Neven Ušumović, po rođenju Zagrepčanin, po habitusu Subotičanin, a po življenju i djelovanju Umažanin, jedan je od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih prozaika.
Sandorf mu je upravo objavio petu knjigu, a četvrtu po redu zbirku priča “Zlatna opeklina”. I ova je zbirka, koju je uredio Ivan Vidak, pomno satkana oko jedne glavne teme, a ovoga puta to je Istra kao zemlja turizma s posebnim naglaskom na Umag, ali i toplim reminiscencijama prema Subotici i tamošnjem kulturnom životu iz onog posljednjeg, predinfarktnog stanja socijalizma.
Priče su podijeljene u dva bloka. U prvom se nalaze priče s naglašenom povijesnom dinamikom, pa neke sežu i u tragično vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada su optanti napuštali Istru i odlazili u Italiju, time bitno utječući na blisku, nedavnu povijest Istre i njen nacionalni, ali i kulturološki krvotok.
Drugi dio čine četiri više nego šarmantne glazbene priče u kojima se autor bavi glazbom u širokom rasponu od klasike, preko pjevača šansona Dragana Stojnića pa do KUD Idijota ili Einstürzende Neubautena, Discipline kičme, Leta 3 i grupe Miladojka Youneed. Ušumović je doista vrhunski prozaik i priče su mu kompaktne, s majstorski oslikanim likovima.
Pri tome ne pretjeruje ni u čemu, a ne izbjegava teške i mučne teme o kojima piše bez vulgarnog diskursa, s puno fellinijevske topline i nostalgije.
Odlično opaža stvari i pojave, ali ne docira čitatelju. S puno takta i lucidnosti secira mit o turizmu kao o nekakvoj spasonosnoj grani o kojoj ovisi čitava jedna zemlja burne povijesti u kojoj se uporno inzistira na samo jednom identitetu i samo jednoj istini.
A identiteta, i to samo u Istri, ima podosta, baš kao i istina. No ni u jednom trenutku Ušumović ne upada u zamku jeftine politizacije ili svakodnevnog politikantstva s istarskim, lokal-patriotskim predznakom. Njegove su priče aristokratski udaljene od dnevnopolitičkih povoda i površnih blogerskih prepucavanja kojih barem u Istri ima napretek.
Svakako bi trebalo ukazati na dirljivo-humorističnu priču “Neke stvari su nepromenljive” u koju je, zapravo, metaforički stala čitava povijest urušavanja Jugoslavije i stvaranja nove Hrvatske, i to s izmaknute istarske i vojvođanske točke gledanja. I tu je Ušumović diskretan i nije slučajno na početku te priče citirao baš književnika Slobodana Tišmu.
Ali u toj diskreciji je i ubojito jasan kada govori o svim tim ljudskim sudbinama koje su morale izdržati prijelaz iz jednoga u drugi sistem, koji se u svojoj srži od onog prvog uopće ne razlikuje, ali forsira druge boje, druge zastave i kanonizira druge svece i heroje.
Generacije koje nisu živjele u Jugoslaviji ovu će zbirku, koja, da ne bude pogrešnih zaključaka, uopće nije linearno jugonostalgična, čitati na svoj način. Ali generacije rođene i stasale u Jugoslaviji, u “Zlatnoj opeklini” dobit će još jedan krajnje humanistički i dobronamjerni poticaj za preispitivanje vlastite prošlosti i sjetnu inventuru sjećanja.
Stoga ovu knjigu i ovog autora valja preporučiti svima, pa čak i onima koji su u Jugoslaviji patili zbog sive ponude jogurta i živjeli iza željezne zavjese, umjesto da su uživali u mladenačkim aktivnostima koje, kao što znamo, ovise o hormonima, a ne o ponudi jogurta.
No ova knjiga nema samo tu povijesnu dimenziju s naglaskom na rastakanje jedne (pre)složene višenacionalne zajednice i uspostavljanje nove koja snatri unitaristički, u ovom slučaju kruti i uskogrudni kroatocentrični pristup nacionalnom pitanju. Nikako.
S punim je pravom Ušumović u zbirci spomenuo aktualne i iznimno brojne probleme s kojima se susreće hrvatska, a onda i istarska ushuktala turistička industrija.
Obradio je on problem radne snage, i to u bolno realističnoj, trilerskoj priči “Lov na sezonke”, ali i problem brendiranja kulturne baštine u satiričnoj priči “Dobra vila” u kojoj se spominje pomalo lasvegaška Nazorlandija koja bi trebala privući horde stranih turista i produžiti trajanje sezone pomoću mita temeljenog na Vladimiru Nazoru i njegovom Velom Joži, ali i istarskoj jezovitoj vilinsko-vještičjoj tradicijskoj popudbini.
