Prije šest godina Amerikanci su sa svojim saveznicima izveli invaziju na Irak. Nekadašnji američki saveznik Sadam Hussein, nakon pada zida postao je hladnoratovski relikt, koji se nije uklapao u viziju novoga svjetskog poretka kojim je dirigirao Washington. Brzinski je pobijeđen i protjeran iz Kuvajta, međutim ostao je zajedno sa svojom strankom Batth i dalje provoditi diktaturu u Iraku.
Službeni Washington shvatio je svoju pogrešku koju je napravio nediranjem Husseina. Krajem devedesetih počelo se intenzivno razmišljati kako preuzeti kontrolu nad Irakom. Strategiju su napravili "jastrebovi" iz Washingtona koji su kao prioritet američke vanjske politike naveli doslovnu eliminaciju Sadama Husseina iz Iraka.
'Jastrebovi' rata
Priliku da ostvare svoje planove dobili su dolaskom G. W. Busha na vlast, koji je neke od potpisnika pisma Billu Clintonu o hitnom djelovanju protiv Iraka pozvao u svoju administraciju. Riječ je o dobro znanim jastrebovima koji su bili u timu Busha starijeg, Rumsfeldu, Cheneyju, Wolfowitzu koji su bez puno problema uvjerili njegova sina, aktualnog predsjednika, od kolike je važnosti da Irak bude u američkim rukama.
Samo njima poznatom logikom povezali su napade na blizance (WTC) s Irakom. Kad se vidjelo da Hussein s napadima na New York nema veze, izmišljeno je da Saddam posjeduje oružje za masovno uništenje i "samo" što nije napao SAD.
Istinite laži
Naravno, kasnije se pokazalo da Saddam nije imao ikakve veze s napadima na New York, međutim javnost, ali i Kongres dali su "zeleno svjetlo" Bushu da krene prema Bagdadu i "donese" demokraciju napaćenome iračkom narodu.
'Smrtonosno' oružje
Naravno, niti su Iračani s cvijećem dočekali svoje "osloboditelje", niti je oružje za masovno uništenje ikad pronađeno, ali sve je to gurnuto u drugi plan, jer se američka zastava vijorila u središtu Bagdada, a zloglasni diktator sakrio se u mišju rupu.
Predsjednik Bush na nosaču zrakoplova Abraham Lincoln 1.5 slavodobitno je uskliknuo da je misija obavljena. Međutim, nije to bilo prvi, ali ni posljednji put da je Bush teško pogriješio. Naime, rat u Iraku zapravo je tek započeo.
Amerikanci nisu očekivali da će pad Sadama Husseina odmah dovesti do sukoba šijita i sunita, a kao "nagradu" za oslobođenje Iraka saveznici su umjesto cvijećem zasipani mecima i granatama.
Deja vu
Pakao iračkog rata počeo je sve više sličiti na onaj vijetnamski, umjesto lake i brze pobjede, Amerikanci su zapeli u pijesku, a gradnja iračkih parlamentarnih snaga odvijala je jako sporo.
Uhićenje i suđenje Saddamu Husseinu nije smirilo situaciju, a kako su isplivali Abu Ghraib, enormni troškovi rata i distanciranje saveznika, pokazalo se ono što se zapravo znalo i ranije - kakvi su zapravo bili pravi planovi Washingtona. Nafta i geostrateški položaj Iraka bili su i ostali prioritet.
Amerikanci nisu dobrodošli
Šest godina nakon invazije Irak je i dalje krajnje nesigurna zemlja. Iračani su oslobođeni od zloglasnog diktatora, međutim lokalno stanovništvo ne želi, kako ističe, biti sluga američkom gospodaru.
Neke stvari su popravljene, dio institucija započeo je s radom u posljednje dvije godine, međutim dok god je Irak u ratnoj zoni, ne može se govoriti da je operacija u Iraku uspjela.
Sve oči svijeta sada gledaju u jednog čovjeka - Baracka Obamu očekujući od njega čudo. U pitanju su mir i stabilizacija Iraka, povlačenje američkih snaga, zadovoljavanje "jastrebova", kao i naftnog lobija. Puno želja, a malo mogućnosti.
Rasulo u Iraku
Obećao je da će do 2010. godine američki vojnici napustiti Irak, državu koja i sa snažnom američkom protekcijom ne uspijeva funkcionirati. Šest godina nakon akcije pitanje se nameće samo - je li ova akcija uopće bila potrebna jer izlika koja je poslužila za napad pokazala se lažnom, teroristi su došli zajedno s Amerikancima, zemlja je podijeljena, vjerska mržnja veća je nego ikad, stotine tisuća Iračana su ubijene ili ranjene, svi proračuni saveznika odavno su probijeni, a iz Iraka je poslano 4259 lijesova s posmrtnim ostacima američkih vojnika.
Promašena taktika
Iračka ratna priča najvjerojatnije neće imati sretan kraj, kako su zamislili planeri rata u Washingtonu. Obama teško može popraviti Bushove kikseve, a povijest nas uči da područje na kojem je Irak nije bilo mjesto gdje su se netrpeljivosti rješavale mirnim putem. Ratni plamen koji je zapalio Bush gasit će se godinama.
