Tridesetčetverogodišnji Davor Mališa iz Varaždina, stopostotni invalid, još i sada ne može povjerovati da je mogao umrijeti na radnom mjestu kad mu je pozlilo, a njegov se šef u varaždinskom Industrijskom tokarskom centru prema njemu ponio krajnje neljudski. Davor je invalid od rođenja, ima bolesno srce koje je već nekoliko puta operirao, oštećenje vida između 60 i 70 posto, deformirana stopala, a i četiri je puta operirao vene na nogama.
- Prije deset godina zaposlio sam se u ITC-u, u zaštitnom pogonu za zapošljavanje invalida. Od Medicinskog centra dobio sam preporuku za zaposlenje i popis ograničenja, odnosno poslova koje smijem obavljati. Najprije sam radio na poslovima pakiranja u lakirnici. Osim kute, druge zaštite na radu nije bilo, iako je u pogonu bila visoka koncentracija boja, para i lakova. Unatoč invalidnosti, pune tri godine radio sam prekovremeno, i to mjesečno i do 250 sati. Takav prekovremeni rad vrlo se loše plaćao, a zbog svih tih povećanih napora, moje se stanje pogoršavalo. Morao sam operirati vene, a s vremenom mi se zbog loših uvjeta rada i vid pogoršao - kazao je Davor Mališa. Počeli su mu naticati kapci, pa je uslijedilo i nekoliko operacija na očima. Poduzeće je, kaže Davor, jednom tražilo od invalida da retroaktivno potpišu ugovore o dobrovoljnom prekovremenom radu, uz usmenu napomenu da će dobiti otkaz ako ne pristanu.
- Godine 1997. dobio sam rješenje za invalidsku mirovinu, ali sam želio i dalje raditi. No opseg poslova koje sam mogao obavljati još se više smanjio. Dana 17. rujna ove godine, u jutarnjoj smo smjeni, budući da nije bilo drugog posla, čistili pogon. Moj šef Tihomir Posavec-Kovač često mi je, iz meni nepoznata razloga, davao poslove koje zbog svojeg zdravstvenog stanja nisam smio obavljati. Tog me dana, kao po običaju, podbadao riječima, a oko 12.30 sati to više nisam mogao podnositi te sam dobio napadaj tahikardije, odnosno srce je počelo ubrzano raditi. Ni nakon 15 minuta nije mi bilo ništa bolje, pa sam otišao šefu Tihomiru i rekao mu da stavi ruku na moje srce. Cinično mi se nasmijao i kazao da nije peder da me dira. Skinuo sam majicu. Sav sam se tresao, ali on nije reagirao. Kolegica mi je posudila mobitel pa sam pozvao Hitnu pomoć. Prvi put su Hitnu s portirnice vratili natrag, jer nisu imali nikakvu službenu informaciju da ju je netko pozvao, a radnici nisu imali pristup službenom telefonu. Bio sam već totalno iscrpljen i imao 170 otkucaja u minuti kad su me napokon odvezli vozilom Hitne pomoći. U bolnici sam proveo više od tjedan dana, od čega nekoliko dana u intenzivnoj njezi - požalio nam se Davor na postupak svoga šefa.
Istaknuo je da su tek iz bolnice obavijestili njegovu obitelj gdje je, jer iz poduzeća to nitko nije učinio. Davorova majka Agata istaknula je da je nakon tri dana Davorov šef Tihomir nazvao telefonom i pitao koliko će Davor biti na bolovanju i kad će doći na posao, ne zanimajući se za njegovo stanje. Davor i njegova majka pitaju se je li Davorov šef uopće znao koliko je Davor bolestan i kakve poslove smije obavljati. Ali o tome, kažu, vodi brigu defektologinja Vera Turković, koja ima svu dokumentaciju o invalidima koji rade u ITC-u i koja je upoznata s poslovima koje smiju obavljati i trebala je, smatraju majka i sin, obavijestiti i Davorova šefa.
Danica Plantak
