Što se izbornih procesa tiče, odavno nije bilo zanimljivijeg vikenda od onoga koji je upravo završio. U subotu su Slovaci izabrali prvu predsjednicu, političku autsajdericu, odvjetnicu za zaštitu okoliša i borkinju protiv korupcije kako bi vladajućima poručili da im je zaista dosta sveprisutne korupcije, veza vlasti s kriminalnim strukturama. Ukrajinski birači napravili su gotovo nevjerojatan korak – oni su u prvom krugu najviše povjerenja dali komičaru koji u satiričnoj TV seriji „Sluga naroda“ igra učitelja koji je postao predsjednik. Očito je biračima fikcija koja živi na TV ekranima bila prihvatljivija od stvarnosti koju žive pod vlašću „normalnog“ predsjednika Petra Porošenka. Očito je za njih bio izazov iskušati kako će netko tko solidno obavlja dužnost predsjednika u fikciji, i uz to ih nasmijava, to činiti i u stvarnosti.
Treći, možda najznačajniji obrat dogodio se na turskim lokalnim izborima, prvima nakon što je Recep Tayyip Erdoğan postao apsolutni vladar zemlje, koja je počela intenzivno patiti od nezaposlenosti koja nije bila nikada veća u posljednjih 30 godina, 20-postotne inflacije i rastućih cijena, recesije i gubitka vrijednosti domaće valute lire. Erdoğanov „sultanat“ uzdrman je porazima u velikim turskim gradovima, prvenstveno u Ankari i Izmiru, a vrlo vjerojatno i u Istanbulu.
Iako je uoči izbora Erdoğan birače upozoravao da su ovi izbori „pitanje opstanka Turske kojoj prijete raznorazne zavjere izvana“, čini se da je ovo ipak bio svojevrsni referendum o njegovu autoritarnom načinu vladanja. Sve izbore održane proteklog vikenda možemo promatrati kao signal da je nezadovoljstvo veliko i da ljudi više ne žele vlast kakvu su imali do sada, vlast koja je zastranila u razna devijantna ponašanja i koja nije sposobna skrbiti za svoje građane.
Za takozvanu „novu Europu“ najznačajnije je ono što se u subotu dogodilo u Slovačkoj gdje je predsjednicom postala Zuzana Čaputova, odvjetnica koja se proslavila izborenom pravnom bitkom za zatvaranje jednog ilegalnog smetlišta, a koja se odlučila politički aktivirati nakon ubojstva slovačkog istraživačkog novinara i njegove zaručnice, koji su likvidirani po nalogu jednog biznismena koji je imao izravne veze s vladom. Iako predsjednik u Slovačkoj nema velike ovlasti, pobjeda Čaputove je značajna zbog toga što ona ima ovlasti imenovati suce i državnog odvjetnika. U kontekstu korumpiranog i krajnje neučinkovitog pravosuđa, ona bi mogla ostvariti pomake, a od pomoći bi joj mogao biti i Bruxelles gdje se već neko vrijeme mogu čuti oštre kritike na stanje pravosuđa u Slovačkoj.
Predsjednički izbori u Slovačkoj već su sada ohrabrili progresivnu političku oporbu u Češkoj, a pitanje je trenutka kada će i druge zemlje srednje i istočne Europe zahvatiti val nezadovoljstva uglavnom desno usmjerenim strankama na vlasti, što se u osobitoj mjeri tiče Poljske u kojoj niče sve više i više problema nespojivih s političkim i vrijednosnim tekovinama EU. I tamo su vladajući „reformirali“ pravosuđe na krajnje neprihvatljiv način. No treba svakako napomenuti da bi proces političkog obrata u zemljama poput Poljske ili Mađarske ipak mogao potrajati zato što tamošnji obnašatelji vlasti imaju relativno solidnu biračku bazu. No u Mađarskoj je nezadovoljstvo u vidu velikih prosvjeda protiv politike Viktora Orbána sve vidljivije i sve prisutnije, no nije još politički artikulirano. Slovačkoj je trebalo godinu dana da se Zuzana Čaputova isprofilira kao politički čimbenik koji može polučiti uspjeh.
U Ukrajini je politički apsurd dotjeran gotovo do svoje krajnosti. Ako za tri tjedna u drugom krugu zaista pobijedi Vladimir Zelenski, vjerojatno će doći do općeg narodnog oduševljenja. No pitanje je može li se netko tko je poželio svoj fiktivni lik s TV ekrana premjestiti u stvarnost nositi sa svim problemima u zemlji koja ima više od 40 milijuna ljudi, koja ima neriješen unutarnji ratni sukob i čije gospodarstvo nikako ne može na zelenu granu. Uz to Ukrajina je zemlja koja ne želi s Rusijom, no nije joj otvoren ni proces europskih i transatlantskih integracija, tako da se nalazi u vakuumu i zapravo je “čardak ni na nebu ni na zemlji”.
I mirovni proces odavno je na ledu i ne događa se baš ništa što bi toj zemlji moglo dati perspektivu da će moći reintegrirati svoj teritorij na istoku.
Lokalni izbori u Turskoj signaliziraju najveći preokret u posljednjih dvadesetak godina. Erdoğan je dosad izbore dobivao sa 70 ili 80 posto glasova, a na ovim izborima njegova je Stranka pravde i napretka uspjela prikupiti tek nešto više od 50 posto glasova. Iako još nije priznao poraz u Istanbulu, gdje je kao gradonačelnik 1994. započeo svoj uspon, vjerojatno će to na kraju morati učiniti.
Za Erdoğana gubitak Istanbula i drugih velikih urbanih cjelina vrlo je gadan udarac, i to ne zato što se pojavila kritična masa birača koji više ne žele njegovu strahovladu, već zbog toga što se pokazalo da gubi svoju biračku bazu koja se okreće drugim strankama ili apstinira od izlaska na birališta.
Veliki broj njegovih birača nastradao je i ostao bez posla u antigulenističkim čistkama koje je on provodio nakon lažnog pokušaja državnog udara. Novi posao ne mogu naći zato što je treće tromjesečje prošle godine potvrdilo da je Turska u recesiji koja ju je mimoišla 2008. Stoga bi na sve ovo mogao reagirati agresivnim političkim mjerama i represijom, što bi ujedinjenoj oporbi moglo donijeti dodatni uzlet.
Neće mu vjerojatno pomoći ni otvorenje novoga istanbulskog megaaerodroma, najvećeg na svijetu, zakazano za kraj tjedna. Jedno je sigurno – Erdoğan se neće predati bez borbe.
"...a pitanje je trenutka kada će i druge zemlje srednje i istočne Europe zahvatiti val nezadovoljstva uglavnom desno usmjerenim strankama na vlasti" Znači, ispada da je narod gladan lijevo-liberalne vlasti koja će široko otvoriti vrata muslimanima da još jače nahrupe u Europu? Ma dajte, molim vas....