Marko Garić zamišljeno gleda u daljinu, oslonjen o drvenu ogradu pred svojom kućom, ruku ispruženih prema ulici, u Đurđenovcu nadomak Našica. Supruga mu Ana, kojoj je na leđima 72. godina, čas rasprostire rublje po štriku u dvorištu, čas okopava već izniklu mladu salatu. I voćke cvatu, sunčan je dan, pravi proljetni. Ništa u prvi mah ne otkriva da su supružnici u svojim glavama gotovo već spakirali kovčege i spremni su napustiti svoj dom. Ništa to ne pokazuje, osim ploče ovješene o ogradu, baš pod Garićevim rukama, a na njoj piše “Kuća za prodaju”.
– Prodajem je jer u Đurđenovcu nema života – “ispucava” 69-godišnji Marko ravno u glavu, bez okolišanja.
– Išao bih tamo gdje je bolje, u okolicu Županje, u Gradište, ondje je i kanalizacija prošla, puno se više sagradilo. Desetak se godina, otkako smo se doselili, ovdje ništa nije pomaknulo – kaže. Kuća u Đurđenovcu tek je možda nešto mlađa od njega, prostire se na 60 četvornih metara, ali je dvorište prostrano, oko 2000 kvadrata. Prodao bi je za 22.000 eura, jefitnije neće, ne može je, ističe, “dati za gajbu piva”. Svejedno, rijetko tko ih i nazove…
A što se njih dvoje tiče, ni u 70-im godinama života, kažu, nije kasno za selidbu i novi početak.
– Bit će kasno kad umrem – zaključuje Marko.
Dvije kuće dalje, preko puta, na vjetru mlatara još jedan natpis “Na prodaju”. Susjedi su u Austriji već dulje, objašnjava naš sugovornik, ne planiraju se vraćati.
Pođemo li i na drugu stranu, put Đakova, ili i još dalje, do Vukovara, prati nas ista slika. Slavonija se, pomislio bi netko sa strane, rasprodaje. Vlasnici odlaze iz sela, grada, zemlje ili se jednostavno rješavaju nekretnina u kojima ne žive, zbog visokih troškova režija, održavanja i poreza.
Dvjestotinjak stanova i kuća, procjenjuju agencije nekretninama, čeka nove vlasnike u Đakovu, u gradu od približno 27.000 stanovnika. U svakoj je ulici, tvrde, prazno barem deset do dvadeset posto kuća.
– Đakovo je nekada bilo raj za život! Danas nema posla, mladi odlaze, stari umiru, a ostaju nekretnine – nostalgičan je Stjepan Kolić koji prodaje kuću i stan.
Male mirovine, visoke režije
Nitko ne vodi brigu, nastavlja, o starima, a oni ne mogu mizernim mirovinama plaćati režije. Daju, stoga, kuće “pošto-poto”, samo da ih se riješe. Rođeni Đakovčanin, Kolić je 12 godina živio u Rovinju. Nostalgija ga je povukla u rodni kraj. Kupio je kuću u Đakovu, a nakupilo se nekog novca pa si je kasnije priuštio i stan od 40 kvadrata u novogradnji. Bilo je to, mislio je, ulaganje za budućnost, za mirovinu, a ima i sina. No nije računao na to da će život vrtoglavo poskupjeti, a supruga mu se teško razboljeti.
– Prodajemo i stan i još jednu kuću. Plaćam za njih 4000 do 5000 kuna režija na godinu, a mirovina mi je manja od 2000 – uspoređuje.
Stan je, dodaje, platio 45.000 eura, a nudi ga za 32.000.
– Nisam ni prespavao u njemu – sliježe on ramenima. Kuća je od 110 kvadrata, prizemnica s dvorišnim stanom, građena 80-ih, a udaljena je pet minuta hoda od Doma zdravlja, isto toliko od tržnice, deset od gradske uprave. Tražio je za nju 120.000 eura prije tri godine. Pristao bi danas na 75.000, ali niže se, poručuje, neće spustiti.
– Sve se vrti oko novca, a to i jest najveći problem – nadovezuje se Vlado Rechner iz agencije Rehnšiber nekretnine. Propala je, nadovezuje se, industrija u Đakovštini, a bogati kraj, u koji su se svojedobno doseljavali iz Dalmacije, ali i susjedne Bosne i Hercegovine, postao je, nažalost, “kolodvor” na kojem se kupuje karta u jednom smjeru – za tu istu Dalmaciju ili Irsku, Njemačku, Norvešku… A oni koji ostaju režu izdatke gdje god mogu.
– Primjerice, roditelji su im umrli, ostala je prazna nekretnina koja je samo trošak pa je prodaju. Isto tako, ljudi koji su sagradili kuće od 250 kvadrata, a djeca su im se razbježala trbuhom za kruhom po svijetu, mijenjaju ih za nešto manje – nabraja Rechner najčešće razloge rasprodaje imovine, uz već spomenuto iseljavanje iz zemlje.
I za najam i za prodaju nekretnine vlasnici moraju imati energetski certifikat, a on stoji, navodi, oko tisuću kuna.
– Ljudi nemaju ni za to novca! Najamnina je u Đakovu od 500 do najviše 1500 kuna na mjesec, a u Dalmaciji toliko zarade za jednu sobu, i to na dan. Njima će, kako najavljuju, ukinuti certifikate, a nama neće. To je sramota! – govori.
Njegov je klijent i Darko Vidaković, koji prodaje kuću pokojnih roditelja. I on i supruga radili su u banci, on se ozbiljno razbolio, završio u mirovini, ona je ostala bez posla pa je bila prisiljena otići raditi u Njemačku.
– I sin mi se lani odselio u Njemačku sa suprugom i djetetom. Ne vjerujem da će se vraćati, ako se i vrati, tko zna kad će to biti. I što ću s tom kućom? Teško mi je kositi dvorište otkako sam obolio – kaže nam Vidaković.
Kuća ima 50 kvadrata i još 1000 kvadrata okućnice, tražio je najprije 33.000, spustio je cijenu na 25.000. Taj novac, u istom tom naselju Dračice, nije dovoljan za građevinsko zemljište, sve papire, takse i priključke, gradi li se kuća iz temelja.
A sjećaju se svi oni zlatnih vremena, kada su đakovačke nekretnine bile skuplje od osječkih i brodskih, i to ne tako davno.
– Do krize zemljišta smo prodavali za najmanje 15.000, pa i 30.000 eura, prosjek je bio 25.000. Bili su skupi, ali kvaliteta života je privlačila u mirni gradić u srcu Slavonije. Cijene se danas vrte od 10.000 do 16.000 eura – uspoređuje Rechner. Najteža mu je bila, dodaje, lanjska poslovna godina. “Otišlo” je svega 12 nekretnina. A tko ih je kupio?
– Prodane su povratnicima iz Australije, Kanade i Njemačke – otkriva nam. Nije to, pokazuje prstom dalje, problem samo u Đakovu.
Vratimo se u našički kraj, s početka teksta. Gotovo je 500 kuća i stanova na prodaju u Našicama i okolici.
– Nikada ih nije bilo više – tvrdi Vlatko Mamilović, vlasnik Mamilović nekretnina. Na prodaju je najčešće – nasljedstvo.
– Novogradnje u ponudi gotovo i nema. Svega se nekoliko kuća sagradi na godinu. Prođite gradom, nećete vidjeti gradilište – upućuje nas on. Za razliku od Đakova, cijene im se ipak nisu strmoglavljivale. Pariraju onima u Osijeku pa je kvadrat rabljenog stana 700 do 800, a novoga 900 do 1150 eura. Usporedbe radi, “svježe” sazidani stanovi do krize su postizali cifru i do 1290 eura. Najlakše je prodati prizemnicu od 70 do 80 kvadrata, čija cijena ne prelazi 50.000 eura.
Najduže u oglasima stoje fotografije katnica iz 80-ih godina, od 220 do 240 kvadrata. A baš je njih najviše.
– Zrele su za renoviranje, od stolarije do keramike, pa to zahtijeva nemala ulaganja – objašnjava Mamilović.
Đakovčani kažu kako je u Našicama nešto bolja gospodarska slika, a oni pak, nadalje, pomišljaju kako je u Baranji bolje jer se sve više razvija seoski turizam.
– Ništa bolje nije ni kod nas, natpisi za prodaju posvuda su na kućama i stanovima, samo što ih nitko ne kupuje. Za 35.000 eura možete u Belom Manastiru kupiti urednu kuću s okućnicom tipa “stani pa gledaj” – nadovezuje se Ivan Doboš, gradonačelnik Belog Manastira. Tržište je zasićeno.
– Prijatelj mi je imao agenciju nekretninama pa ju je morao zatvoriti jer je stalno bilo 120 nekretnina na lageru, a prodavao jedva jednu na mjesec – kaže gradonačelnik. Odlaze iz njegova kraja oni bez posla, ali čak i mladi bračni parovi u kojima je oboje zaposleno.
– Zašto bi, razmišljaju oni, radili u Baranji za 2000 ili 3000 kuna, kada se isti posao vani plaća 2000 do 3000 eura – rezimira.
Povećali su rodiljske naknade s 500 na 1000 kuna od Nove godine, no nije to, svjestan je on, potez koji će zadržati mlade u Baranji.
– Taj kotač može zaustaviti jedino država, i to je mukotrpan i dugotrajan posao – naglašava čelnik jedinog baranjskog grada.
Kuća za garsonijeru
Rat, uništenje privrede i gospodarska kriza doprinijeli su i da Vukovar, Ilok ili Vinkovci postaju sve prazniji. Kontinuirani odlazak ljudi doveo je i do toga da se sve veći broj obiteljskih kuća, stanova, vikendica, zemlje, šuma i drugih nekretnina prodaje. Velika ponuda i manjak potražnje doveli su do toga da se kuće negdje prodaju u bescjenje. Ljudi ne kriju svoje razočaranje svime što se događa oko njih, svjesni da pri prodaji mogu dobiti tek do 50 posto realne cijene neke nekretnine. Pri tome još se koliko-toliko prihvatljive cijene mogu ostvariti u Vukovaru i Vinkovcima, dok je na selima situacija još teža.
– Ljudi odlaze jer nemaju posla i nemaju od čega živjeti. Grad je iz dana u dan sve prazniji. To se možda najbolje vidi u večernjim satima kada se vidi u kolikom broju kuća nema svjetla – kaže nam Dražen Katić iz Vukovara.
I obična vožnja gradom tijekom dana pokazuje iste rezultate jer gotovo da nema ulice u kojoj se neka kuća ne prodaje. Brojne kapije su zaključane, a i obrasla trava na okućnicama, spuštene rolete i slični pokazatelji govore da je pojedina kuća prazna. Na desecima kuća mogu se vidjeti ploče s obavijesti o prodaji kuće. Na njima su ploče s brojem agencija, ali i brojevima mobitela na koje se može dobiti informacija. Mogu se tako vidjeti brojevi iz Hrvatske, ali i Srbije, BiH, Njemačke, Engleske... Među onima je koji prodaju svoju kuću i Katica Skoko iz vukovarskog gradskog naselja Mitnice. Za kuću od 63 kvadrata, koja je tijekom obnove građena iz temelja, sa svim priključcima, fasadom i okućnicom traži 36.000 eura. U neposrednoj su joj blizini vrtić, škola, prodavaonica, pošta, autobusna stanica...
– To je daleko ispod realne cijene. U kuću se može ući i odmah živjeti bez ikakvih ulaganja. U Varaždinu, kamo planiram otići kada prodam kuću, takva kuća ne bi koštala manje od 80.000 eura. Ovim novcem koji ja sada za svoju kuću mogu dobiti u Varaždinu mogu samo kupiti garsonijeru – kaže nam Katica.
Objašnjava i kako kuća ima sve uredne papire, priključke struje, vode, plina, kanalizacije te da bi samo za to, zajedno sa zemljištem, trebalo izdvojiti oko 30.000 eura. Kaže i kako zainteresirani kupci zovu, ali za sada sve završava na tome. Kaže nam i kako je prije nekoliko godina prodala roditeljsku kuću s velikom okućnicom u Sotinu, vukovarskom prigradskom naselju, za svega 12.000 eura.
Slična iskustva ima i Dragan Groznica iz Vukovara koji je prije nekoliko godina sinu kupio kuću u gradskoj četvrti Borovo Naselje za 16.000 eura, a koju danas nikako ne može prodati s obzirom na to da se sin odselio u Zagreb. Od malobrojnih zainteresiranih kupaca dobiva tek do 10.000 eura.
– Istina je da u kuću treba uložiti nešto novca, ali to je smiješna cijena. I ovo što mi tražimo je malo, ali iznosi koji nam se nude su smiješni. Kuća ima struju, vodu, telefon, ali ne ide. Valjda će jednom biti bolje – kaže Groznica.
Rat i gospodarska kriza rezultirali su time da danas veliki broj Vukovaraca živi izvan Vukovara pa im nekretnine u gradu koje posjeduju ili su ih naslijedili predstavljaju opterećenje. Tako i Majda Petrushel, koja živi u Zagrebu, već nekoliko godina pokušava prodati kuću koja se nalazi na glavnoj cesti u Vukovaru. Kaže kako su kući potrebna ulaganja, ali i da je cijena od 20.000 eura, koliko traži, daleko ispod realne cijene.
– Prije nekoliko godina tražila sam za kuću 30.000 eura i imala kupca za 27.000, ali nisam je htjela za taj novac prodati. Nažalost, cijene su u međuvremenu pale pa sada tražim samo 20.000 eura. Ispod te cijene svakako je ne bih dala – kaže Petrushel.
Kada se izađe iz Vukovara i krene kroz okolna sela, cijene dodatno padaju. Tek se u selima vidi koliko je ljudi zapravo napustilo Slavoniju. U nekima čak nema ni nogometnih klubova pa ni kafića. Život se sveo na boravak u kućama. Sve to prati i tržište pa su cijene nekretnina u selima osjetno niže. Građani kažu kako se u nekima od njih kuća, nešto starija, ali s okućnicom, može kupiti i za 4000-5000 eura. Jedna od takvih prodana je i u Opatovcu koji je široj hrvatskoj javnosti prošle godine postao poznat po prihvatnom centru za izbjeglice. Prema riječima Kate Hideg, nedavno je u tom selu kuća prodana za svega 6000 eura. Prodaje se i niz drugih kuća, ali kupaca jednostavno nema.
– Neće nitko da dođe živjeti ovamo jer nema posla. Uostalom, i naši ljudi odlaze pa kako očekivati da netko dođe živjeti u Opatovac ili neko slično selo. Bojimo se kako će za nekoliko godina, ako se nešto ne promijeni, selo ostati prazno. Ostat će samo zidovi – kaže Hideg.
U iznimno je teškoj situaciji i najistočniji hrvatski grad Ilok u kojemu danas, kako kažu sami građani, živi samo oko 3000 stanovnika. Niz je praznih kuća, a prodaju se i nadaleko poznati vinogradi. Govoreći na ovu temu, gradonačelnik Iloka Zvonimir Dragun kaže kako se za 25.000 eura u Iloku danas može birati kuća, i to novije izgradnje sa svim priključcima. Stalno iseljavanje Iločana doprinijelo je i da cijene vinograda strmoglavu padnu.
– Žalosno, ali je tako. Svi smo očekivali, s obzirom na to da smo pogranični grad, da će situacija biti puno bolja, ali nije. Prodaje se sve, no prodaja kuća ide veoma slabo. U Iloku se kuća iz obnove, od 60-ak kvadrata, može kupiti za do 15.000 eura. Hektar vinograda prije desetak godina koštao je i do 25-30.000 eura, a danas se vinogradi u rodu, stari 6-7 godina, prodaju za 12.000 eura po hektaru, kaže Dragun koji ne krije strah da bi za nekoliko godina situacija u Iloku, ali i cijeloj Slavoniji mogla biti još teža.
– Ne može biti bolje dok ne dođe do oporavka gospodarstva. Mladi svakodnevno odlaze. U kućama ostaju starci, a kad oni umru, kuće će ostati prazne. S njima bi tako mogao proći i Ilok – ističe Dragun.
Vlasnica agencije za promet nekretninama Vukovarka Ružica Dufek kaže kako su u zadnjih nekoliko godina cijene nekretnina u Vukovaru i okolici osjetno pale, ali i da se tržište nekretnina u zadnjih godinu dvije ipak ustalilo. Pri tome misli prije svega na tržište u Vukovaru, dok se, kako kaže, nekretnine izvan grada slabo i iznimno teško prodaju. Zadnja kuća u Vukovaru, koja je prodana preko agencije, koštala je 45.000 eura, no njena bi realna cijena bila veća od 100.000 eura. To je bila uređena kuća u koju se odmah moglo useliti i živjeti i koja ima pogled na cijeli grad. Cijena zadnjeg stana prodanoga u Vukovaru, koji je površine 48 kvadrata, iznosila je 23.500 eura.
– U Agenciji je stalno u optjecaju stotinjak kuća u Vukovaru i desetak stanova. Nema nekoga pravila o cijenama, ali za 20-25.000 eura može se birati kuća iz obnove u Vukovaru. To su kuće u prosjeku od 65 kvadrata. Kvadrat stana u Vukovaru košta 500 eura. Međutim, imamo i kuća čija je cijena viša od 100.000 eura i za koje također postoji interes za kupnju. Problem su sela pa i Ilok gdje prodaje gotovo da i nema – objašnjava Dufek. U agenciji očekuju da će cijena nekretnina i dodatno pasti.
– Činjenica je da nema posla i da ljudi odlaze pa je samim tim i na tržištu veći broj nekretnina. Isto tako ove i iduće godine mnogim građanima koji su kupili stan istječe zabrana od deset godina tijekom koje nisu smjeli prodati stan. Očekujemo da će se na tržištu pojaviti veći broj stanova za prodaju, što će utjecati i na cijene – kaže Dufek.
Od zidova se ne živi
Slično razmišljaju i u agenciji za promet nekretnina Procella iz Vinkovaca te navode kako se, kada se govori o prometu nekretnina, mora znati i da na istoku Slavonije nekretnine kupuju samo ljudi iz Slavonije, ali ne i kupci iz ostalih dijelova Hrvatske. U isto vrijeme nekretnine u Zagrebu i na Jadranu kupuju ljudi iz svih dijelova Hrvatske.
– I to je jedan veoma bitan čimbenik koji također utječe i na interes, kupnju pa i cijenu. Kada se govori o cijenama, tu nema nekog pravila i one ovise o mnogo toga. Gleda se sve, pa i o kojem se gradskom kvartu radi. U nekom kvartu ruševina košta 35.000 eura, dok u drugom za taj novac možete birati kuću. Ipak, u zadnjih nekoliko godina cijena nekretnina osjetno je pala. Nekada je kvadrat koštao oko tisuću eura, a sada je cijena 500-750 eura, navode iz Procelle.
Komentirajući “rasprodaju Slavonije”, obični građani govore kako se nakon Domovinskog rata moralo raditi i razmišljati na drugačiji način, odnosno kako se više napora i sredstava moralo uložiti u razvoj i obnovu gospodarstva.
– Od zidova se ne može živjeti niti zidovi mogu platiti račune. S tom mišlju trebalo se krenuti u obnovu Podunavlja i tada bi sve bilo drugačije. Umjesto toga mi danas imamo obnovljene prazne kuće, kao i još uvijek neobnovljene i uništene gospodarske subjekte. Brojne obitelji razmišljaju o odlasku, a Slavoniju danas napuštaju i oni koji rade – zaključio je naš sugovornik s početka teksta Dražen Katić iz Vukovara. •
>> Masovni odlazak u inozemstvo nacionalni je problem broj jedan
>> Od ulaska u EU zemlju napustilo 50 tisuća radnika
