Svaki sam se dan bojao hoće li me netko uhvatiti i pretući ili mi zabiti nož u leđa. Život je u zatvoru vrijedio jako malo, a atmosfera je bila mučna i na granici paranoje, ispunjena vječitom neizvjesnošću i sumnjama u sve i svakoga – opisuje svoja iskustva Brođanin Ivan Jagnjić (73), jedan od rijetkih Hrvata koji su imali tu nesreću da šest godina provedu u paklu američke kaznionice Sing Sing.
Odlazeći za boljim životom u Ameriku, nije ni slutio da će 1980. godine završiti u zloglasnom newyorškom zatvoru, u kojemu su uvjeti za zatvorenike bili takvi da je često bolovao te preživio srčani i moždani udar.
Nakon punih 25 godina šutnje, Jagnjić je napokon smogao snage i autentične dnevničke zapise o svojoj neobičnoj i teškoj životnoj sudbini skupio u knjizi od tisuću stranica "Šest godina u paklu" koju je potkraj prošle godine izdao u vlastitoj nakladi.
Šutjeli da prežive
Za razliku od zloglasnih ruskih gulaga, u kojima su zatvorenike fizički ubijali, u američkim su zatvorima, kaže Jagnjić, ljudi izloženi polaganom psihičkom ubijanju. Stalna poniženja, maltretiranje i podmetanje učinili su da stres s vremenom preraste u pravo pravcato ludilo.
I Jagnjić je povremeno pomišljao na to da nekoga ubije ili da digne ruku na sebe.
– Većinu od 2000 zatvorenika u Sing Singu činili su crnci i Hispanoamerikanci koji su nam se ondje osvećivali za sve nepravde koje su pretrpjeli od bijelaca.
Teška premlaćivanja i ubojstva bili su gotovo svakodnevna pojava, a jednom sam se prilikom i sam našao u gotovo bezizlaznoj situaciji kada su petorica Latinoamerikanaca s jasnim ubilačkim namjerama krenula prema meni. Srećom, primijetila su to dvojica čuvara koji su mi spasili život, a vođu bande odmah su prebacili u drugi zatvor – prepričava Jagnjić, dodajući kako je ubojicu unutar zatvorskih zidina veoma teško otkriti.
Događalo se, kaže, da zločin vidi desetak zatvorenika, ali kada ih uprava privede na saslušanje, nitko ništa ne zna.
– Bojali smo se za svoj život ako progovorimo – objašnjava Jagnjić.
U kavezima je bila smještena samo po jedna osoba jer su prije, kada su bila po dvojica, zatvorenici često stupali u homoseksualne odnose. U zatvoru je Brođanin završio jer je pijan pretukao svoju ženu.
I danas se, kaže, kaje zbog toga čina, iako bi iza rešetaka bio triput kraće ili bi se čak izvukao s uvjetnom kaznom da je imao novca da plati odvjetnika. U Americi se, naime, sve vrti oko novca. Oni koji ga nemaju, prepušteni su sami sebi.
Na robiji s 'kraljem konja'
– Zatvorskim tučnjavama uspijevao sam umaknuti jednim dijelom zbog svoje visine, ali još i više zato što su me zbog mog držanja i ponašanja nerijetko smatrali čudakom s kojim je bolje ne imati posla. Iako sam izlazak doživio kao ponovno rođenje, u zatvoru sam ipak odsjedio dva dana dulje nego što je trebalo jer nisam želio čekati avion za Zagreb u nekom jeftinom prenoćištu, punom droge i prostitucije. Policija bi mi ondje lako prišila neko nedjelo i ponovno me uhitila – kaže Jagnjić, koji se u Hrvatsku vratio u prosincu 1985. godine.
U zatvoru se, kaže, okrenuo Bogu, pa je dio vremena u jednoličnom zatvorskom režimu kratio pohađajući mise i vjerske susrete, sudjelujući u programu liječenih alkoholičara te studirajući na zatvorskom fakultetu.
Najpoznatiji zatvorenik Sing Singa zasigurno je bio slavni mafijaš, gangster, ubojica i diler Lucky Luciano, koji je ondje "gulio" u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća. U Jagnjićevo vrijeme, pak, najvećom "slavom" među zatvorenicima mogao se podičiti kladioničarski mafijaš Jeffery Eggelston, koji se specijalizirao za varanje na konjskim utrkama.
Htjeli mu prišiti zločine
Eggelston je ostao upamćen po neuspješnom pokušaju bijega iz zatvora, koji je izveo tako što je alatom iz radionice kopao tunel ispod zidina, a iskopanu zemlju iznosio u džepovima.
Iako je svaka minuta provedena u Sing Singu za Jagnjića bila mučna, najteži su mu, kaže, bili prvi dani iza rešetaka. Došavši ondje, shvatio je da je ostao sam, bez igdje ikoga. Rodbina i prijatelji napustili su ga, a policija mu je na sve moguće načine pokušavala prišiti još neki zločin i tako ga do kraja "pokopati", a pred javnosti poboljšati svoju statistiku riješenih slučajeva.
Zatvorenici koji su u Sing Sing došli iz zemalja jugoistočne Europe bili su veoma loše informirani o prilikama koje su u to doba vladale u newyorškom zatvoru i Americi općenito. O tome govore i iskustva s jednim Židovom i Romom s područja bivše Jugoslavije.
– Rom se po dolasku u zatvor predstavio kao Poljak, pa su pozvali mene kao prevoditelja. Ispostavilo se, međutim, da taj "Poljak" govori hrvatski. Kada sam ga pitao zašto se lažno predstavlja, rekao mi je da se boji da će ga, ako saznaju što je, ubiti poput Hitlera i nacista.
Kada sam njegove riječi preveo upraviteljima, svi su smijali. Židov se, pak, zbog straha za život predstavljao kao katolik i čak odlazio na katolički vjeronauk – dodaje Ivan.
zanimljivo štivo!