kao Karamarko.
Ono što se nameće kao samorazumljivo, iako bi se moglo argumentirati i drukčije, je to da je Zoran Milanović podbacio. To podrazumijeva da je biračko tijelo na klackalici između HDZ-a i SDP-a i da pogrešan potez može donijeti prevagu drugoj strani. No je li doista tako? Ne čini li se radije da je hrvatsko biračko tijelo, što su i pokazala neka ozbiljna istraživanja, znatno sklonije konzervativnoj opciji, koja onda u Hrvatskoj “prirodno” vlada, a ljevica dolazi na vlast u iznimnim trenucima kada privremeno skrahira konzervativna opcija, tj. do sada HDZ.
Prvi put se to dogodilo kad je oporbena koalicija, čiju su jezgru činili SDP i HSLS, pobijedila HDZ 2000. HDZ je nakon smrti Franje Tuđmana bio izbušen frakcijskim borbama za njegovo nasljeđe. Stara teza kako u Hrvatskoj nikada nije bilo istraživačkog nego samo dojavljivačkog novinarstva najbolje se vidjela upravo tada, krajem 90-ih, kada su iz samog HDZ-a lijeve medije hranili “visoki izvori”, “dobro obaviješteni anonimni sugovornici”, koji su u međusobnim frakcijskim borbama privremeno potopili stranku.
Drugi put ljevica dolazi na vlast nakon šokantnog Sanaderova odlaska i afera koje su počele izbijati na vidjelo. Nakon što je oktroirana Jadranka Kosor doteglila mandat do kraja, bilo bi tada za SDP pravo političko umijeće ne dobiti izbore.
Spomenuti rezultati referenduma najbolji su pokazatelj da je barem dvije trećine biračkog tijela konzervativno, a da nije bilo stravične medijske manipulacije, postotak bi se vjerojatno digao i do osamdeset posto. Gledano iz te perspektive postaje shvatljivija čudesna sposobnost oživljavanja HDZ-a. Pokazuje se onda i koliki je Karamarko bio uteg HDZ-u, ali i da je Milanović na prošlim izborima izvukao maksimum za SDP, a na ovima da je promašio s koalicijom, no sve u svemu ostvario solidan rezultat u većinski nelijevoj zemlji. I da je sve učinio savršeno prema lijevim primjenjivačima naknadne pameti koji ga sada čereče, ionako ne bi mogao formirati vlast. Je li onda samo problem u njemu, u njegovu hrvatovanju koje je uvrijedilo SDP-ovu maćuhicu? Može li se na lijevom programu u Hrvatskoj dobiti išta više od ovoga što je SDP dobio sada i hoće li se ljevica, koja se još nije odrekla totalitarnog nasljeđa, i kod nas svesti na ono na čemu je danas u Poljskoj i Mađarskoj?
Iluzija je da će SDP samo promjenom čelnika odjednom dobiti više, ako radikalno ne promijeni politiku. SDP sada ima priliku učiniti dodatni iskorak i konačno se iskobeljati iz nasljeđa bivšeg Saveza komunista Hrvatske, i ideološkog i kadrovskog. Dugoročno bi mu bilo uputno i riješiti se partnera poput HNS-a, od kojih ima više štete nego koristi te čitave bulumente uza sebe vezanih NVO-a koji ih lijevo radikaliziraju i apriori im priječe glasove većinski konzervativnog biračkog tijela. Najjači mogući potez SDP-ovaca u novom sazivu Sabora bio bi da oni predlože zakon o lustraciji, čime bi konačno pokazali da nisu nasljednici totalitarista, a i čime bi doveli HDZ na čistac po tom pitanju. I tako nastave još jedno deset-dvadeset godina i rezultat će kad-tad doći...
Davno sam rekao da SDP neće dobiti moj glas sve dok se jasno i glasno ne odrekne bivšeg režima i tita i dok jasno ne osudi zločine tog režima. Jednostavno, do tada oni kao stranka nisu uopće kod mene u predizbornom razmatranju. Nema ih, ne postoje. Nikad, ali ama baš nikad ne bih dao svoj glas stranci koja i dalje hvali čovjeka krivog za masovne pokolje nemoćnih, vezanih, razoružanih ljudi, bez ikakvog suda i presude. I ne bih nikad dao glas nikome tko hvali totalitarni režim koji je taj čovjek uspostavio. Nikad. Nema šanse. Što god oni obećavali, što god oni radili ili zalagali se. Ljudima koji hvale i podržavaju zločinca i njegov totalitarni režim jednostavno neću svojim glasom pružiti šansu da dođu na vlast.