Prva jutarnja kava na klupi u parku na Dupont Circleu vratila me četiri godine unatrag, u trenutak kada sam na toj istoj klupi, nakon obavljena posla, ispijala svoju posljednju kavu prije povratka u Zagreb. Tada mi je prišla žena s kavom u jednoj ruci i malim kovčegom na kotačima u drugoj. Sjela je pokraj mene bez pitanja, rekavši mi da me vidjela kako kupujem kavu i da je poželjela malo razgovora.
Rekla sam joj kako se zovem i što radim. Osmjehnula se i kazala da se zove Linda i da je beskućnica i knjižničarka. Njena priča polako se odmotavala - prije sedam godina suprug joj je obolio od raka, osiguranje su imali, ali nije pokrivalo liječenje.
Digli su hipotekarni kredit, ali ni to nije bilo dovoljno... Suprug je umro nakon nekoliko mjeseci, a ona ostala sama s kreditima. Kućica u predgrađu Washingtona otišla je za isplatu hipoteke, a Linda je otišla na ulicu. No, imala je posao i odlučila je da će isplatiti sve do posljednjeg dolara i da više nikada neće uzeti kredit. Kazala je da su prvi mjeseci u skloništu za beskućnike bili strašni, no vremenom je stekla viši beskućnički status i živjela lakše. Koferić je ipak uvijek vukla za sobom na posao zato jer su tu uspomene, život koji je nestao u trenu. Kazala je da će dugove isplatiti za tri godine i tek tada će postati slobodna žena.
Ispijala sam posljednje gutljaje kave u subotnje jutro dok se teška kiša počela polako spuštati na Washington. Razmišljala sam gdje je Linda sada i je li došla do svoje slobode, ali i o čitavoj vojsci novih beskućnika koji će proći isti put, ali u puno težim uvjetima.