Još jedna, u dugom nizu školskih godina, bližila se svom kraju. Profesor književnosti, u đakovačkoj gimnaziji, mr. Miroslav Bauer, već je brojio sitno do zaslužene mirovine, a onda se, tog lipanjskog dana, dogodilo nešto što ga je, kao i još sedam njegovih kolega, umalo stajalo života. Bilo je sparno, zrak je ključao, a uzavrela je očito i krv dvojice tinejdžera, koji su se, tog popodneva, odlučili „obračunati“ s profesorima iz škole. Jedan od njih skovao je pakleni plan, koji se svidio i njegovom prijatelju te je pristao biti sudionik u zločinu. Ono što je dvojicu 18-godišnjaka ujedinilo, bile su jedinice. Sat je otkucavao, školska je godina bila na samom kraju i vremena za ispravljanje negativnih ocjena bilo je malo, pa su dvojica mladih Slavonaca odlučila bombardirati školu, točnije, baciti bombu na svoje profesore.
Iako je, od tog nemilog događaja, o kom su tada, u udarnim vijestima, izvještavali čak i svjetski mediji, prošlo 27 godina, profesor Miroslav Bauer, koji se tog dana, zatekao na mjestu zločina, svega se i danas kristalno jasno sjeća. „Tog sam dana nastavu imao u popodnevnoj smjeni. Kako mi je stan bio odmah nasuprot škole, za vrijeme velikog odmora, gotovo bih uvijek skoknuo kući po sok, no tog je dana bilo toliko vruće da sam ipak odlučio ostati u zbornici. Sjedio sam na svom starom mjestu, okrenut prema ulaznim vratima. Zbog vrućine, svi su prozori bili zatvoreni, a onda su se, u jednom trenutku, otvorila vrata i nešto je uletjelo u prostoriju. Iako se tome, ni u snu, ne bih nadao, odmah sam prepoznao karakterističan zvuk bombe, koji mi je još, iz vojske, ostao urezan u sjećanju. Viknuo sam kolegama 'Bomba' i legao na stol, a onda je uslijedila strahovita eksplozija“, prisjeća se profesor.
Detonacija, unutar četiri zida, potpuno zatvorene prostorije, bila je, kaže, izuzetno snažna i razorna. U sekundi, čitava je školska zbornica bila potpuno demolirana. Sve u njoj bilo je razbijeno, popucala su stakla na svim prozorima, razbijene sijalice, popadale su slike sa zidova. No, nitko, u prepunoj zbornici, u taj prvi mah, nije shvatio što se zapravo dogodilo.
S druge strane vrata zbornice, bila su dvojica 18-godišnjih učenika, Igor H., koji je išao u treći razred đakovačke gimnazije i Marijan M., učenik drugog razreda Obrtničke škole, koja je bila u istoj zgradi. Pakleni plan skovao je Igor, koji je imao sedam negativnih ocjena, a njegovom se prijatelju Marijanu, koji je imao dvije jedinice, ta ideja svidjela.
VIDEO Profesor Miroslav Bauer se prisjeća bačene bombe u školi prije 27 godina
Dvojac se, tog 4. lipnja, naoružao s čak četiri bombe, sjeli su na motocikl, dovezli se do škole i čekali veliki odmor. Nešto iza 16 sati, kada je zbornica bila puna, Marijan je otvorio vrata, a Igor je aktivirao ručnu bombu M-75 i ubacio ju među profesore, nakon čega su se dali u bijeg, odbacujući, putem, preostale bombe.
Od šoka nismo odmah shvatili ni da smo ranjeni
„Bilo je to poratno vrijeme, pa su se, još uvijek, povremeno, znale čuti eksplozije, stoga smo, kolege i ja najprije pomislili da je u zbornicu uletio projektil. Iz demolirane smo prostorije, na katu škole, odmah potrčali u predvorje. Mi, koji smo bili pogođeni gelerima, nakon zaglušujuće eksplozije, u sveopćem košmaru koji je nastao, bili smo u tolikom šoku, da, zamislite, nismo čak osjetili niti bol. Tek kada mi je kolega rekao da mi je čarapa natopljena krvlju, shvatio sam da sam ranjen“, sjeća se profesor Bauer. Bile su mu tada 63 i prvi je put, u svom radnom vijeku, tog lipnja, 1996., doživio tako stravičan napad učenika na profesore. U zbornici, pod velikim odmorom, tog su popodneva mogli biti prekinuti mnogi životi, no rane od stotina gelera, koji su izrešetali osmero profesora škole, na sreću, ipak nisu bile kobne.
POVEZANI ČLANCI:
„Bio sam pogođen s 10 gelera, no, najteže su bile ranjene tri moje kolegice, koje su se zatekle najbliže mjestu eksplozije. Bomba je pala tik iza njih te im je eksplodirala iza leđa. Najteže je, pri tom, ozlijeđena profesorica kojoj se, jedan od mnoštva gelera, zaustavio samo par milimetara od srca“, kaže svjedok stravičnog događaja.
25 godina s gelerom u tijelu
Odmah su, sjeća se Bauer, pred školu stigla vozila Hitne pomoći te su ranjeni profesori najprije prevezeni u Dom zdravlja, gdje su im liječnički timovi zaustavljali krvarenja. Najteže ozlijeđeni su, potom, prebačeni u KBC Osijek, gdje su im, nakon snimanja, kirurzi vadili na desetke gelere.
„Rekli su mi da sam imao sreću što mi, niti jedan od tih gelera, nije povrijedio krvne žile, što bi uzrokovalo mnogo jača krvarenja. Ipak, jedan geler mi tada nisu mogli izvaditi, ostao mi je u tijelu i s njim sam živio 25 godina, zbog čega sam i šepao na tu nogu. Iz hrskavice su mi ga uspjeli izvaditi tek na operaciji koljena, prije dvije godine“, priča nam profesor.
No, iako je riječ o ozljedama koje su profesori zadobili za vrijeme radnog vremena, dakle, na radu, s osiguravateljem su vodili tešku i dugogodišnju bitku jer, apsurdno, ali istinito, u ugovoru o osiguranju nigdje nije pisalo da ono pokriva i ranjavanje na poslu zbog eksplozivnog sredstva, odnosno bombe. Na posljetku su, prema procjeni tjelesnog oštećenja, ranjeni prosvjetari uspjeli dobiti tek simboličnu odštetu.
Vijest o bombi odjeknula je poput bombe
„Tko je mogao i pomisliti da bi, u mirnoj Slavoniji, učenik mogao bacio bombu u školi? Bio je to, do tada, nezabilježen i raritetan slučaj. O takvim smo događajima, do te godine, mogli samo čitati u vijestima iz svijeta, vjerujući da se događaju tamo negdje, daleko. No, svijet je te godine, na žalost, u crnoj kronici, čitao o Hrvatskoj. Vijest o bombi u školi doslovno je, poput bombe, odjeknula medijskim prostorom, jer je, prije gotovo tri desetljeća, takav događaj bio rijedak i nevjerojatan čak i u svjetskim razmjerima. Moji bivši učenici, koji su radili u Njemačkoj, odmah su me zvali, da čuju kako sam, jer su na tamošnjim udarnim, večernjim vijestima čuli što se dogodilo u Đakovu“, kaže omiljeni profesor, dodajući kako, u svojoj dugogodišnjoj praksi rada s djecom, nikada ranije nije bio suočen s agresivnim ponašanja učenika, posebno ne naoružanih, poput dvojice slavonskih tinejdžera. Učenicima, koji su tog dana bacili bombu u školi, profesor Bauer nije predavao, nije ih čak niti poznavao, no, u trenutku kada im je pao mrak na oči i on se zatekao u zbornici i stradao.
Puna kuća oružja
„Od kolega sam, kasnije, čuo da je riječ o učenicima koji su imali dosta negativnih ocjena. Rođak jednog od njih, kako smo naknadno doznali, u kući je imao čitavo skladište različitog oružja, jedna prostorija bilo je puna naoružanja, bombi i metaka. No, netko je tim tinejdžerima ipak morao pokazati i kako se bomba aktivira. To sami nisu mogli znati“, ističe naš sugovornik.
Nakon napada na zbornicu, policija je, kaže, vrlo brzo locirala „bombaše“. Čim su provjerili tko tog dana nije bio na nastavi, dečkima u plavom bilo je potrebno tek nešto više od dva sata da pokucaju na prava vrata, jedva punoljetnih, krivaca.
„Kada su ih uhitili, dečki su kod sebe imali još jednu bombu, te je očito da su imali i još neke planove, no brzom reakcijom policije, spriječeni su, na sreću, u njihovoj realizaciji. Koliko se sjećam, bili su, potom, smješteni u popravni dom u Osijeku. Na saslušanjima i suđenjima, koja su uslijedila, izjavili su da su htjeli samo malo zaplašiti profesore, no i baciti petarde bilo bi previše, a kamoli ne aktivirati bombu, koja nas je umalo ubila“, kaže profesor. Smatra da je velika krivnja, za nemili događaj, koji je mogao imati višestruke, kobne posljedice, u prvom redu bila na roditeljima.
Suradnja roditelja i profesora za dobrobit djece
Kroz svoj radni vijek, kako je vrijeme prolazilo, prof. Bauer je, kako kaže, svjedočio brojnim, velikim promjenama, a među njima su i drastične promjene odnosa, na relaciji učenik-profesor te roditelj-profesor. Sjeća se vremena kada su, zbog bogatog znanja koje prenose mladim generacijama, profesori i učenicima i roditeljima bili snažni autoriteti, no pamti i novije godine, kada su se vrijednosti poljuljale, iz samog temelja.
„Mi prosvjetni radnici smo nekada imali kvalitetnu suradnju s roditeljima svojih učenika te smo zajednički, kao jedna obitelj, radili na odgoju i obrazovanju djece. No, od 90-e, sve se to naglo promijenilo, na žalost, ne na bolje. Roditelji, koji su nekada uvažavali i prihvaćali savjete, ali i dobronamjerne kritike profesora, počeli su sve manje surađivati, što svakako nije na dobrobit djece. Danas, roditelji ne uvažavaju kritiku, ne reagiraju na nju dobro, žmire na probleme, guraju ih pod tepih i pod svaku cijenu žele 'pokriti' svoje dijete, pa čak i onda kada to dijete griješi, izostaje s nastave i slično“, upozorava danas 89-godišnji profesor hrvatskog jezika i književnosti.
Iako je zadnje školsko zvono, ono koje je označilo njegov odlazak u mirovinu, čuo davno te sada živi u domu za starije, niti na pragu svoje 90-e, Miroslav Bauer se nije prestao baviti intelektualnim radom te piše i uređuje domske novine, na veliko zadovoljstvo svojih sustanara. Profesor, koji je preživio dramatičan slučaj učeničkog nasilja, roditeljima današnjih učenika poručuje – „Dobra suradnja između škole i obitelji, prosvjetnih radnika i roditelja, iznimno je važna i nezamjenjiva je karika u lancu odgoja i obrazovanja, jer samo kada i obitelj i škola 'koračaju' složno, u istom smjeru, tada će i dijete biti i ostati na pravom putu te će stići do željenog cilja.
>> Arhivu Večernjeg lista možete isprobati OVDJE
>> VIDEO Rusi se osramotili, umjesto Leoparda 2 pogodili kombajne. Javio se i Prigožin: 'Impresivan rad'
Ne piše u tekstu kolike kazne su dobili ti "učenici" i što je s njima danas? To bi bilo interesantno pročitati....