Subota 9. rujna
Frljić sam protiv građana Zagreba
Nije ga dugo bilo, a onda se “kazališni redatelj” Oliver Frljić pojavio u ulozi koja najbolje izražava njegovu estetiku – postao je uličar. Sa svojim društvancem na Trgu Republike Hrvatske, donedavno Trgu maršala Tita, ispisivao je antifašističku poeziju kako bi “afirmirao kulturu sjećanja u kontekstu galopirajućeg povijesnog revizionizma i fašizacije hrvatskog društva”. Svoje otpadništvo i uličarstvo i sam je potvrdio rekavši “da su građani Zagreba pristali na to da ovaj trg postane žrtva te proizvodnje kolektivnog zaborava”.
Frljić sam protiv građana Zagreba! Mnogo brojniji antifašisti, u ime kojih se buni, bili su također protiv građana Zagreba 1945. godine, kada su ih, bez suđenja i dokaza, ubili na tisuće, a Frljićev idol Aleksandar Ranković pisao je drugovima u glavni hrvatski grad koreći ih kako strijeljanja idu sporo. Pišući po Trgu Republike Hrvatske, uličar Frljić slavi te zlikovce s Titom na čelu s kojima dijeli mržnju prema Zagrepčanima, i čija zlodjela na simboličan način ponavlja. Njegovu “proizvodnju kolektivnog zaborava” treba pročitati kao kolektivno sjećanje na komunističke ubojice.
Nedjelja 10. rujna
Domoljublje Meri Cetinić nije konvertitstvo
Ako je pjevačica Meri Cetinić prije 40 godina pjevala o Titu, to i nije neki dokaz protiv njezina hrvatskog patriotizma. Pogotovo stoga što, kako kaže, “u to vrime nisam znala ni ‘ko mi glavu nosi” (1976. godine) i što je u vrijeme komunizma u iseljeništvu pjevala pod hrvatskom zastavom te je zbog toga bila u nemilosti medija. Dakle, njezino se današnje domoljublje koje je iskazala i prosvjedom protiv uklanjanja HOS-ove ploče i ne može nazvati konvertitstvom.
A to Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, ipak čini. No ako pjevačici pripisuje grijeh iz komunizma, on je jedva dočekao stvaranje i oslobođenje hrvatske države da bi u njoj mogao provaljivati u automobile. Koji demokratski progres u usporedbi s Meri Cetinić! Osim toga, gotovo u isto vrijeme dok je sricao napad na Meri Cetinić, malo poviše Samobora, u Anindolu, slavila se obljetnica osnutka zločinačke Komunističke partije Hrvatske. Na proslavi nije pjevala Meri Cetinić, ali su zato pjesme Titu odjekivale sve do Beljakova gradonačelničkog ureda u Samoboru.
Ponedjeljak 11. rujna
Partija je važnija od pristojnosti i domovine
Nakon što su Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i drugi hrvatski politički zatvorenici izišli iz zatvora, i neki njihovi dobri prijatelji, znanci ili kolege koji su bili članovi Saveza komunista nerado su s njima bili u društvu, izbjegavali su ih i zaobilazili u širokom luku. Još jedan primjer – kažu da je Jure Bilić jednom na Brijunima, ljubomoran na pisca Peru Budaka koji je na slavnom otočju često bio s Titom, autora “Mećave”, koja je prvo uprizorena pred diktatorom te mu se jako svidjela, zlobno upitao što mu je bio Mile Budak.
Pisac je navodno odgovorio: “Bio mi je stric, a sad mi nije ništa”. Tito se na Bilića jako razljutio što provocira njegove goste, pa se Bilić pokunjio. To su dva primjera “okuženosti” koje su se čuvali komunisti i njihovi pouzdanici, a da su vjerni nasljednici tog komunističkog mentaliteta, koji je zapravo likvidatorski, blajburški, pokazali su esdepeovci Bojan Glavašević, Gordan Maras, Arsen Bauk... žestoko zamjerivši predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću zato što je “desničaru” Velimiru Bujancu čestitao ženidbu. Partija je važnija od uljudnosti, pristojnosti, običaja, roditelja, braće, stričeva, prijatelja, znanaca, kolega, domovine... Partijski teror, kako reče njihov pradavni ideološki predak Robespierre, izraz je vrline.
Utorak 12. rujna
I Nazorova otmica otkriva komunistički teror
Mladen Pavković piše da najveća hrvatska državna nagrada ne može nositi ime Titova “stihoklepca”, ali ne bih o tome nego o slabo poznatom svjedočenju sestre Vladimira Nazora koje je objavio najautoritativniji tumač djela toga pjesnika, akademik Nedjeljko Mihanović. Nazor je “otišao” u partizane te postao veliki slavitelj Tita nakon nezapamćenog nasilja. Njegova sestra, koja je s njim živjela, pričala je Mihanoviću kako su ih često posjećivali tajni suradnici partizana Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković, nagovarali ga da ide u partizane, ucjenjivali, podsjećali kako je od Pavelića dobio državnu nagradu i prijetili mu da će mu poslije rata sve oteti.
Nazor, kojemu je tada bilo 66 godina, nije se “nikako mogao odlučiti”. Jednoga dana u vrijeme ručka došao je Marinković i zamolio ga da odu razgovarati izvan kuće na sigurnije mjesto zbog ustaških špijuna. Ušli su u automobil koji je čekao pred kućom, a očajnu sestru je tek navečer obavijestila prijateljica da je na radiju čula kako su joj partizani oteli brata. Možda ništa tako kao ova priča ne pokazuje komunistički teror koji je udružen s lažima trajao cijelo vrijeme “antifašističke” borbe te poslije sve do rasula Jugoslavije, kad je “antifašizam” krenuo u krvavi pohod na Hrvatsku.
Srijeda 13. rujna
Srbovati je lakše s HDZ-om nego sa SDP-om
Jedan dogradonačelnik Vukovara, Marijan Pavliček iz Hrvatske konzervativne stranke, žestoko je napao drugoga vukovarskog dogradonačelnika, Srđana Milakovića iz Demokratskog saveza Srba. Izjavom da se “simboli pobunjenih Srba iz vremena agresije na Hrvatsku... ali i sama pobuna ne mogu izjednačiti s događajima i ustaškim znakovljem iz Drugog svjetskog rata”. Milaković “obezvrjeđuje sve žrtve velikosrpske agresije na Hrvatsku”, drži Pavliček. Jer je “Miloševićeva agresija ogledni primjer fašističkog režima” i nastojanja da se okupiraju “međunarodno priznate države”, a u okupiranim dijelovima Hrvatske bilo je “brojnih masovnih ubojstava i suludih uništavanja civilnih objekata”.
Za one koji znaju čitati, Milaković svojim stavom želi reći da su srpska pobuna i pobunjenici nedužni, što je blisko stavovima Milorada Pupovca. Pa ipak, zašto Pupovac, Milaković i neki drugi Srbi rado koaliraju s HDZ-om? Zato da najjača nacionalna stranka te stavove legitimira, što im je mnogo draže i dragocjenije nego da to učini SDP, s kojim bi, jer je i sam grešan, možda i teže srbovali. I sve drskiji, mogli bi se usuditi Plenkoviću zabraniti proslavu Oluje, o čemu bi se premijer savjetovao s povjerenstvom.
Četvrtak 14. rujna
Slovenijo, sjeti se da je i Beograd htio otimati...
Predsjednik slovenskog parlamentarnog odbora za obranu Žan Mahnič bio je sazvao sjednicu odbora na kojoj bi se raspravljalo o “spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja odnosa s Hrvatskom oko arbitražne presude o granici”. Slovenski premijer Miro Cerar pozvao je inicijatore sjednice da je otkažu. “Slovenija je odlučna u tome da se provede odluka arbitražnog suda, no to treba osigurati političkim sredstvima, temeljem vladavine prava i članstva u euroatlantskim integracijama”, rekao je Cerar, istaknuvši kako se “Slovenija zauzima za mirnu politku nenasilja”.
Isprva mi se činilo da je ta priča namještena kako bi se naglasila slovenska miroljubivost, ali i ozbiljnost i odlučnost kojom se odgovara na “drskost” Hrvatske. Ali nije, jer Mahnič nije poslušao Cerara pa će sjednicu održati. Nevjerojatno je da slovenski političari ne shvaćaju kako namjeravaju oteti tuđe, hrvatsko more, i to na temelju arbitraže koju su Hrvati napustili i proglasili ništavnom upravo zbog toga što ju je Slovenija kompromitirala. Na tu prijetnju vojskom suvišno je odgovoriti da je Hrvatska vojska porazila neusporedivo jačeg protivnika koji nam je također htio oteti teritorij, ali prema beogradskoj velikosrpskoj arbitraži.
Petak 15. rujna
‘Hrvatskoj uživo’ sveta je Sanja bila omiljeni gost
Mogu li se četnički koljači Milorad Vukojičić Maca i Slobodan Šiljak naći u priči o ukidanju emisije “Hrvatska uživo” na HTV-u? I te kako! Godine 2006., na zgražanje velikog dijela javnosti u Beogradu i Podgorici, tu dvijicu zločinaca iz Drugog svjetskog rata Srpska pravoslavna crkva proglasila je svecima!!! Misleći na njih, voditelj emisije Markov trg na Z-1 Marko Jurič upozorio je građane da budu oprezni kad prolaze kraj pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Zbog toga je Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, na tri dana zabranila emitiranje televiziji Z-1 i tako stala na stranu četničkih anđela iz Juričeva “nezapamćenog govora mržnje”, ali toj sramoti nikakva prigovora s ljevice nije bilo.
Sada lijeva aktivistica Sanja Sarnavka zahtijeva od saborskog Odbora za informiranje raspravu o ukidanju emisije “Hrvatska uživo” na HTV-u koja daje “glas diskriminiranima, onima s margine društva, od osoba s invaliditetom do zaštitnika temeljnih ljudskih prava.” Odšutjela je Sarnavka pročetničku cenzuru Mirjane Rakić, ali se razgnjevila na uvjerljivo obrazloženo ukidanje “Hrvatske uživo”, koja, istina, nije slavila svece SPC-a, ali joj je sveta Sanja bila omiljeni gost.
Milane...postoji i ono svjedocenje nazirovog bivseg prijatelja slikara joze kljakovica koji je bijegom u emigraciju izbjegao antifasisticko cetnicki noz...naime kada je nazor bio sluzbeno u rimu sastao se sa kljakovicem koji se je pred smrt zelio vratiti u solin...kada je upitao nazora kako bi mogao doci i hoce li ga uhititi nazor mu je odgovori ..."prijatelju, ako sam ja do vrata u govnima ne zelim i da ti upadnes u ta govna"...iz ovog je vidljivo da je nazor bio od antifasistickih koljaca ucijenjena kukavica..