Detencija – u smislu zaustavljanja, zadržavanja, pa i pritvaranja - je neizrečena, ali definitivno nova politika Europske unije prema neregularnim migrantima. To je zaokret koji se dugo valjao iza brda, ali koji se u političkom smislu dogodio na posljednjem sastanku Europskog vijeća u četvrtak i petak prošloga tjedna u Bruxellesu.
Zadržavanje u “kontroliranim centrima” u državama članicama EU. I zadržavanje u “regionalnim platformama za iskrcavanje” izvan EU, u koje bi spašeni migranti sa Sredozemnog mora ubuduće trebali biti vraćani.
Još kad se tome pridoda i rječnik kojim se počeo služiti predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, a koji analiziramo nešto kasnije u ovom kolumni, jasno je da se dogodio velik zaokret u smjeru stvaranja “tvrđave Europa”, možda ne potpuno neosvojive, ali svakako teže osvojive za neregularne migrante nego do sada.
I kad se, na koncu, svemu tome doda i ishod političke krize u Njemačkoj, odnosno sukoba kancelarke Angele Merkel (CDU) i ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera (CSU) oko toga koliko Njemačka treba biti zatvorena za sekundarne migracije tražitelja azila u EU, nema nikakve dvojbe oko toga da je smjer kojim se ide u migracijskoj i azilantskoj politici upravo to: zaustavljanje, zadržavanje, pritvaranje. Tko je pobijedio u klinču Merkel i Seehofera? Oboje. Ali Seehoferova strana pobjede nije beznačajna jer kompromisno rješenje podrazumijeva uspostavu “tranzitnih centara” u blizini njemačkih granica, što možda nije doslovno odbijanje tražitelja azila na samim graničnim crtama, kao što je tražio Seehofer u svojem master-planu kojeg je Merkel odbacila, ali jest nešto vrlo slično tome. Jer, ideja je da tražitelj azila koji pređe njemačku granicu bude zadržan u tranzitnom centru odmah nakon granice i da tu, okružen ogradom i bodljikavom žicom, čeka dozvolu da produži dalje, odnosno uđe u Njemačku s legitimnom šansom da podnese zahtjev za azil, ili čeka odbijanje takve dozvole i, umjesto ulaska u Njemačku, slanje natrag istim smjerom iz kojeg je došao.
Predsjednik CSU-a Seehofer, i kritičari Merkeličine politike dobrodošlice prema migrantima unutar njezine stranke CDU, dugo su vremena tražili uspostavu takvih tranzitnih centara na granicama. Sada su ih i dobili. Merkel je također dobila zadovoljštinu jer nije dopustila Seehoferu da provede jednostrano rješenje koje bi, po njoj, bilo nelegalno i koje bi izazvalo lančanu reakciju uvođenja graničnih kontrola u nizu drugih država članica Schengenske zone. Dobila je i to da je izbjegnut raspad saveza CDU/CSU i pad njezine vlade, s kojom bi vjerojatno propala i Merkeličina karijera. Kancelarka je, dakle, preživjela još jednu dramu i dočekala se na noge. No, oslabljena je politički (još će dugo odzvanjati Seehoferove riječi da neće dozvoliti da ga smijeni kancelarka koja ne bi ni bila kancelarka da nije njega i CSU-a), a njezina migrantska i azilantska politika oslabljena je zaokretom koji se dogodio u smjeru zatvaranja otvorenih vrata i šlusa kulture dobrodošlice.
Da, ovo je šlus. O tome govori i Donald Tusk, kad u pozivnom pismu čelnicima 28 država i vlada uoči summita piše da, pojednostavljeno, moraju postati tvrđi i grublji u migracijskoj politici jer će, u suprotnom, na vlast doći neki stvarno tvrdi i grubi momci u obliku anti-EU, anti-liberalnih autokrata. Tuskova rečenica da građani od političkih lidera traže sigurnost i zaštitu granica ne zbog toga što su odjednom postali ksenofobi, nego zbog toga što je posao političara da osiguraju te osnovne stvari za društvo i državu, vrlo dobro odražava tu promjenu paradigme koja se dogodila. Nismo ksenofobi, i dalje smo dobri Europljani, samo ćemo biti malo tvrđi prema ilegalnim migrantima, poručuje Tusk. I bit će tvrđi zbog političke kalkulacije, zbog čuvanja svojih pozicija, i sprečavanja nadiranja populista, radikala i zagovornika politike čvrste ruke, koje će birači nagraditi ako ih političari centra iznevjere (kao u Italiji).
To je, u osnovi, i politička kalkulacija s kojom je Sebastian Kurz došao na vlast u Austriji: pomicanje s umjerenog desnog centra prema desnijoj, manje liberalnoj, više identitetskoj i naglašenije sigurnosnoj politici, i to baš na pitanju odnosa prema migrantima. To je kalkulacija koja vodi CSU i Seehofera u Njemačkoj: žele se pokazati tvrđim i oštrijim prema ilegalnim migracijama kako ne bi dozvolili da se na bavarskim izborima u listopadu CSU-ovi birači masovno priklone stranci Alternativa za Njemačku (AfD).
Je li to dobro ili loše? Trebat će vremena za pravi sud. No, za kasniju prosudbu, važno je shvatiti što se upravo dogodilo.
eh, da, sad kad je Merkelici frka sad sve može, sad ide spika: refugees raus. hehe. a kad je Kolinda još prije 2 godine govorila ajmo osnažit zaštitu granice, bit će frka, pa ak treba i žica i vojsku angažirat, onda su svi skočili. pa onda kad su Orbana nagazili, posebno ona notorna pusićka po kojoj teroristi putuju biznis klasom, ahahaha..a vidi vraga sad ga i Merkelica uvažava, i Kurz i tko sve ne..dakle, Ojropa se lagano pretvara u tvrđavu. ključno pitanje je samo: nije li za to (ipak) prekasno?