Ustanite s poštovanjem, kazao je Carmel Agius, predsjedavajući Žalbenog vijeća Haaškog suda u procesu protiv šestorke. Nabrajao je sudac sve njegove grijehe u udruženom zločinačkom pothvatu, no Milivoj Petković nije ga slušao, već se osvrtao oko sebe pogledavajući prema Slobodanu Praljku koji se borio za zrak. Trenutak ranije, ispio je tekućinu iz bočice, a tek će se kasnije doznati da je bila ispunjena kalijevim cijanidom. Petković je umirućem prijatelju priskočio prvi, otkopčao mu košulju, odvezao kravatu i pokušao ga reanimirati. Uzalud.
U Zagrebu znali za plan
Zahvaljujući oku kamere koja je fokusirana na njegovo, a ne na Praljkovo lice, još u izravnom prijenosu bilo je potpuno jasno da je Petković šokiran dramom koja se odigrala u njegovoj neposrednoj blizini, o čemu, nedvojbeno, ništa nije slutio. Prema informacijama kojima raspolaže Večernji list, plan je bio učiniti nešto sasvim drugo. A iz tog plana dade se zaključiti da je šestorka bila duboko svjesna osuđujućih presuda koje slijede.
– Svoj revolt Milivoj Petković planirao je tijekom čitanja presude iskazati bacanjem stolca u smjeru suca. Nitko nije znao što će učiniti general Praljak pa ni on, stvari su skrenule u sasvim neželjenom i nenadanom smjeru. Petković je ponosan i energičan čovjek koji je svoje neslaganje sa stigmom ratnog zločinca želio pokazati na svoj, neusporedivo manje tragičan i brutalan način. Namjera mu, naravno, nije bila nikoga ozlijediti, već pokazati što misli o optužbi. Nije mi poznato jesu li ostali optuženici znali za plan bacanja stolca, vjerujem da jesu, ali pouzdano znam da je jedna grupa ljudi u Zagrebu za to znala, okupila se ispred televizora i čekala vidjeti Petkovićev čin. Nažalost, dogodilo se nešto drugo, ono najgore – kaže Petkovićev suborac koji je želio ostati anoniman, ali njegove navode potvrdili su nam i drugi predstavnici braniteljske zajednice.
Tko je, zapravo, Milivoj Petković?
Rođen u Šibeniku, danas 68-godišnjak, diplomirao je na Vojnoj akademiji JNA te stekao čin potpukovnika. U ljeto 1991. jugovojsku je napustio kako bi se pridružio Hrvatskoj vojsci, a ostavio je traga u svome rodnom gradu već početkom Domovinskog rata. Šibenski branitelji koji su s Petkovićem sudjelovali u Rujanskom ratu danas kažu da najbolje znaju kako je Petković već tada poštovao pravila ratovanja, sve regule Ženevske konvencije, da su svi zarobljeni vojnici, ročnici JNA odjeveni, opremljeni i s kupljenim kartama otpravljeni svojim kućama. Neprijateljski vojnici i oficiri koji su, pak, ranjeni u vojarnama, zahvaljujući Petkoviću, dobili su cjelokupan zdravstveni tretman u šibenskoj bolnici pa su živi i zdravi razmijenjeni.
U proljeće 1992. Janko Bobetko rasporedio ga je u zapovjedništvo Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u BiH, gdje je postao načelnikom Glavnog stožera HVO-a, a od srpnja 1993. bio je Praljkov zamjenik. Kada su to zatražili sudski istražitelji, Petković se dragovoljno predao. Izjasnio se da nije kriv ni po jednoj točki optužnice.
Žal za žrtvama
U završnom obraćanju pred haaškim sudom kazao je: “U najtežim razdobljima sukoba HVO-a i Armije BiH, ostao sam u BiH misleći da će srpska agresija trajati tek neko vrijeme, no ostao sam dulje od dvije godine. Bilo bi kukavički ostaviti kolege i svoje vojnike“, rekao je. Istaknuo je kako je uvijek u zapovjednim kontaktima inzistirao da se vojska prema civilima, posebice, djeci, ženama i starcima odnosi pažljivo i da je izdao niz naredaba kako bi spriječio aktivnosti pojedinih kriminalnih grupa u BiH. Izrazio je i nadu kako se slični sukobi u BiH neće ponoviti, ali i žaljenje za svim stradalima u ratu u BiH. Sud mu nije povjerovao. Osuđen je na 20 godina robije. Za tri godine i dva mjeseca bit će slobodan čovjek.
Časni ljudi, 6 ljudina na sudu pred .... tzv suci ucinili su veliko zlo a samo smo šugoslaviju izbrisali s politicke karte svijeta.