Jedan od pouzdanih znakova da ste prevalili polovicu života jest kad vam korizmeni štimung više odgovara od usiljenog karnevalskog veselja koje mu prethodi. Karneval (od “carnem levare”, kao doslovno pozdravljanje s mesom) obilježava se danom obilja i razuzdanosti u utorak, nakon kojeg se kršćani na čistu srijedu simbolički posipaju pepelom, podsjećaju da su prah i da će se u prah vratiti, i time započinju četrdeset dana korizmenog odricanja i sabranosti. Osim što je karneval, etimološki gledano, besmislica za vegetarijanca, u punini svog značenja on je nedokučiv i onome tko bi od tradicije uzeo pokladni utorak, a ne bi čistu srijedu. Osobi koja je ispala iz kršćanskog civilizacijskog kruga karneval ostaje samo zabavna ljuštura, zgodna kerefeka, kao što mu se Uskrs svodi na bojenje jaja ili dekristijanizirani Božić na kupovanje darova, kićenje bora i Mariah Carrey. Dijalektika pokladnog utorka i čiste srijede odgovara ritmu života, kao podsjetnik da se ne možemo uvijek smijati, ali ni uvijek plakati, da nema jednog bez drugog. Karneval u postkršćanskom društvu nema taj naboj. Tamo gdje se ne svodi samo na dječju zabavu, gura ga se kao lokalnu turističku atrakciju. O razini do koje je izgubljena bilo kakva veza s izvornim smislom svjedoče tzv. ljetni karnevali na Jadranu, potpuno odsječeni od korizme.
Ispod kršćanskog smisla, karneval nosi i dublji, poganski sloj, koji se izravno nadovezuje na nekadašnje bakanalije i saturnalije. U ritualnim povorkama maskiranih ljudi privremeno se ruši društvena hijerarhija i krše sve moguće zabrane. Dopušta se jednodnevni simbolički kaos iz kojeg se sutra opet stvara kozmos, tj. uređeni svijet. Subverzivni politički potencijal karnevala je uglavnom precjenjivan. Na njemu se svakoga može vrijeđati, i papu i dužda i kralja, ali samo taj dan, kada se takvo što i očekuje i potiče, pa to nitko ionako nitko ne uzima zaozbiljno. Krnjo, simbolička figura koja je zamijenila nekadašnjeg žrtvenog jarca, u pravilu je netko tko je moćan, stalno prisutan, a tko nam ide na živce. U pravilo netko tko se razotkriva kao lažna, napuhana veličina.
Smisao je, dakle, spaliti simbolički moćnog, pri čemu se nastoji pokazati njegova ispraznost. S druge strane, potpuno je nerazumljivo, gotovo monstruozno spaliti nemoćnog. Nikada do sada nisam čuo da bi se na karnevalu palilo dijete, ali smo dočekali i to. Medijsku pozornost ovog tjedna dobila je vijest iz Selca, gdje je mjesna udruga mladih napravila nekakvu sklepotinu neodređena spola koja u rukama drži dijete s natpisom “gay dijete iz epruvete”. Izložena u školi, ta instalacija se spremala za karnevalsko spaljivanje. Ne precizira se je li krnjo gej koji želi dobiti dijete iz epruvete ili je dijete iz epruvete gej. Uglavnom, šalje nejasnu, mračnu i stupidnu poruku.
(Foto: Nel Pavletic/PIXSELL)
Priču je obznanila Udruga osoba s problemom neplodnosti Beta koja je oštro osudila neukusnu šalu. Potom je reagirao dežurni lezbijski portal pa se oglasilo i neizostavno Hrvatsko novinarsko društvo i još neizostavnija psihologinja Mirjana Krizmanić, koja je odmah detektirala i krivca. Ne potrudivši se informirati o čemu je riječ, i tko su organizatori, suvremena sekularna inkvizitorica izjavila je sljedeće: “Užasnuli ste me ovim (paljenjem karnevalskog “Gay djeteta iz epruvete”). Ovo je kombinacija obje stvari protiv kojih se Željka Markić borila – neplodnosti i homoseksualnosti. Sve možemo očekivati. Sama činjenica da smo morali u Ustav unijeti definiciju koja već postoji u Obiteljskom zakonu sve govori. Sad će i druge manjine doći na red.”
Reakcija cijenjene psihologinje neodoljivo podsjeća na jednu filmsku repliku. Kad pred kraj filma “Ko to tamo peva” starcu u autobusu nestane novčanik, fašistoidni lik, uz riječi “Zna se ko ovde krade...”, odmah optuži dva nevina Ciganina, koje potom svi putnici linčuju. Tako komesari hrvatskog medijskog mainstreama i u podne i u ponoć znaju tko je dežurni krivac. Gospođa Krizmanić odnekud zna da se Željka Markić borila protiv homoseksualnosti i neplodnosti (valjda liječenja neplodnosti) i da tu borbu nastavlja preko selačkog krnje. No na njenu nesreću uslijedio je dramatski obrat. Pokazalo se da cijela zamisao o spaljivanju “gay djeteta iz epruvete” dolazi iz suprotnog tabora, kao traljavi pokušaj ironije. Priopćenjem se oglasila Udruga mladih Selce, organizator karnevala. Objasnili su da se lik zove Katarino Katarinčić, čime su se kao pravi pioniri htjeli narugati sv. Katarini, zaštitnici mjesta. Kažu da je cilj bilo “ismijavanje nepotrebnog referenduma o braku kojim se ugrozilo ustavno pravo LGBT zajednice.” Ističu s ponosom kako je njihovo mjesto većinom glasalo protiv, za razliku od ostatka grada Crikvenice i Hrvatske. Kao jedan od razloga takve akcije ističu i “ismijavanje hrvatske političke scene, a posebno desne političke opcije koja tvrdi da ‘homoseksualci odgajaju homoseksualce’ i ne podržavaju zakon o istospolnom partnerstvu.” Spomenuta Udruga mladih Selce dio je Mreže mladih Hrvatske, sastavnice Platforme 112 (otprilike toliko milijuna kuna dobila je zadnjih godina) koja je vodila aktivnu kampanju protiv referenduma o braku. Je li došlo vrijeme zapitati se zašto organizacija koja pretendira biti krovna udruga mladih Hrvatske, dakle mladih različitih svjetonazora, zauzima partikularnu, izrazito ideologiziranu poziciju? Zašto bi ferijalni savez osudio Milanovićev odlazak u Mostar ili sportska udruga mladih fanatično gurala istospolni brak unatoč tome što dvije trećine društva, pa time i članova, misli drugačije? Tko određuje da se javnim novcem obilno financiraju ti manipulatori?
Genijalci iz Selca sada se priopćenjem ulizuju onima koji su se osjetili povrijeđenima, a posebno medijskim menadžerima njihove povrijeđenosti poput gđe Krizmanić, ističući kako su htjeli sasvim suprotno od onoga što im se pripisalo. Tumačilo ih se, dakle, doslovno, a trebalo je ironijski. No ironija je intelektualno zahtjevan modus, koji bez izvjesne količine pameti i duha ne funkcionira. Njihov vic nitko nije shvatio, a i kad su ga podrobno rastumačili, zvučao je glupo i neduhovito. No najzanimljivije je u cijeloj priči da je, nakon priopćenja, medijska haranga na njih odmah prestala. Ideološki podobnima je očito dopušteno i oprošteno što ostalim smrtnicima nije. Kad npr. Stipe Mesić slavi NDH i govori da se nemamo razloga ispričavati za Jasenovac, to je OK pa takav čak može postati i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca. Kad se organizira hajka na čovjeka optuženog da je silovao nepostojeću ženu, što kulminira u “legendarnoj” Latinici, to nije strašno jer je on ionako zatucani desničar. Tu se neće oglasiti Hrvatsko novinarsko društvo. Kad udbaši ubijaju po inozemstvu, to nije za izručivanje, kad su neki drugi optuženi za ratne zločine na hrvatskom tlu, treba ih “locirati”, “uhititi” i “transferirati” na inozemni sud. Kad “naši” objave lažni intervju s premijerom, to je pogreška koja se svakome može dogoditi, a drugima se nezgrapna izjava izvučena iz konteksta izvlači desetljećima. Kad “naši” zlobno komentiraju fizički izgled neistomišljenice, to je simpatično, kad to rade “našima”, riječ je o seksizmu i primitivizmu. Kad “naše” vrckavo pero napiše kako bi članove jedne stranke trebalo postrojiti na Maksimiru pa malo “prošarati mitraljezom”, to je urnebesno duhovito.
Najeksponiraniji propovjednici tolerancije i prava na različitost prečesto se pokazuju kao netolerantni šovinisti, koji olako i neodgovorno etiketiraju neistomišljenike. Time zapravo najviše govore o sebi, ali i o stanju društva koje ih futra javnim novcem.
>> Danas u Tuzli, sutra možda i kod nas?
Sve što piše u ovom tekstu i sam sam pomislio. Odlično napisano, Nino.