Otvorena je sezona lova na veće plaće! Tim je riječima upravo jedan od sindikata javnog sektora opisao pojačane tenzije u odnosima između Vlade i njezinih sindikata koje idući tjedan dobivaju na dinamici.
U četvrtak na Markov trg dolaze učitelji i profesori srednjih škola, koji prijete i da će iskoristiti štrajk kao svoje najjače oružje kada počne škola. Slične poruke stižu iz zdravstvenog sustava, javili su se policajci i zaposleni u mirovinskom zavodu, državni službenici i namještenici upozoravaju na nelogičnosti platnog sustava i različite plaće za isti rad...
Ništa novo i ništa neobično za period kad se priprema državni proračun i kroje planovi državne potrošnje za iduću godinu, a svi koji ovise o njemu nastoje dobiti što više. “Lov na veće plaće” jednim je dijelom potaknula i država jer je bilo naivno očekivati da će javni sektor šutke prijeći preko toga što se privatnom sektoru otvara mogućnost isplate bonusa, plaćanja vrtića ili toplog obroka, a da se nešto od pojačanih prava ne primijeni i na njih, budžetske korisnike.
Sindikalci imaju više utakmica u nogama od ijednog ministra i znaju da su prije svakih izbora političari lake ruke. Čim je vraćen topli obrok kao neoporeziva naknada, trebalo je računati gdje naći dodatnih 400 kuna na mjesec svakome od četvrt milijuna zaposlenih na proračunu jer jedno vuče drugo. A to je više od jedne milijarde kuna, povrh razlike koja proizlazi iz ovogodišnjih povišica koja teži još toliko.
To što je privatni sektor rezao i sjekao gdje god je mogao dok se država prepustila inerciji i pustila da radi tko što hoće, u osnovi nije problem sindikata već izvršne vlasti. Jednako tako sindikalci znaju koliko se resorni ministri često solidariziraju s njima.
Ministar turizma Capelli, bivši ugostitelj, sve je učinio da se ugostiteljima vrati povlaštena stopa PDV-a, a na isti način u svojim resorima postupaju doktor Kujundžić i profesorica Divjak, samo što je Capelli svoj dio posla odradio tiše i mudrije, a ovo dvoje sindikate podržavaju javno te se nepotrebno konfrontiraju s ministrom financija i premijerom.
Nama državni i javni sektor stalno rastu, i po plaćama i po brojnosti i po troškovima. Sve to raste više, puno više od gospodarstva... Nismo još dosegli 2008. godinu, možda ćemo ove godine, a rashodi države su skoro 60 milijardi veći... Nagore je da 2008. više rashoda išlo u neke investicije nego danas, isto tako da je birokracija bila nešto manja nego danas. A jasno je da je poslovanje bilo jeftinije i konkurentnije onda, da je porezna presija bila manja, čak je i investicija bilo, ne ko sada... Koliko je loša bila gospodarska politika, pokazuje to da su nas prestigle sve tranzicijske zemlje osim Bugarske, a koliko je sada loša pokazuje izostanak investicija i čekanje da nas i ta Bugarska prestigne... A sve je to rezultat vođenja gospodarske politike gdje su sve vlade utvrđivale smjer u dogovoru sa sindikatima državnih i javnih službi. Primarni cilj svake vlade, pa tako i ove, bio je i uvijek će biti povlađivanje raznim sojevima uhljeba, od onih u državnoj službi, do onih u raznih interesnim skupinama... Zato i ovdje nema neke budućnosti. Kada turizam klekne, kleknut će i cijelo gospodarstvo, proizvodnja i izvoz su smiješno mali dio BDP-a... Neće pomoći niti stalni pokušaji vlade da stvori financijski perpetum mobile povećavajući plaće u javnom sektoru da bi povećala potrošnju. To ide do neke razine, no uvijek nestane tuđeg novca za trošiti. Netko treba stvoriti novu vrijednost, a to sigurno nisu državne i javne strukture...