Koristeći statistički model izračuna koji je sam razvio, američki statističar Nate Silver predvidio je do u dlaku točno rezultate američkih izbora iz 2012. godine. Kada su ga za isti posao – predviđanje izbornog pobjednika u Velikoj Britaniji prije nekoliko tjedana pokušali angažirati tamošnji mediji, Silver je to odbio unatoč pozamašnoj financijskoj ponudi. I to ne bez razloga. Opći izbori u Velikoj Britaniji koji bi se trebali održati 5. svibnja bit će jedni od najneizvjesnijih izbora u povijesti ove zemlje, a točno predvidjeti tko će vladati zemljom i tko će stanovati na adresi Downing Street 10 gotovo je nemoguće.
Na prvi pogled čini se da će izbori biti sraz dviju vodećih stranaka, konzervativaca i laburista. Možda, ali ne nužno zbog specifičnog izbornog modela koji ima Velika Britanija.
Naime, za razliku od Hrvatske koja ima relativno velike izborne jedinice iz kojih se zastupnici biraju proporcionalno postotku dobivenih glasova, u Britaniji je cijeli niz izbornih okruga, njih 650 u kojima pobjednik dobiva sve.
Mali od palube
Svaki okrug bira samo jednog zastupnika u parlamentu, a to mjesto dobiva onaj kandidat koji ima većinu na izborima. U praksi to znači da nacionalne ankete, provedene na ma kako velikom uzorku, ne znače previše i na temelju njih gotovo je nemoguće iščitati rezultate glasanja. Jer pojedina stranka može, u teoriji, imati i 40 posto podrške birača u cijeloj zemlji, ali ako ni u jednom okrugu nema natpolovičnu većinu na izborima, ostaje bez ijednog zastupnika u parlamentu.
Ova izborna pravila nisu nova, ali su svakako nove okolnosti u kojima se odvija ovogodišnja borba za mjesta u parlamentu. S jedne strane na izbore neće izaći karizmatični vođe poput Margaret Thatcher ili Tonyja Blaira, koji su već svojim pojavama mogli povući veliki broj birača da u svojim okruzima zaokruže kandidate njihovih stranaka. Sadašnji premijer i vođa torijevaca, odnosno konzervativaca David Cameron, baš kao i vođa laburista i današnje opozicije Ed Miliband, jesu jaka imena, ali ne dovoljno jaka da znatno mobiliziraju birače. S druge strane osnovno pitanje oko kojeg će se voditi predizborna bitka neće biti ni pitanje terorizma, ni špijuniranje GCHQ-a koji je, prema Snowdenovim otkrićima, bio i još uvijek je, glavna poluga američke NSA u prisluškivanju komunikacija diljem svijeta. Neće to biti ni pitanje odnosa sa SAD-om ili glavnim britanskim rivalom u Europi, Njemačkom. Glavno pitanje oko kojega će se lomiti izborna koplja bit će pitanje gospodarstva. Recesija u Velikoj Britaniji odavno je završena, a glasači su ispunjeni ekonomskim optimizmom. U takvim okolnostima birači uvijek više vjeruju desno orijentiranim strankama pa ankete pokazuju kako je prosječni Britanac uvjeren kako David Cameron i njegov ministar financija George Osborne mogu bolje upravljati gospodarskim tijekovima od Eda Milibanda i njegova financijskog stručnjaka Eda Ballsa. S druge strane pitanje oko kojega će se voditi borba je i pitanje socijalnog društva. Jer nije sve u zaradi, nešto je i u kvaliteti prosječnog života građana. A laburisti predvođeni Milibandom tu bolje kotiraju od konzervativaca koje se neminovno vidi kao igrače velikog biznisa nauštrb prosječnog građanina.
Pored toga, na ovim je izborima i pitanje kome će se ovaj put prikloniti birači Liberalnih demokrata, stranke pod vodstvom Nicka Clegga koji je prije četiri godine proglašavan novom nadom britanske politike, "britanskim Kennedyjem", a koji se pokazao velikim razočaranjem. Unatoč velikom broju osvojenih glasova koje su Liberalni demokrati tada osvojili, Clegg je uskoro, nakon što je ušao u Cameronovu vladu postavši njezin potpredsjednik, gotovo potpuno marginaliziran. Propustio je svoju povijesnu šansu i iznevjerio birače ne samo izborom konzervativaca kao koalicijskih partnera, iako su mu svjetonazorski bliži laburisti, nego i svojim prešutnim pristajanjem na "malog od palube" u vladi koja bez njegove podrške ne bi mogla postojati. Ovakav oportunizam, pristajanje na osobnu visoku poziciju i držanje jezika za zubima birači nigdje u svijetu ne toleriraju, pa ni u Britaniji. Računa se da će Liberalni demokrati ovaj put osvojiti desetak puta manje okruga nego 2010. kada su dobili povjerenje birača u 50-ak okruga i isto toliko zastupnika u parlamentu.
Imajući sve ovo u vidu, potpuno je jasno da će svibanjski izbori biti jedni od najneizvjesnijih u povijesti Velike Britanije. Prilično je izgledan scenarij kako će relativnu većinu osvojiti konzervativci, no ni približno toliku da bi mogli sami oformiti novu vladu. Prema posljednjim anketama, provedenima po okruzima, i to anketama koje se prilično brzo mijenjaju, torijevci bi, da se danas održavaju izbori, dobili 276 mjesta u parlamentu. Laburisti bi pak mogli računati na 271. I jednima i drugima premalo, s prevelikim zaostatkom do 326 mjesta koliko je potrebno za formiranje apsolutne većine u parlamentu i sklapanje vlade bez potrebe za ulaskom u koalicije. Uz to, zbog izbornog modela gotovo je nemoguće sa sigurnošću predvidjeti kako će glasači u kojem okrugu glasati i koliko će ih uopće izaći na birališta pa se situacija u ovako tijesnom odnosu okrene gotovo preko noći.
Borba za partnere
Svjesni su toga i Cameron i Miliband pa sada, mjesec i pol prije izbora, sklapaju sve moguće kombinacije kako bi navukli vodu na svoj mlin i izborili glasove na terenu. Sve pršti od predizbornih obećanja, ne samo na mikrorazini okruga, nego i na državnoj razini, a jedan od glavnih aduta kojim Cameron puca na birače jest obećanje kako će, ako ostane u Downing Streetu i nakon svibnja, za dvije godine raspisati referendum o ostanku Velike Britanije u Europskoj uniji. Ne pokušava on tim obećanjem privući glasače laburista, nego pristaše Nigela Faragea, euroskeptika i vođe UKIP-a, donedavno marginalne desne stranke koja sve više dobiva na popularnosti. Koliko je ta popularnost velika, najbolje govore i predviđanja koja tvrde kako će UKIP biti srebrni pobjednik u najmanje stotinu okruga diljem Britanije. Mala je to utjeha za Faragea koji je svjestan da biti drugi ne znači ništa te kako bi mu stotinjak zastupnika u parlamentu moglo iscuriti kroz ruke, doslovno za dlaku. Toga su svjesni i glasači UKIP-a te Cameron upravo igra na njih nudeći im ono zbog čega je Farage popularan, mogućnost da Velika Britanija zauvijek napusti Europsku uniju. Iako Camerona simpatizera UKIP-a baš i ne vole, torijevci računaju kako oni još manje vole integraciju s ostatkom Europe te da će "progutati knedlu" i u svojim okruzima glasati za konzervativce.
Druga velika nepoznanica koja se odnosi na iduće izbore je Škotska. Prije samo pola godine u Škotskoj je proveden referendum koji je propao. Škotska definitivno ostaje u okviru Ujedinjenog Kraljevstva, no sve aktivnosti koje je SNP, odnosno Škotska nacionalna stranka provodila rezultirali su velikim povećanjem njezina članstva i povećanjem broja simpatizera. I to nauštrb glasača dvije glavne britanske stranke, konzervativaca i laburista na području Škotske. Očekuje se kako će u britanskom parlamentu ovaj put SNP osvojiti najmanje 50-ak tamošnjih okruga, dajući im snagu kakvu u aktualnom sazivu parlamenta imaju Liberalni demokrati. A za koga će Škoti igrati i s kim će stupati u koaliciju na nacionalnoj razini, u ovom je trenutku teško reći. Sigurno je samo da će to biti ona stranka koja ovoj sjevernoj britanskoj pokrajini obeća bolje ustupke i veći utjecaj na vlasti. Referendum koji je London dobio sada se obija o glavu vodstvima velikih stranaka jer bi se moglo dogoditi da upravo škotski glasovi presude o smjeru u kojemu će britanska politika ići dalje.
U bazenu mogućih koalicijskih partnera i Cameron i Miliband vide još nekoliko stranaka koje će vrlo vjerojatno osvojiti bar nekoliko zastupnika. Među njima je i Stranka zelenih koja naglasak u politici polaže na održivi razvoj i očuvanje okoliša te na lakši odnos prema imigrantima. Oni su pak nešto bliži po svojim svjetonazorima laburistima, no ne treba ni najmanje sumnjati kako će se ipak prikloniti onome tko im obeća bolje sudjelovanje u vlasti, ali i tko pokaže više sluha za njihove teze i izborni program. Tu je još i nekoliko manjih stranaka poput velškog Plaid Cymru koji se zalaže za samostalni Vels u okviru Europske unije. Ne treba zaboraviti ni na ostatke ostataka Liberalnih demokrata. I s desetak osvojenih zastupnika u parlamentu Nick Clegg ponovno će licitirati između Camerona i Milibanda, ali ovaj put sa znatno manjom snagom nego prije pet godina.
Britanski su izbori neizvjesni kako zbog podijeljenosti glasova tako i zbog izbornog sustava koji ne uzima u obzir broj glasača na nacionalnoj razini. Nema stoga mjesta čuđenju što ih ni čuveni američki statističar Nate Silver nije htio prognozirati.
