Prije 37 godina, 26. travnja 1986., u nuklearnoj elektrani “Vladimir Iljič Lenjin”, u blizini grada Pripjat, u tadašnjem SSSR-u, a današnjoj Ukrajini, uslijed eksplozije na 4. reaktoru došlo je do najveće nuklearne katastrofe u povijesti. Tri dana uoči 17. godišnjice te strašne nesreće, 23. travnja 2003., otvoren je 'dosje Černobil'. U dokumentima sovjetske tajne policije, KGB-a, koje je objavila Služba sigurnosti Ukrajine, kao krivce za nesreću, navelo se tvrtku "Đuro Đaković" te "Energoinvest", čime se odgovornost, za najveću nuklearnu katastrofu, pokušala prebaciti na tvrtke iz Jugoslavije - zemlje koja više ne postoji.
Ukrajinska služba sigurnosti (SBU) na svom je Internet siteu, 23. travnja 2003., objavila spise - "Černobilska tragedija u dokumentima i materijalima". U tim spisima, s oznakom "tajno", bile su detaljne informacije o gradnji, radu i kvarovima na černobilskoj nuklearki, u periodu od 1971. do 1988. Navodile su se greške i propusti, koji su se događali godinama prije eksplozije 4. reaktora.
No, tada se dogodio i neugodan skandal. Ukrajinska služba sigurnosti je navela da je, za katastrofu nuklearnog reaktora u Černobilu, kriva i loša kvaliteta dijela opreme, koju su u Černobil slale jugoslavenske tvrtke. Ozbiljne se optužbe spominju u čak 121 dokumentu iz spisa sovjetske tajne policije KGB-a, koje je objavila Služba sigurnosti Ukrajine.
KGB je krivio hrvatsku tvrtku "Đuro Đaković", te bosanski "Energoinvest". Te su tvrtke, naime, isporučile "10 kompleta cijevi višekratne prinudne cirkulacije i 40 bubnjeva separatora", čija je vrijednost bila 37,1 milijun rubalja. Stručnjaci, koji su tada radili za ukrajinski KGB, isticali su da je uzrok grešaka slaba tehnologija varenja, zbog čega su se, na varenim spojevima, pojavile potencijalno opasne, greške. Uz tehnologiju varenja, uzrokom grešaka smatrala se i velika osjetljivost elektroda, koje su tada koristile jugoslavenske tvrtke, a dolazile su iz francuske tvrtke Crezo-Luare.
Nakon provedenih analiza, pukovnik Turko je zaključio kako je manje kvarova i nedostataka bilo na 1. i 2. reaktoru, na kojima je oprema sovjetskih proizvođača, nego na 3. i 4. reaktoru, koji su bili opremljeni dijelovima iz tvrtki bivše Jugoslavije, među kojima je i slavonskobrodski „Đuro Đaković“.
Iz Đure Đakovića su sve optužbe odbacili
No, tadašnji predsjednik Uprave holdinga „Đuro Đaković“, Dragan Marčinko, tvrdio je da je mjesto nesreće bilo na jednom, a oprema Đure Đakovića na drugom mjestu te se nesreća ne može povezivati s „Đurom Đakovićem“.
„Ne vidimo da smo krivi, ako smo radili prema dokumentaciji investitora, s materijalom, po tehnologiji i uza sve supervizore investitora, a da u međuvremenu nismo dobili nikakav prigovor ili napomenu u tome smislu“, rekao je tada predsjednik Uprave, Marčinko.
„Takve tvrdnje su neutemeljene. PIPNO (Proizvodnja industrijskih postrojenja i nuklearne opreme) je radio primarne cjevovode za nuklearke u Černobilu, Kursku i Smoljensku, pod strogim nadzorom ruskih stručnjaka. Svi dijelovi radili su se, isključivo, prema ruskim nacrtima, sa zahtjevnom ruskom tehnologijom. Sav repromaterijal je dolazio sa zapada. Rusi su 24 sata na dan nadzirali što i kako radimo, a nevjerojatno sitne pogreške, koje su se pojavljivale, odmah su se uklanjale. Bilo je sitnih reklamacija, čak sam s ekipom radnika bio u Černobilu, nekoliko mjeseci prije eksplozije, jer smo došli ukloniti male nepravilnosti“, rekao je, za Večernji list, Vladimir Orešković, tadašnji šef tehnologije pogona PIPNO, „Đure Đakovića“, koji je od 1974. do 1984. godine proizvodio za Ruse.
Nestručno rukovanje, a ne loša oprema
Odlučno odbacivši sve navode o lošoj opremi, Orešković je dodao da je, nakon eksplozije, ostao u kontaktu s Rusima te istaknuo kako je potpuno jasno da je katastrofu prouzročio ljudski faktor, rusko, nestručno rukovanje, a ne loša oprema iz „Đure Đakovića“.
„U to doba Černobil se koristio kao predmet prepucavanja istoka i zapada, koji je tvrdio da je njegova tehnologija superiorna istočnoj. Nesreća takvih razmjera mogla se dogoditi i na reaktorima bilo koje, zapadne nuklearke“, tvrdio je tada nezavisni, energetski stručnjak, Branimir Molak. Istaknuo je da je, od černobilske katastrofe, prošlo mnogo vremena, zbog čega je teško zaključiti da li je nesreću, osim poznatog, ljudskog, prouzročio i neki drugi faktora.
No, objavljeni dokumenti KGB-a svjedoče i o tome da se, 1982. godine, u Černobilu, dogodio incident, koji je zataškan - iscurila je mala doza radijacije. Problemi su evidentno postojali, a kulminirali su 26. travnja 1986. godine, kada se dogodila eksplozija u nuklearki u Černobilu. U toj, najvećoj nuklearnoj nesreći u povijesti, poginula su 32 radnika elektrane. Prema nekim informacijama, čak 60 posto osoblja Černobila i vatrogasaca koji su, prvog dana, primili visoke, po život opasne, doze zračenja, nakon tri desetljeća više nije bilo živo. Između 15 000 i 30 000 ljudi umrlo je, od posljedica ozračenosti, tijekom narednih godina.
Posljedice nesreće u Černobilu mogle bi nestati 2064.
Tijekom posljednjih 35 godina situacija se, po pitanju zračenja, znatno poboljšala, a površina kontaminiranog zemljišta smanjena je više od dva puta. Poboljšanje stanja zabilježeno je u kontaminiranim dijelovima koji pripadaju Ukrajini i Bjelorusiji.
Prostor oko Černobila, iz kog su ljudi otišli, prije izbijanja sukoba između Rusije i Ukrajine, bio je rezervat flore i faune. Površina rezervata, koji obuhvata oko 100 evakuiranih sela, u kojima je, prije nesreće, živjelo preko 20.000 ljudi, je 216.000 hektara. U rezervatu je već bio dozvoljen i organizirani turizam, a Ukrajina ga je namjeravala brendirati i pretvoriti u turističku atrakciju, u kojoj turisti mogu promatrati divlje životinje, pa čak i neke vrlo rijetke vrste, koje su se naselile u tom području, bez ljudi.
Iako su gradovi službeno nenaseljeni, povratnika ima
Grad Pripjat, koji je nekada izgrađen za radnike nuklearne elektrane, kao i susjedni grad Černobil i danas su službeno nenastanjeni. No, ta mjesta nikada nisu bila potpuno bez prisutnosti čovjeka. Naime, poslije havarije reaktori u blokovima 1, 2 i 3 nastavili su raditi sve do 1991., odnosno 1996. i 2000. godine. Stoga je, od 1986., tisuće radnika, u dvotjednim smjenama, brinulo o infrastrukturi. U samom gradu Černobilu postoje i male trgovine s osnovnim potrepštinama te dva hotela, namijenjena poslovnim korisnicima. Iako se u službenim statistikama ne bilježe, postoje i stanovnici koji su se tamo dobrovoljno vratili te su se stalno nastanili u selima koja su u evakuaciji bila ispražnjena. Broj tih poznanika procjenjivao se na oko 115.000, a prema procjenama iz 2016., tamo je bilo još oko 180 povratnika. Poštari im jednom mjesečno donose mirovinu, a svaka dva do tri mjeseca, mobilna im trgovina dovozi namirnice.
Njemačka gasi nuklearke, ali ne i Azija
Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), u svijetu trenutno rade 422 nuklearna reaktora, čija je prosječna starost oko 31 godinu. Proizvodnja električne energije, u nuklearnim elektranama u svijetu, godine 1996., dosegnula je visokih 17,5 posto, a 2021. je, prvi put u četiri desetljeća, pala ispod deset posto.
I dok se, prema najnovijim vijestima, 12 godina nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi, gase, tri preostale nuklearne elektrane u Njemačkoj, u Aziji je atomska energija još popularna. Unatoč Fukushimi, tamo se planiraju gradnje novih postrojenja. Japan se, usprkos potresu i tsunamiju, koji je izazvao eksploziju nekoliko nuklearnih reaktora, također namjerava vratiti većem korištenju nuklearne energije. Planira graditi nove reaktore, dok će radni vijek postojećih biti 70 godina.
Čisto sumnjam da kgb sssr -a laže! Barem su oni poznati po savjesnosti i istini.