Ove izbore prati poseban osjećaj zebnje i zabrinutosti za budućnost. Kao što znamo, Hrvatska se nalazi u opasnosti od najveće ekonomske krize u svojoj povijesti. Uz to, vidimo i kako nam s jeseni opet prijeti novi val korone, koja se izgleda pokazuje otpornijom nego što smo se nadali. S druge pak strane imamo političare koji nam, kao da su gluhi za realnost, obećavaju brda i doline. Promatrajući ih tako odlijepljene od stvarnosti čovjek se može samo još više zabrinuti.
Kao i kod svakih izbora, stranke su predstavile svoje stranačke programe, ali se čini kako bi za nas glasače bilo najbolje da većinu tih svojih obećanja nikada ne ispune. Kako nam se u tim programima ne nudi nikakav sadržaj, jedino što nam preostaje jest da analizu predizborne utrke obavimo uz pomoć suhe matematike, kako bismo vidjeli koja je moguća postizborna kombinatorika iz koje bi trebalo postati jasno “tko kosi, a tko vodu nosi”.
Kako sada stoje stvari, glavni cilj HDZ je prebaciti 60 mandata, jer ih samo takav rezultat ostavlja u igri za formiranje buduće vlasti. A s kim bi tu vlast oni mogli formirati? Najlogičnije se čini da to bude sa Škorinim DP-om. Međutim, kad se bliže pogleda, to i nije toliko izgledno zato što Škoro “peca” iz njihovog “ribnjaka”, pa sve što uzima uzima HDZ-u, tako da on može rasti samo na štetu HDZ-a, pa je sve izglednije kako oni ni zajedno, čak i kad se zbroje, neće imati dovoljno za formiranje većine.
Druga je opcija da im se pridruže manjine sa svojih osam mandata i tako naprave većinu. Samo je pitanje hoće li manjine htjeti ići s nekim tko na napadima na njih gradi svoju kampanju? Kako to nije baš izgledno, treća je mogućnost da HDZ napravi vladu s manjinama i Mostom uz par privjesaka. Iako je teško opet zamisliti tu mogućnost, postoji opcija u kojoj bi Most mogao dati podršku manjinskoj vladi, pod izgovorom izvanrednih okolnosti krize u kojoj se nalazimo.
Na kraju, postoji i opcija da se napravi velika koalicija, samo što se ne čini previše izglednim scenarij u kome bi HDZ išao u takvu koaliciju ako ne bi bio relativni pobjednik izbora, jer bi tada morali prihvatiti da im premijer bude Bernardić. Pri takvom scenariju, ako bi sve druge opcije propale, HDZ-u bi više odgovaralo ponavljanje izbora, jer bi do novih izbora i dalje ostali na vlasti.
Ako pogledamo stvari iz kuta SDP-a, kad se oduzmu manjine, njihov je “magični cilj” 68 mandata. Kako bi došli do tog broja napravili su svoju “stonoga koaliciju”, jer im je cilj pokupili što više rubnih mandata. U tome bi im dosta mogla pomoći i okolnost da Škoro uzima dosta HDZ-u, jer što više Škoro bude uzeo HDZ-u to je veća šansa da SDP izbije na čelo većine izbornih jedinica i da, zahvaljujući gospodinu D’Hondtu, pokupi sve one glasove koji su ostali ispod praga tj. da zbog podjele na desnici SDP-u ode većina “rubnih mandata”.
Upravo zato slušamo iz HDZ-a poruku kako je “glas za Škoru glas za SDP”. To je kut iz kojega Škorina Stranka domovinski pokret postaje “Škorin SDP”, jer htjeli oni to ili ne, prelijevanjem rubnih mandata u krilo SDP-a ispada kako pomažu onima protiv kojih kažu da se bore. Izborna matematika, naime, ne haje za ideologiju, već tu vrijedi samo princip poznat još iz Starog Rima, koji glasi - “podijeli pa vladaj”.
Ako pak SDP ne dobaci do magičnog cilja, razliku će morati nadoknaditi na nekoj drugoj strani tražeći žetončiće među drugim opcijama - možda će neki mandat osvojiti HNS ili da otkinu ponekog “ljevorukog” iz Škorinog jata, poput ruke Lazara Grujića, koji im se već nudio, ili Igora Peternela, koji je izgleda nema ideoloških barijera, jer je već bio njihov član.
Vidimo, dakle, kako SDP svoju strategiju osvajanja vlasti, u biti, temelji na usisavanju svega na ljevici i u nadi kako će Škoro uzeti HDZ-u dovoljno glasova i tako dovesti Bernardića u priliku da sastavlja vladu. Uz to, Škorin desni SDP radi još jednu korisnu stvar za lijevi SDP, a to je da svojom zapaljivom ideološkom retorikom, svjesno ili nesvjesno, budi ljevicu, dajući motiv lijevim biračima da izađu na izbore u što većem broju i u strahu daju svoj glas čak i izgubljenom Bernardiću. Škorini to možda ne žele i imaju samo iskrene namjere, ali zato se i kaže kako je “put do pakla popločan dobrim namjerama”.
Kada pak Škoru pitaju koji je njihov cilj, on kaže kako će oni biti relativni pobjednici izbora i formirati vlast. A kad ga potom pitaju koliko se, onda, mandata nadaju osvojiti, on kaže - “preko dvadeset”. Kako matematika ne podržava takav zaključak, nije jasno ni kako iz te pozicije misle uvjetovati HDZ-u oko imenovanja mandatara? Zato se postavlja pitanje je li micanje Plenkovića zaista toliko bitno, čak i pod cijenu da u vrijeme krize na vlast dođe netko nesposoban i izgubljen poput Bernardića?
Desnica je po pravilu sklona evoluciji, jer je kroz negativno iskustvo revolucija naučila da je bolje popravljati postojeće loše, nego sve graditi iznova na pepelu. Retorika koja zagovara politički prevrat bez plana i programa, gdje se kao radikalnu promjenu nudi samoga sebe i obećava kako će sve biti bolje i sasvim drugačije samo kada mi dođemo na vlast, karakteristična je za ljevicu, ali sada vidimo kako nam takva mesijanska obećanja stižu i zdesna.
Sve u svemu, na kraju se čitavi izbori svode na odluku o tome kome će pripasti desetak rubnih mandata. Kako god okrenemo, jasno je da će u svim tim kombinacijama doći do postizbornog cirkusa, koji smo već jednom imali prilike gledati s Mostom. Što se pak Mosta tiče, oni najradije ne bi ni sa kim - HDZ ih je izigrao, a SDP im je svjetonazorna opreka, pa je to za njih izbor između kuge i kolere. Tako da ispada kako su oni izgleda jedini “viseći most”, koji ne želi spajati niti jednu obalu.
Sada ćemo, međutim, imati priliku vidjeti koliko su u međuvremenu politički sazreli. Jer, koliko god apsurdno zvučalo, oni bi sa svojih par mandata mogli biti jezičac na vagi između stabilne većine i ponovljenih izbora. Ali, izgleda kako njihov problem leži u činjenici što ih birači idejno i sadržajno percipiraju kao privjesak Stranke domovinski pokret, s čime riskiraju da njihovi potencijalni glasovi odu Škori a ne njima, jer nisu sigurni hoće li ovi u određenim izbornim jedinicama uopće preskočiti izborni prag.
Kako god, čekaju nas “vunena” vremena, gdje ćemo uz ekonomsku i zdravstvenu dobiti i novu političku krizu. Idemo u susret jednom od najzahtjevnijih razdoblja u našoj povijesti. I zato sa sigurnošću možemo na politiku primijeniti onu epidemiološku kako su “sljedeća dva tjedna ključna”, jer Hrvatska je u opasnosti, a pred nama je najveći postizborni cirkus u povijesti.
Borislave, ja se ne bih mogao složiti sa tobom da nas čekaju "vunena" vremena. Moje je mišljenje, unatoč velikoj svekolikoj krizi koja nas je snašla, da nas očekuju sve bolja i bolja vremena. A mi smo navikli na "teška vremena prijatelju moj", kako smo još davno pjevali u pjesmi. Čini mi se da smo i oduvijek "kukali iz navike". I oduvijek su svi kukali. Neki i sa razlogom, a velika većina, čini mi se, bez razloga. Ja sam optimist, samim time da se demokracija već toliko razvila u zajednici, da sve teže na izborima prolaze "mesije", "lokalni baje", raznorazni "Hrvati po zanimanju", "domoljubi iz interesa". I nadam se da su i građani već toliko postali politički pismeni, da im sve teže se može prodavati "boza", već su građani usredotočeni na programe koje kandidati nude, i dobro promišljaju, koliko su ti programi realno ostvarivi. Veliki sam optimist jer se na političkoj sceni već uzastopno pojavljuje nekoliko respektabilnih i formiranih građanskih inicijativa i nezavisnih lista, a koje predstavljaju školovani i izgrađeni ljudi. Samim time što je izborna konkurencija sve jača i ozbiljnija, vrlo brzo će se pokazati ( uostalom i javnost putem medija će to vrlo brzo otkrivati) koji su kandidati stvarno ozbiljni, a tko je u kampanje išao iz interesa. Jednostavno, ljudi sa nejasnom prethodnom biografijom će ispadati iz igre. Veliki sam optimist, zato jer vidim da se i sve više mladih ljudi uključuje u"zalaganje za bolji život zajednice". Prema tome, Borislave - "Smile on face".