Povijesna prigoda. Prijelaz kakav Europa bez ratova nikada nije proživjela. Glede političke važnosti širenja EU-a svi se slažu. No kada se pođe ispitivati gospodarske odraze, poglavito one kratkoročne, rođenja Unije od 25 članica, mišljenja se dijele. Kritičari predviđaju veće troškove nego što je planirano i rizike za sadašnje partnere ugrožene konkurentnošću, te podjelom zajedničkih fondova. U jednom pitanju: hoće li širenje biti dobar posao za Europu petnaestorice ili neće?
Michael Emerson, profesor na London School of Economics i stručnjak europskog centra za političke studije (CEPS) u Bruxellesu, nema dvojbi: "Bit će to dobar posao jer se Uniji, koja danas ide sporije, dodaje nova zona rasta."
Mogu li ta gospodarstva u rastu ugroziti tržišne sektore Petnaestorice?
Injekcija dinamizma za Petnaestoricu
- Ne vidim posebne prijetnje. Naprotiv, sadašnjem EU-u treba injekcija dinamizma. Konkurencija unutar europskog tržišta neće pretrpjeti opasne potrese. Naravno, sve tvrtke u 15 zemalja morat će prilagoditi svoje izvozne strategije. I morat će ulagati više u te zemlje.
Vi ste mnogo putovali zemljama koje se spremaju ući u EU, jesu li doista spremne?
- Kandidati su dobro obavili svoje naukovanje. Sada je ugovor spreman za potpisivanje. Vrlo vjerojatno će te zemlje dobiti novi poticaj na temelju vrlo jednostavne stvarnosti: širenje je obavljeno, oni su u Europi i međunarodni ulagači ih smatraju sigurnijima.
Predviđate li da će, primjerice, ulaganja namijenjena Italiji završiti u novim zemljama članicama?
- Djelomice je moguće. No to je statično gledanje. Ako postoji novi blok koji se ujedinjuje, i Europa postaje zona rasta, nema razloga da ne poraste sveukupna stopa ulaganja. Međunarodna ulaganja nisu fiksna suma novaca. Ako EU postane privlačniji i veći, to će svima koristiti.
Da nastavimo razgovarati o novcu: jedan od velikih problema je preraspodjela strukturalnih fondova...
- Deset zemalja koje dolaze u EU, posebice one bivšeg europskog istoka, imaju nisku razinu bogatstva i prirodno je da će imati prvenstvo u pristupu u novom sustavu strukturalnih fondova, jer ovaj sadašnji ostaje nepromijenjen do 2006. No jasno je i da su mnoge europske regije koje su do prije 20 godina bile siromašne danas u stanju napredovati i bez tih subvencija. Govorim poglavito o Španjolskoj, Portugalu i Irskoj.
Najveći problem poljoprivreda
A Italija? Njezin jug?
- Smatram Italiju jednom od industrijski naprednih zemalja prema europskoj normi. Dakle, izazovi i prigode za Italiju su u europskom prosjeku. S jednom posebnošću: Njemačka je zemlja koja ima najviše izravnih granica s novim partnerima i to će joj dati više mogućnosti za razmjene, ali i više problema. Mislim na mogućnost unutarnjih migracija u EU-u. Posebice na Poljake. Italija neće imati tih problema, no morat će poduzeti više napora kako bi prodrla na nova tržišta.(...)
Koji je najveći rizik što ga vidite na obzoru?
- Najveći je problem poljoprivreda. To je dvostruki problem. Prvi je hoće li se, ili neće, preustrojiti sadašnja zajednička poljoprivredna politika. Drugi je kojom će brzinom nove zemlje dobivati pristup izravnim pomoćima za poljoprivrednike. Tu će se rješavati velik dio uspjeha širenja i smatram da je umnogome za kritiku ponašanje Francuske koja ne želi dirati pravila. Sve europske politike moraju se prilagoditi novoj stvarnosti. (H)
