Posljednjih godina, u predbožićno vrijeme, dva trenda u stopu prate jedan drugoga. I jedan i drugi kreću u isto vrijeme, i jednom i drugome isti je cilj, a to je Božić. Jednoga možemo zvati adventom, a drugoga došašćem.
Premda se, istini za volju, radi o sinonimima tj. istoznačnicama za naziv nepuna četverotjedna vremena koje prethodi blagdanu Božića, advent i došašće u svojoj su pojavnosti posve različite stvarnosti. I jedan i drugi, također, započinju paljenjem prve svijeće te nedjelje, no svjetlost koju bacaju oko sebe posve je drukčija.
Naime, advent je svoje izvorno ime posudio komercijalno-potrošačkoj halabuci, kojom su suvremeni trgovci, ljudskim dušama, umjesto očito kratkoročnog im božićnog šopingiranja, uspjeli podmetnuti produženo razdoblje od gotovo četiri tjedna. Jer, zašto bi se samo nekoliko dana uoči Božića mahnito kupovalo, kada se to može početi već četiri tjedna prije.
Ulaganja nisu velika. Dovoljno je samo na vrijeme pripremiti štandove i kućice, jele i borove pošpricati umjetnim snijegom i na sav glas odvrnuti božićnu glazbu, koja postaje sveprisutna ovih adventskih dana, bez obzira grickali kobasice na pultu neke drvene kućice ili kupovali zamrznuti grašak u kvartovskom dućanu. Premda je još o-ho-ho vremena do Božića, taktovi božićne glazbe potrošačke bi duše trebalo dirnuti do najdubljih dubina kako bi što lakše i lepršavije klizile između polica s naizgled neodoljivim ponudama.
S druge strane, u to isto vrijeme, došašće se, nakon paljenja te iste prve nedjeljne svijeće, tiho ušuljalo već sljedeće jutro misama zornicama u duše onih kojih će vrijeme priprave za blagdan Kristova rođenja dočekati u svojevrsnoj slatkoj pokori tih ranojutarnjih buđenja i odlazaka na ranojutarnje mise. Koje su, pak, posljednjih godina postale pravi hit i crkve su dupkom pune neispavane čeljadi, u čijim srcima iz jutra u jutro tinja plamičak koji će se tek u badnjoj noći, na polnoćku, razbuktati u pravi plamen ljubavi.
I dok tišina došašća iz dana u dan samozatajno čeka Božić, razgaljenom adventu taj isti Božić kao da ni ne treba, jer je svojom raskoši i raspjevanošću odlučio slaviti samoga sebe. Dakako, isključivo uime hedonizma potaknuta komercijalnim duhom i mentalitetom današnjeg potrošačkog svijeta. Pobuniti se protiv njega, značilo bi baciti anatemu sam na sebe, tj. samoga sebe ekskomunicirati iz te neopoganske religije, čiji bi vas svećenici mogli proglasiti zatucanim luđakom, koji nije kadar slaviti u kontinuitetu Božić prije Božića ta pišljiva četiri tjedna. Stoga se dobro povući u tišinu došašća.
U tu svetu tišinu iščekivanja najmističnijeg događaja na svijetu, kada je svemogući Bog odlučio obući krhko ljudsko tijelo i dati nam priliku da se u hladnim prosinačkim danima, iz godine u godinu, podsjećamo i častimo događaj koji je naglavce preokrenuo povijest svijeta.
Istodobno, ostavljajući i tada i danas čovjeku slobodu da svoju pažnju usmjeri prema bitnome ili prema prolaznome. O čemu trendovi adventa i došašća u naše vrijeme jako dobro slikovito govore.
... i onda se ukazao ---- bandić ...