– Ljudi su dobri. Jesu, stvarno jesu. Zvuči čudno? Ne vjerujete? Eto kako šačica loših može sve pokvariti... – govori Silvio Novak, suprug prerano preminule Silvane. Tri tjedna nakon suprugine smrti, iz osobne agonije obitelji Novak koju je pratila cijela Hrvatska kristalizirao se barem tračak nade i optimizma.
Nakon dvogodišnjeg mučenja po bolnicama – sve otkako je Silvani u trudnoći dijagnosticiran rani oblik leukemije koji je potom prerastao u kronični, znatno teži oblik, te Silvaninog izbora i inzistiranja na tome da, unatoč liječničkim savjetima, zadrži dijete i rodi, pred Silvaninom obitelji težak je put oporavka.
Njezinu suprugu Silviju krhki optimizam ovih – najtežih godina u životu – ulili su ljudi koji su na njegov očajnički poziv u pomoć, a tražiti pomoć medija i ogoliti svoju intimu do kraja uvijek je čin očajnika, reagirali vjerojatno kao nikada do sada.
Nije bila riječ samo o uplaćenih više od milijun kuna u nekoliko dana za liječenje u Hannoveru, koje je davalo koliku-toliku nadu da bi bolest možda, možda ipak bila pobijeđena, već i reakcijama, pismima podrške, litri maslinovog ulja s gospinom travom koju je jedna gospođa donijela iz Dalmacije...
– Silvio, kako si? – pitaju ga ljudi. – Što, što da im kažem? Što im uopće mogu reći. Tužan sam, neizmjerno sam tužan – kaže.
Šalila se u bolnici
To je “službeni” odgovor. Jer u razgovoru sa Silvijom, kad se malo opusti, izbija mnogo drugih emocija. Silvana je uvijek tema. Ne ustručava se govoriti o njoj. Štoviše. Na licu mu se razvuče i osmijeh.
– Ma kad se samo sjetim kako je bilo u Petrovoj bolnici kad su joj liječnici rekli da će sve napraviti da ne izgubi dijete. Vrisnula je, skočila, liječniku se objesila oko vrata. Čovjek me gledao u čudu, ja sam samo slijegao ramenima. Kao: što mogu, takva je. Ma znao sam koliko je željela dijete, koliko je plakala kad su joj rekli da bi najbolje bilo pobaciti, no tada mi je postalo jasno kolika je to želja bila – govori. Petrova bolnica bila je posebna priča: Lea je nosila ležeći u sobi 13. Htjeli su je prebaciti u sobu s više komfora, no Silvana se nije dala.
– Imala je izvrsno društvo. Šalile su se, hrabrile jedna drugu. Kakve su dijagnoze imale... – govori i trese glavom: – Kako su žene jake. Svaka vam čast.
Silvio sada pokušava biti jak: – Moram. Zbog Lea.
Puno radi, trenutačno uređuje potkrovlje u kući svojih roditelja u Ludbregu, odakle je i Silvana. Sa Silvanom je živio u Varaždinu. Taj je stan sada zaključan. Nema snage ući u nj.
Fotografije za uspomenu
– Sve me podsjeća na nju. Svaki detalj, zavjese, kvaka na vratima, figurica. Sve je ona birala – kaže Silvio. Što će biti sa stanom, hoće li se vratiti, ne razmišlja. Sad se živi dan po dan, polako se gradi život i uz svu snagu pokušava se preživjeti dan.
Leo je krasan plavokosi dječačić, jako vezan uz oca, ali i uz bake i djeda. Silvana je, nažalost, dugo i često boravila u bolnici, a oni su mu – koliko je moguće – nadomještali njezinu ljubav. Mama je malog Lea čula telefonom, a Silvio je bio posrednik – snimao ih je zajedno, snimao bi Lea pa odnosio fotografije u bolnicu. Leo će o mami, kad poodraste, doznati i iz novinskih članaka – tata ih izrezuje i sprema u fascikl. Na preseljenje u Ludbreg odlučio se ponajprije zbog sina.
Tata ga obožava, Leo obožava tatu. No i u najsretnijim i najopuštenijim trenucima oca i sina nekako se osjeti gubitak majke i supruge. Dok mu čita slikovnice, na primjer. U gotovo se svakoj spominje mama. Silvio katkad preskoči tu rečenicu, katkad umjesto mama kaže baka.
Njemu supruga neizmjerno nedostaje – znali su se od osnovne škole. Posljednji put vidio ju je u bolnici na zagrebačkom Rebru zadnjeg dana mjeseca studenoga, na svoj rođendan. Bila je u komi, znalo se da može otići svakoga trena. Liječnik mu je rekao: Idite k njoj, čuje vas. Dugo su se opraštali.
– Izgledala je tako spokojna. I mene je preplavio isti osjećaj – kaže, a onda dodaje: – Preminula je sljedećeg jutra. Znam da se borila da preživi taj dan. Nekako sam si protumačio da je htjela ostati zbog mojeg rođendana. Ne, nije me strah kako dalje, nije Silvana nikamo otišla. Uz nas je.
..Silvio Novak: Ne bojim se kako dalje, ....................................................................... ..ne bi se ni ja bojao sa 200.000€ na racunu... naci ces ti brzo odgovarajucu zabavu, ne sekiraj se.. ..doniraj poklonjenu lovu (NIJE TVOJA !!!!!), ljudima, koji su u jos tezoj nevolji,lji, nego ti, koji nemaju mogucnost, sa vladinim avionom putovati u Hanover....ima ih na tisuce..!!!! .tek tada ti skidam kapu...!!!!. ..Puno radi, trenutačno uređuje potkrovlje u kući svojih roditelja u Ludbregu, ...ha ha ha ha ha !!!