U skoku s visine od 14.326 metara, gotovo se pola slobodnog pada propada kao kamen. Tek na visinama manjima od Mt. Everesta zrak je dovoljno gust da tijelo počne kočiti. Za mene to znači da počnem letjeti, govori Olav Zipser, ekstremni padobranac i nositelj 15 godina starog svjetskog rekordnog skoka s najveće visine s uporabom standardne opreme.
U padobranstvu je postigao baš sve: osvojio je 51 zlatnu medalju, drži više raznih svjetskih rekorda, a osnivač je novoga sporta - slobodnog letenja. Bliži mu se jubilarni 20-tisućiti skok, a cijeloga života taj 44-godišnjak razvija svoju skakačku tehniku koju naziva “slobodnim letenjem”.
Projekt SpaceDive
– Proučavam aerodinamiku ljudskoga tijela. Budući da se služim suptilnim aerodinamičkim fenomenima da bih njime upravljao u slobodnom padu, slobodan sam tu tehniku nazvati slobodnim letom. A to je posve novi sport! – kaže Zipser, koji je u tri svoje škole padobranstva - u Rusiji, Italiji i Venezueli - i tisuća letača, odgojio i 17 svjetskih prvaka u klasičnom padobranstvu.
Vrhunac karijere bit će mu razvoj skafandera za skok iz svemira! Zato je s Nebojšom Stanojevićem, osnivačem tima Synergy Moon u natjecanju za Googleovu nagradu Lunar X Prize i svemirskim aktivistom i proizvođačem skafandera Rickom Tumlinsonom osnovao projekt SpaceDive da ostvari svoj san.
– Moramo se razumjeti: nije meni cilj rušenje još jednog svjetskog rekorda, a još manje želim srljati za nekim adrenalinskim uzbuđenjem. Želim skočiti iz svemira, ali samo zato da stvorimo skafander i tehniku samospašavanja ljudi iz velikih visina, pa tako i iz orbite. Moj projekt SpaceDive trebao bi razviti odijelo za održanje života koje bi na stratosferskim letjelicama i u svemiru poslužilo kao pojas za spašavanje u opasnosti. Razmjerno jeftina naprava koja zauzima malo mjesta pri ruci je u slučaju nesreće ili neposredne opasnosti. Letači bi u njemu odmah mogli napustiti letjelicu. Međutim, taj skafander mora imati gibljive udove, jer svaki i najmanji pokret upravlja aerodinamičnim silama. Ja znam koji su pokreti nužni i želim u njegovoj izradi sudjelovati kao savjetnik – objašnjava svoju želju Olav.
Probijanje zvučnog zida
Nije li na tom putu bio i Felix Baumgartner, koji je skokom iz stratosferskog balona s visine od 36 kilometara htio srušiti 50 godina stari rekord Joea Kittingera?, pitamo ga.
– Na žalost, najvjerojatnije zbog nečije sudske prijetnje Felixovu sponzoru on taj skok ne smije izvesti. On je odličan padobranac, ali nije letač! Ne raspolaže tehnikom kojoj aerodinamički dodaci, poput opni između nogu te ruku i trupa, ili kakvih krućih krila, pravom letaču zapravo sužavaju slobodu i smetaju. Ja ne želim skakati iz balona, jer on ne oponaša stvarne okolnosti nesreće u svemiru. Zato bih počeo skokom iz podorbitalnog leta rakete na visini od 60 kilometara. Sljedeća je visina službene granice svemira od 100 kilometara, a tek potom slijede vrlo opsežne pripreme za skok iz orbite, u kojoj se sva tijela kreću brzinom od 25.000 kilometara na sat. Za to se mora smisliti sustav za kočenje – izlaže korake “plana SpaceDive” Olav Zipser.
Kako misli izaći na kraj s pucnjem pri probijanju zvučnoga zida, a što je s kočenjem u atmosferi pri povratku svemirske letjelice iz orbite, kada je i dobro izolirana kapsula u opasnosti da izgori?
– Skok iz orbite zahtijeva prethodno kočenje. Zasad još ne znamo ni stiže li papirnati avion iz svemira neoštećen. Što je objekt manji, to je sigurniji i lakše koči. Skakao sam blizu brzine zvuka i vjerujem da mogu izvesti manevar, ponirući na noge, u kojemu bih šok, tj. pucanj probijanja zvučnoga zida, prošao tako da si ispred stopala “sagradim” aerodinamički “jastučić” koji bi me sačuvao od mehaničkog udara toga fenomena – kaže Olav.
sigurno će skočit na glavačke.