Naravno da ni za govor mržnje zatvor nije adekvatna kazna jer nikad nitko u Hrvatskoj nije tako sankcioniran zbog izgovorene riječi. Zdravka Mamića trebalo bi edukativno tretirati kako je on svoga igrača Domagoja Vidu. Dakako, uzimajući u obzir težinu Mamićeva grijeha prema Vidinu ispijenom pivu za koje je ovaj Dinamu platio kaznu od sto tisuća eura. Mamić je tom sankcijom poslao snažnu poruku svim igračima: država može tretirati pivo kao hranu; nogomet pa i reprezentacija mogu se simbolički vezati uz pivsku industriju, ali, dečki, to ne znači da vi u klupskom autobusu možete ispijati taj hranjivi napitak.
Sada bi Mamić trebao simbolički poslužiti kako bi se poručilo da država može tolerirati govor mržnje, osobito na sportskim terenima, ministar Jovanović pa i premijer Milanović mogu vrijeđati hadezeovce, vjernike, desničare, učitelje, povjesničare, novinare ili žitelje Špičkovine i Vukovine, ali, dečki, to ne znači da vi smijete prebrojavati krvna zrnca. Biti sportaš ili dijelom sporta obvezuje na određeno ponašanje.
Zbog toga je svojedobno sudac Marin Mrčela drakonski kaznio s dvije godine zatvora osvajača olimpijskog zlata koji je ne izgovorivši ni riječi “samo” poslužio kao ilustracija pri utjerivanju duga. Upravo to – noblesse oblige! – jedna je od snažnijih poruka koju je u povodu Mamićeva ispada poslao Davor Šuker tražeći respekt za sebe i HNS, svjestan da ga tek treba zaslužiti. I na slučaju Mamić vidjet ćemo jesu li Šuker i HNS na putu da zasluže poštovanje. Jednako obvezuje i biti ministar. Šuker je u pravu kad Jovanoviću spočitava retoriku nedostojnu ministra od kojeg se radi vjerodostojnosti očekuje da suspregne egzaltirane reakcije i borbene pokliče te se usredotoči na akciju jednako prema svima i u skladu sa zakonom.
I biti sportaš je obveza. Osvojiti olimpijsku ili svjetsku medalju, to je kao dobiti plemićku titulu. To je čast, ali i moralna obveza. Kako to da se onda među osvajačima olimpijskih i svjetskih medalja nije našao baš nitko u toj mjeri plemenit da se pobuni protiv izmjena Zakona o športu kojima se ukida imovinski cenzus i smanjuje dobna granica za dobivanje trajne novčane naknade!? Zar baš nikog od sportskih milijunaša nisu dirnule ispovijesti izgladnjelih radnika Diokija, Kamenskog i inih, pa i državnih tvrtki!? Je li moguće da se baš nitko među osvajačima odličja nije našao tko bi digao svoj glas protiv Jovanovićeva razmetljivog i socijalno neosjetljivog prijedloga u ovim vremenima nezaposlenosti i siromaštva!?
Zašto Jovanović tako nije stimulirao nastavnike čiji učenici kasnije postižu izvrsne karijere ili sve one mlade stručnjake koji nam odlaze u inozemstvo. Dok Vlada prijeti da ćemo morati raditi do 67. godine, sportašima se trajno nudi da, radili ili bili zavaljeni u fotelju, a zahvaljujući premijeru, i poštovali zakone ili ne, već u 45. uzmu trajnu naknadu, pa i petstotinjak kuna veću od plaće učitelja. Tu mogućnost imaju čak i oni koji su se u poreznom smislu odrekli Hrvatske! Zar Šuker i vatreni koji su slavu stekli u sportu siromaha nemaju baš ništa za reći!? Kako im nije neugodno šutke otrpjeti što i oni, iako imaju osiguranu budućnost, u 45. godini, ako žele, mogu dobiti trajnu naknadu za što se izdvaja i od plaće 60-godišnjeg građevinara ili nešto mlađe tekstilne radnice. Ima li sportske pravde i časti u tomu da se tako parazitski naplaćuje sportski ugled? Kamo je nestao fair play? Kakav je to sportski duh!?
Bravo za napisano. Ali, Zakon ne bi mogao proći da Linić nije isti potpisao, da Mrsić (rad i umirovljenici) nije šutio, da se premjer Milanović nije složio i da Sabor u budžetu nije izglasao sredstva za tu stavku. Fair play-a nije bilo nigdje. Pravde i morala isto.