Na ulicama, stepenicama, pred kafićima, svugdje u Istanbulu ima mačaka. Ima ih, navodno, više od sto tisuća. Mnogi Turci smatraju ih simbolom kaotičnosti Istanbula. Turska redateljica Ceyda Torun snimila je dokumentarni film Kedi (Mačka) o njima i prikazala ga na festivalu Middle East Now u Firenci (4. – 9. travnja). Carstva nastaju i nestaju, a mačke su uvijek samostalne, kaže se u filmu. Mesari, konobari, domaćice... hrane mačke.
Recep Tayyip Erdoğan, tadašnji turski premijer, a sadašnji predsjednik, 2005. prijavio je list Cumhuriyet jer ga je predstavio u karikaturi kao mačka zapletenog u vunenu kuglu. Karikaturist je i danas u zatvoru zajedno s još stotinjak za Erdoğana nepodobnih novinara. Kada je 2012. turska vlada htjela donijeti zakon kojim bi se mačke izbacilo iz gradova, deseci tisuća osoba su prosvjedovali.
Ceyda Torun kaže kako je snimanje filma Mačke započela u ljeti 2013. za vrijeme prosvjeda u parku Gezi. Istanbulske mačke su, na neki način, postale simbolom Erdoğanovih protivnika koji mu zasigurno neće 16. travnja na referendumu o izmjeni 18 članaka ustava dati svoj glas. Erdoğan želi parlamentarnu demokraciju pretvoriti u predsjedničku, čime bi mu se otvorio put da bude na vlasti do 2029. (još dva mandata), pa bi mogao imenovati ministre, dužnosnike, donositi dekrete i proračun te ostati vezan za svoju Stranku pravde i razvitka (AKP), koju je osnovao 2001. Erdoğan je bio premijer od 2003., a šef je države od 2014. Njegova i metamorfoza Turske traje 14 godina i, prođe li referendum, mogao bi ostati na vlasti još 12 godina.
Sirijska kriza ojačala je Erdoğana posebno nakon njegove pomirbe s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kome se morao ispričati zbog rušenja, u studenome 2015., ruskog ratnog zrakoplova. Represija nad prosvjednicima u parku Gezi, u srpnju 2013., definitivno je skinula masku s lica tog sultana. Erdoğanu je ustavni referendum postao pravom opsesijom, tako da je vrijeđao europske države koje nisu htjele ugostiti njegove mitinge istine.
Čak je kazao kako se Njemačka ponaša kao nacistička država samo zato što nije dopustila da njegov čovjek drži u toj državi govore njemačkim Turcima.
U srpnju 2016. bio je, navodno, pripreman udar protiv Erdoğana. Za pripremanje puča optužio je bivšeg imama Fethullaha Gülena, koji je do 2013. bio Erdoğanov prijatelj, a onda je morao pobjeći u SAD.
Erdoğan je Gülena iskoristio za sučeljavanje s onima koji štite sekularnost države, a sada ga je proglasio neprijateljom broj jedan. Progoni Gülenove sljedbenike u Turskoj, kojih navodno ima oko 250.000, pozatvarao je suce, novinare, državne službenike, vojne dužnosnike... sve koji ne dijele njegovo mišljenje.
Želi se osvetiti Europi koja ne podupire njegove mjere, ali i ništa ne poduzima jer je on drži u šahu s izbjeglicama. Erdoğan želi, kao i sultani Otomanskog Carstva, osvojiti Europu, ali na „miran“ način, odnosno poziva Turke koji žive u Europi da se množe što više i postanu većina. U 14 godina njegova vladanja Turskom, koja ima 80 milijuna stanovnika, doveo je zemlju s položaja ekonomskog rasta (mnogi Turci vraćali su se iz Njemačke ulagati u svoju zemlju) u državu koja je na rubu rata između bandi, ekonomski oslabljenu, nestabilnu unutra i nepovjerljivu prema ostatku svijeta.
Što je navelo Erdoğana na takvu unutarnju promjenu? Erdoğan je rođen 1954. u četvrti Kasimpaşa u Istanbulu, u obitelji koja se tu preselila iz mjesta Rize. Kao dječak prodavao je na ulicama limunadu, igrao je nogomet kao poluprofesionalac te završio ekonomski fakultet. Oženio se s Eminom s kojom ima četvero djece (Ahmet Burak, Necmeddin Bilal, Esra i Sümeyye).
Politikom se počeo baviti sedamdesetih godina, bio je gradonačelnik Istanbula od 1994. do 1998., kada je osuđen za širenje vjerske mržnje jer je javno recitirao riječi pjesnika Ziye Gökalpa: „Džamije su naše vojarne, kupole naše kacige, minareti naše bajunete i vjernici naši vojnici...“ Ima i onih koji pokušavaju zamisliti što bi se, za oko sto godina, moglo pisati o Erdoğanu. Jedan od naslova bi mogao biti kako je bio „odličan igrač koji je mogao postati kapetanom Galatasaraya, ali mu je otac, čovjek pun predrasuda, zabranio ulazak u profesionalce“.
Neki budući Dan Brown mogao bi napisati kako je „Erdoğan, veliki meštar sufijske bratovštine, nasljednice sekte asasini (hašišin), pobijedio stranku generala i masoneriju“. Ozbiljni povjesničari mogli bi napisati kako je „Europska unija pomogla Erdoğanu da uništi laičku državu Kemala Atatürka i omogući pobjedu političkog islama“.
Ipak, sva tri naslova, bez obzira na to koliko su različiti, oslikavaju Erdoğanovu biografiju. Najžalosniji, da ne upotrijebimo drugu riječ, onaj je vezan za EU koji, kao ni općenito Zapad, nije još shvatio kakav je užas učinio time što je podupro da se u Turskoj ukloni oružane snage kao čuvare demokratskih institucija i jamaca sekularnosti države.
Mladog Erdoğana je otac, koji se preselio u Istanbul jer je radio u obalnoj straži, upisao u religijsku srednju školu (Imam Hatip) u koju su odlazila djeca iz tradicionalističkih turskih obitelji. Počeo je igrati nogomet, ali tu strast mora sakrivati pred ocem, koju mu na koncu brani potpisivanje ugovora s drugoligaškim klubom.
Zapošljava se u poduzeću za gradski promet u Istanbulu i tako ulazi u političko-administrativni svijet. Upisao se u savez omladine Nacionalne stranke spasa (MSP), koja je grana Muslimanskog bratstva Necmettina Erbakana. Za islamista bilo je obvezno upisati se i u sufijsku bratovštinu Naqshbandiyya i izabire granu „Nur“ (svjetlo) u kojoj su i Erbakan i teolog Gülen. U bratovštini se donose ključne odluke.
Da je kojim slučajem Erdoğan bio sekularist, upisao bi se Republikansku pučku stranku (CHP) i priključio se masoneriji gdje se donose odluke pokreta Mladi Turci, Kemala Atatürka koji je bio mason. Upravo su generali, zaštitnici Atatürkove laičke države, Erdoğana zatvorili zbog širenja vjerske mržnje. Zapravo u poeziji koju je Erdoğan javno recitirao nema nečega strašnoga, ali se nije htjelo omogućiti ni mali ulazak islama u politiku.
Budući premijer i šef države shvatio je lekciju te je prekinuo s Erbakanom i osnovao stranku AKP zajedno s tadašnjim gradonačelnikom Ankare Abdullahom Gülom i teologom Gülenom, čelnikom zaklade Hizmet, koja kontrolira tisuće džamija u svijetu, mnoge tv-postaje i listove te ima ljude u sudstvu i policiji.
AKP izlazi na izbore 2002. i koristi nestanak Demokratske stranke (DYP) pregažene financijskim skandalima, korupcijom i spekulacijama sa scene. Ekonomska situacija također nije dobra. Inflacija iznosi 73%. AKP dobiva 34,3% glasova, ali Erdoğan ne smije ući u parlament zbog presude iz 1998. Premijer postaje Abdullah Gül, koji otvara novu fazu vanjske politike, ali i ekonomskog rasta. Erdoğan postaje premijerom 2003. i uoči drugog rata u Iraku šalje tursku flotu ispred obale Izraela kako bi ga zaštitio od napada Saddama Husseina.
Danas to izgleda nevjerojatno, ali... Turska je 2005. postala kandidat za ulazak u EU. Arapsko proljeće 2011. omogućilo mu je proširenje turske hegemonije i osjeća se svjetskim liderom. Erdoğanovu prepotenciju mogu zaustaviti jedino turski birači ako mu ne budu omogućili ustavne reforme. Bilo je bolje kada su generali čuvali sekularnost republike, strašno je kazati, ali... Erdoğan je mogao biti nogometaš, ali se odlučio osvetiti generalima za onu zatvorsku kaznu.
>> Hoće li Erdogan dobiti šire ovlasti i radikalno izmijeniti državu?
>> Erdogan Europljanima: ako sam ja diktator, vi ste nacisti
kao europejac gradjanin, ne znam dali da se radujem ili da budem protiv ovog referenduma, jer ako necemo turke 80 miliona da nam se slobodne seta bez viza, onda je najbolje da ih u tome podrzavamo za ovaj referendum, onioni i onako ne pripadaju u EU