Postoje li objektivna šanse da posljednjih tjedana i mjeseci „Aferom Konzultantica“ i rušenjem vlastite vlade teško ranjeni HDZ iz izbora 4. ili 11. rujna iziđe kao relativni pobjednik? NE ZNAM odgovor na to važno pitanje, ali MISLIM da znam što bi HDZ morao učiniti da bi poboljšao danas mršave pobjedničke izborne šanse.
Prva stvar koju bi vodstvo stranke moglo i moralo shvatiti je da je opća kriza koja je zadesila stranku – doktrinarna, identitetska, vodstvena, programska, predodžbena, pa i moralna – koja je još jednom (nakon Slučaja Sanader i pravosudne kriminalizacije stranke) – ŠANSA, a ne prokletstvo.
Pojam „kriza“, naime, kad je povijest bolesti u pitanju ili neko drugo obiteljsko ili društveno stanje u pitanju uvijek upućuje na TOČKU PREOKRETA nakon koje nastaje ili postupno ili naglo ozdravljenje ili pogoršanje stanja ili – smrt. HDZ-e se mora odlučiti za „ŠOK TERAPIJU“ i - KREATIVNU DESTRUKCIJU.
Prvi „šok“ u toj terapiji je povlačenje Tomislava Karamarka s čela stranke, a nakon toga i stavljanje na raspolaganje članovima stranke svih mandata u Predsjedništvu i Izvršnom odboru HDZ-a te raspisivanje izvanrednih izbora za predsjednika i cjelokupno vodstvo stranke.
Dakako, iskusni „tvorci kraljeva“, kao što su Vladimir Šeks i Ivan Aralica, već su ponudili vlastite favorite: Andreja Plenkovića, odnosno dr. Miroslava Tuđmana. Ne sumnjajući ni najmanje u njihove plemenite nakane, težnju da omiljenoj stranci pomognu u teškim vremenima, osobno smatram da samo stranački RASPIS IZBORA može osigurati demokratsko natjecanje potencijalnih vođe, njihovih doktrina, programa, pa i osobnosti, da ne kažem karaktera.
Pojedinac koji želi biti na čelu „Tuđmanove stranke“ mora se sam javiti i u poštenom natjecanju izboriti za naklonost stranačkih birača po načelu jedan čovjek, jedan glas.
Kako ne poznajem vodstvene ambicije i potencijale HDZ-a, samo ću izraziti nadu da se na tim izborima – koje bi trebalo organizirati u najkraćem mogućem roku – pojave, primjerice, ovi kandidati: Andrej Plenković, Sanja Putica, Tomislav Tolušić i Ivana Maletić.
Demokratski legalitet i legitimitet novog predsjednika ili predsjednice HDZ-a omogućio bi mu da stranci ponudi novu doktrinu i identitet koji bi bio na tragu izvornog „tuđmanizma“: nacionalno pomirenje, ideologijska širina, jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, doktrinarna hibridnost, narodnjačka i kršćansko-demokratska podloga, otvorenost za stručnjake i znanstvenike koji nisu formalno stranački članovi.
Predizborna koalicijska strategija HDZ-a također bi se trebala oslanjati na Tuđmanovu političku filozofiju ili pragmatizam koji je uvijek HSP ostavljao samostalno na političkom tržištu, kao krajnju desnicu, kako bi „zgrabio“ što više birača s centra, pa i hibridne ljevice tipa HSS-a i HSLS-a.
Nova predizborna koalicijska strategija HDZ-a zahtijeva i promjena koalicijskoga brenda „Domoljubna koalicija“ u nešto novo, više usmjereno na realne probleme nacije, tipa „Hrvatska razvojna koalicija“ ili „Hrvatska razvojna matica“. Dakako, jedna od bitnih pretpostavki za izborni uspjeh jesu i izborne liste koje bi se ne bi krojile SAMO prema kriteriju stranačkog veteranstva, već i prema kriteriju javnog ugleda i stručnih kompetencija.
