Puna dva desetljeća u Hrvatskoj je prevladavala “mantra” kako naš obrazovni sustav proizvodi loše radnike, kako su naši ljudi nestručni, kruti i nefleksibilni, a istodobno zaštićeni kao lički medvjedi. No nakon ulaska u Europsku uniju i otvaranja stranih tržišta za naše radnike, naši navodno loši liječnici, zidari ili vodoinstalateri sreću su potražili u Njemačkoj, Irskoj ili drugdje. I, gle čuda, pokazali su se poprilično konkurentnima. Jedini koji se zasad na taj način nisu ni pokušali dokazati zapravo su naši poslodavci i političari. Hrvatska je u međuvremenu ostala bez gotovo 10 posto stanovništva i sada vapi za radnicima u turizmu, građevini i drugdje, ali ih teško pronalazi – poslodavci radnu snagu traže na Dalekom istoku jer Hrvati, ali ni Srbi ili Ukrajinci, više nisu pretjerano zainteresirani za sezonski posao na našoj obali. Zbog čega je to tako?
Hrvatska je od samog početka uvozno orijentirana, no uvijek se razmišljalo isključivo o protoku robe, a malo tko je pomišljao na to da ćemo se u nekom trenutku morati pozabaviti i uvozom radne snage. A zakon koji regulira rad jedan je od temelja tržišnih odnosa i jedan od načina na koje država svojim građanima može poručiti kako je tu zbog njih. Zakon o radu koji radniku jamči da neće ostati nezaštićen pred nečijom samovoljom dokaz je da se radi o socijalnoj državi, kakva Hrvatska jest po svom Ustavu. I to je nešto na što će Vlada morati pripaziti pri donošenju novog ZOR-a, koji je trebao biti na snazi do kraja ove godine, no zbog “ukopanih” stavova sindikata i poslodavaca pregovori bi mogli trajati još mjesecima. Zbog toga je odlučeno kako će se pravila mijenjati u dvije etape. Prvo će se pristupiti izmjenama važećeg zakona, i to u dijelu na koji nas prisiljava niz socijalnih dokumenata EU, ali i Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Želimo li iskoristiti 800 milijuna eura iz ovog instrumenta, do kraja godine trebale bi zaživjeti zakonske izmjene koje će ograničiti zapošljavanje na određeno vrijeme, a po Vladinu prijedlogu, isti bi poslodavac s istim radnikom takav ugovor mogao potpisati najviše tri puta u tri godine. Ovakav smjer ne sviđa se poslodavcima, koji se žale da će u tom slučaju biti ograničeni kod zapošljavanja stranih radnika, čije radne dozvole mogu trajati maksimalno godinu dana. No činjenica je da se svih ovih godina išlo u smjeru fleksibilizacije rada i da su argument za to bili propisi u drugim europskim zemljama iako je teško objasniti što bi to zapravo poslodavac u Hrvatskoj trebao napraviti svom radniku a da mu Zakon o radu ne dopušta. Iz toga, naravno, treba izdvojiti zaposlene u državnim službama, koje štiti poseban zakon. U međuvremenu, naši su radnici otišli u zemlje s navodno fleksibilnijim radnim odnosima i Vlada će svakako u donošenju novog zakona morati voditi računa o tome kakve će biti njegove posljedice na demografska kretanja. Prvi je to težak zadatak s kojim će se u koštac morati uhvatiti novi ministar rada Marin Piletić, pri čemu se nadamo da će se u nastavku pregovora izbjeći potpuno nesuvisle formulacije kakva je ona s potpunim ukidanjem dobne granice nakon koje radnik može u punu mirovinu.
Nejasno je kako je to uopće ušlo u prijedlog s kojim se izišlo pred socijalne partnere, no jasno je da to nije nešto na što bi mogli pristati bilo poslodavci, bilo sindikati.
Sjetimo se radije svoje 51. pozicije na svjetskoj ljestvici o lakoći poslovanja (Doing business) i zapitajmo se zašto nismo prvih deset pozicija. Ako s polovicom BDP-a koja otpada na javnu potrošnju nismo "socijalna" država, tada nikada to nećemo biti. Radnička prava se najbolje štite jačanjem potražnje na tržištu rada (čitaj: radnik može relativno lako promijeniti posao), a ne kojekakvim formalnim obvezama iz ugovora o radu koje će loš poslodavac uvijek znati zaobići. Više stranih ulaganja, više novih radnih mjesta, veća potražnja za radnicima pa će tržište rada najbolje zaštiti radnike.