Lijepo je to poentirao talijanski dirigent Riccardo Muti na krajnje neobičnom Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije, održanom u Zlatnoj dvorani Musikvereina bez publike, ali s puno emocija i srčanosti. Kultura, pa tako i glazba, iznimno su važne, i to baš u trenucima kada čovječanstvo prolazi kroz teška iskušenja. Kada nam se čini da nema nade i da je sve oko nas crno i beznadno, baš nas kultura i glazba mogu obodriti i utješiti, a onda i pomoći da izađemo iz teškoća. Da te Mutijeve rečenice nisu bile samo prigodničarske i banalne, poput političkih optimističnih mantri na koje smo već alergični, mogao nas je uvjeriti i odličan potez Hrvatske televizije koja je baš na prvo jutro nove 2021. godine počastila prikazivanjem integralnog koncerta kojim je u idiličnom prosincu 2019. godine, kada još uopće nije bilo riječi o koroni i o seriji potresa u Hrvatskoj, Kulturno umjetničko društvo Jedinstvo iz Splita slavilo stoti rođendan.
Da, dobro ste pročitali. Stoti rođendan jednog kulturno-umjetničkog društva. Jubilej za skinuti kapu. Ili šešir. I razlog za veliki ponos grada Splita koji nije samo sportska, kako se to često s pravom ističe, nego i kulturna metropola. Koncert je održan u Spaladium areni pred više od 3500 gledatelja, a na pozornici je bilo više stotina izvođača. Naime, splitsko Jedinstvo je jedan od najmasovnijih i najrazgranatijih KUDova u zemlji, s brojnim sekcijama i brojnim članovima, od onih najmanjih do veterana. I program svečanog koncerta bio je više nego atraktivan, a članovi Jedinstva kao i njihovi gosti među kojima je bio orkestar splitskog HNK te odličan zagrebački tenor Miljenko Đuran koji je više od stotinu puta pjevao Gotovčeva Eru, bili su na profesionalnoj razini.
A izvodili su neke od najzahtjevnijih točaka hrvatske folklorne koreografije koje su gledatelji imali prilike vidjeti na jednom koncertu. Jedinstvo ima odlične, mlade i energične plesače i pjevače koji su ne samo virtuozni, nego i simpatično spontani, nesputani prestrogim i rigidnim odnosom prema točkama koje izvode i tako bliži njihovoj zbiljskoj esenciji. Odličan je bio i iznimno, gotovo nevjerojatno brojan orkestar (u kojem su svirala i dva cimbalaša), a kojem se u izvedbi međimurskih plesova i pjesama pridružio i mali puhački orkestar, a za svaku pohvalu bilo je i moćno i točno pjevanje. U programu je odana počast nekim stožernim točkama hrvatskoga folklora čiji su autori nezaobilazni Zvonimir Ljevaković ili Branko Šegović (preminuo preklani) koji je blisko surađivao s Jedinstvom.
Ali se publiku podsjetilo i na činjenicu da je baš na prvom koncertu Jedinstva održanom u zgradi splitskog HNK praizvedena ona i romantična i bećarska ljubavna pjesma Ivana Kozarca “Milov’o sam garave i plave” koju je uglazbio veliki Ivo Tijardović, rođen nedaleko od Splita. Tijardović je bio samo jedan u nizu velikana koji su surađivali s Jedinstvom kroz njegovih stotinu godina postojanja. Slavljenički koncert očito sjajno vođenog KUD-a Jedinstvo bio je pravi, iskreni i istinski svehrvatski događaj. Svečanost kojom se bez kiča i licemjerja, ali s puno duha i stvarnog, najplemenitijeg domoljublja spojio hrvatski jug s hrvatskim sjeverom. A pri tome nisu zaboravljeni ni Hrvati koji žive izvan domovine, no nisu zbog toga izgubili svoj hrvatski identitet.
Slavljenički koncert Jedinstva u novogodišnje jutro bio je doista melem za dušu, pravi cvrkut radosti i životnosti. Pri tome je i zaboravljena tužna i sramotna činjenica da je prije samo nekoliko mjeseci KUD Jedinstvo došao u situaciju da u gradu Splitu ostaje bez prostorija u kojima je djelovao, a razlog je povrat imovine. Pa je za svoj spas morao apelirati putem medija, kao da nije posrijedi jedna od najvažnijih kulturnih institucija grada Splita. Čini se da je problem, barem privremeno, i doduše ne u potpunosti riješen. Ali činjenica je i to da se ova država i njezina lokalna uprava moraju čvršće zauzeti ne samo za profesionalne ansamble, nego i za kulturno-umjetnička društva koja su itekako važan kotač hrvatskog kulturnog života. Koncert Jedinstva koji je emitirao HRT (iako ga nije snimio), dokaz je da je hrvatski amaterizam, koji sada trpi koronske udare, nezaobilazan dio hrvatskog umjetničkog bića koji vrlo često minoriziramo i podcjenjujemo. A za to nema nikakva razloga ni opravdanja.
