Kristina, upjevavam se!, veselo se javila Josipa Lisac kada smo je nazvali u vrijeme dogovorenog intervjua.
U pozadini je svirao Marvin Gaye, a Josipa je glazbu isključila da nam ne bi smetala dok razgovaramo.
– Kod mene uvijek svira glazba i slušam je jako glasno. Susjedi imaju razumijevanja – smiješeći se kaže. Karizmatičnoj glazbenici, kako nam je otkrila, brojevi ništa ne znače, ali ovom prilikom tri broja moramo istaknuti. Naime, 64-godišnja pjevačica prvi koncert održala je 1964. na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara kao članica dječjeg zbora Radiotelevizije Zagreb, otkad je prošlo točno 50 godina. No, Josipa svoje obljetnice ne slavi i slučajno je da ove godine pjeva u Dubrovniku, 9. kolovoza. Ipak, kad smo je podsjetili na njezin zlatni glazbeni pir, obradovala se. – To je genijalno – uzviknula je.
:: Pripremate li se za koncert u dubrovačkom parku Orsula?
Svaki se dan pripremam za svoje koncerte. U utorak pjevam u Supetru, zatim u Dubrovniku pa u Kotoru, Makarskoj, Kranju, krajem kolovoza nastupam u Opatiji pa u Novom Mestu, krajem rujna imam koncert u Amsterdamu, a sredinom listopada u Sarajevu.
:: Znači ljeto vam je potpuno radno?
Radila sam dosta i početkom godine, onda sam u travnju imala kreativnu pauzu pa sam bila u studiju. Zatim sam bila gošća na koncertu grupe Quasarr te multimedijalnoj umjetnici Vlasti Delimar u zagrebačkom MSU. Uslijedili su nastupi u Ljubljani te u Šibeniku i tamo samo se prehladila. Što od putovanja, što od vjetra, što od klimatiziranih prostora, sve mi to strašno smeta pa sam "pobrala" virus i inficirao mi se respiratorni sustav. Tek sad sam došla sebi! Bojala sam se da nisam dobila upalu pluća jer sam stalno slušala o drugima koji su je dobili. Ljudi se razbole zbog naprasnog mijenjanja temperature jer iz toplog vanjskog zraka ulaziš u hladne sibirske temperature u prostorijama, a to nije pročišćen zrak i onda se lako razboliš. Ja nemam klimu ni u kući ni u autu i kada god sam u hotelu moraju mi isključiti klimu. Smeta mi i vjetar, ne mogu ga podnijeti. Klima-uređaji i vjetar dva su moja najveća neprijatelja.
Golf u Dubrovniku
:: Što će biti ako bude puhao jak vjetar ili vas zadesi olujno nevrijeme na nekom od vaših koncerata na obali?
Pripremila sam neke "viteške" zahvate, vjetrobrane i kišobrane! Kako je vrijeme nesigurno i nestabilno, mislim da bi koncerti u startu trebali imati opciju a i b. Ne mora padati kiša, ali može biti hladno i vjetrovito pa ne mogu ni ljudi sjediti i slušati koncert. Takav scenarij dogodio mi se na koncertu prije više od deset godina na Križankama, bilo je strašno! Bio je kraj lipnja i taj je dan bio nemoguć, jedno 36 stupnjeva. Gledala sam iz hotela ljude koji su hodali po ulici i od sparine su bili potpuno mokri. Oko 18 sati počelo je strašno nevrijeme i do 21 sat, kad je koncert trebao početi, temperatura se spustila na osam stupnjeva! Tako da sam na nastupu imala svoju scensku odjeću, a ispod sve živo što sam mogla staviti na sebe, toliko je bilo hladno. Organizatori bi zato morali razmišljati tako da se u slučaju nepogode koncerti odmah presele u zatvoreni prostor koliko god je to moguće.
:: Kakve vas uspomene vežu za Dubrovnik?
Sad ću vam ispričati svoju jako bogatu dubrovačku povijest. Moj prvi koncert bio je 1964. na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, a sutradan smo imali koncert u palači Sponza. Zatim sam 1973. imala promociju "Dnevnika jedne ljubavi" u Zagrebu, Beogradu i Dubrovniku. Idemo dalje! Osamdesetih stalno nastupam u fantastičnim diskotekama koje su tih godina "stasale" u Dubrovniku, primjerice u Labirintu. Za Domovinskog rata, dok sam obilazila obalu s Brodom dobrote, održala sam i samostalni koncert u crkvi Male braće. Tada su mi prišli neki ljudi i rekli da su mladi Dubrovčani, srednjoškolci i osnovnoškolci, napisali i potpisali peticiju kojom me mole da ih posjetim i za njih održim koncert u jednom prostoru u luci. Došla sam, a ondje me dočekalo jako puno ljudi što je bilo jako dirljivo i emotivno. Nastupala sam i u jednom klubu u Vrtovima sunca, dubrovačkom kazalištu sredinom 1990-ih, potom u Kneževu dvoru i na Lovrijencu, ali nije puhalo! Potom u Umjetničkoj školi, na Stradunu, u uvali Vala pa u hotelu Excelsior i posljednji moj koncert u Dubrovniku bio je prije dvije godine u Revelinu. Napravila sam turneju po najljepšim mjestima u Dubrovniku. Imala sam sreću da sam uvijek sretala ljude koji jako dobro poznaju ono što ja jesam, ono što ja nosim, moj rad, tako da su to bili izuzetno snažni i jako emotivni susreti.
:: Provodite li ljetni odmor u Dubrovniku?
Sad ću ići četiri dana, a već sam i bila. Karlo i ja uvijek smo odsjedali negdje sa strane, da smo u miru, išli smo na predstave, imali svoj fini restoran, družili se s prijateljima u Dubrovniku. Ali od ljetovanja na moru draže mi je otići u planine, što planiram početkom rujna, volim ići u šume. Dobar sam sport izabrala, golf, jer sam u prirodi i na fantastičnim golf-terenima poput onih u Otočcu i na Bledu.
:: Koliko ste dobri u golfu?
Golferi će reći da je golf jedan od najtežih sportova, ali on je kao i život, nepredvidiv – ne znaš što donosi sljedeći sat. Bila sam na golfu prije tjedan dana, krenulo mi je dobro i onda mi je naglo prestalo ići. Tak sam se sva "zmlatila"! Bila sam tak sretna na početku, a na kraju sam se tak uzrujavala. A sve sam isto napravila, no očito nisam. Išla sam i na međunarodni turnir, ali ne zanima me natjecanje nego putovanja. Nevezano za golf, dobila sam poziv za posjet Južnoafričkoj Republici, ali strah me ići zbog ebole pa mislim da neću ići. Jako bih željela da Dubrovnik dobije svoje golf-terene i da pri tome svi budu zadovoljni. Nije se napravio dobar dogovor, željela bih da svi imaju koristi od tih terena. Onda bih svaki tjedan dolazila u Dubrovnik!
:: Obostrana je vaša ljubav s mladima, s nekima ste i zapjevali, a posljednja je vaša suradnja s mladim majstorom elektroničke glazbe Ilijom Rudmanom u pjesmi "Bad Passion". Jeste li fan elektronike?
Otvorena sam prema svim glazbenim izričajima, znatiželjna sam. Elektronička glazba danas je najslušanija vrsta glazbe. Netko će se pitati što tu ima lijepog, to je buka, ludnica, dumbanje, lumpanje, ja se s tim uopće ne slažem. Svaka vrsta glazbe široka je lepeza i u elektronici sam pronašla nešto što mi se sviđa. A što se tiče Ilije Rudmana, ta je suradnja bila luda! Napravili smo famoznu stvar u kojoj pjevam na nekom svojem jeziku. S Ilijom sam se odmah skompala. Sladak je sa svojom dugačkom kosom i trapericama s rupama na koljenima.
:: Jeste li ikad bili na partyju s elektroničkom glazbom?
Pa normalno! Na Sljemenu sam bila na partyju. Bilo je famozno jer je bilo užasno puno ljudi, a nikog ne vidiš jer je bio mrak. Dva dečka skužila su me u mraku i rekla: "Joooj mi tak volimo vaše pjesme!" Partyji su i svijet za mene. Glazba je univerzum koji svatko doživljava na svoj način. Meni glazba znači slobodu. Znaju me pitati kako mogu pjevati jednu pjesmu 40 godina. Mogu zato što nikad ne zvuči isto jer se ja potrudim da ne bude ista i da ne bude dosadna meni, a kamoli onda onima koji me slušaju.
:: Smeta li vam kad vas zovu divom ili legendom i, ako jest, zašto?
Prihvatili smo u svoj vokabular neke strane termine koji se onda obilato koriste pa mi to ustvari bude dosadno. Kaj nemreš niš drugo zmislit? Svi smo isti, a to mi smeta jer sam ja najmanje u košu u kojem smo svi isti. Ja sam drugačija i uvijek sam željela biti drugačija. Način na koji se vokalno izražavam moj je identitet. Pa kaj će meni diva i legende? Ja za sebe ne bih mogla reći ni da sam umjetnica. Možda će to za mene moći reći netko drugi jednog dana kad više ne budem postojala fizički. Danas je vrijeme kad ljudi jako hvale sami sebe, žele biti hvaljeni, svatko o sebi najbolje zna, svatko je najbolji, populariziraš se putem interneta i Youtubea, tamo te svi vide i sutra si već zvijezda. A nije to samo tako. Univerzalnost i etiketiranje za sve smetaju mi.
:: Jeste li religiozna osoba i koliko vam znači duhovnost?
Duhovnost mi jako puno znači. Vjerujem u Boga, vjerujem u Isusa, vjerujem u čovjeka. Ne odlazim na mise, ali ne postoji crkva koju nisam posjetila u svakom gradu u svijetu u kojem sam boravila. Sa 13 godina pjevala sam i u pariškoj Sainte-Chapelle, najljepšoj crkvi na svijetu. Možda posljednjih godina mnogima od nas dođu Isusove riječi. Mrvica sam u ovom društvu, ali mogu pomoći iskrenošću, vjernošću, odanošću, poniznošću. Za mene je domoljublje ljubav prema čovjeku jer ljudi čine zemlju.
Treba se diviti herojstvu
:: Pratite li politiku?
Ne mogu je izbjeći, kad god otvorim bilo koji portal, bombardiraju me time. Novine uopće ne kupujem. Moj izraz za politiku bio bi život, a kad ne bismo vjerovali da postoji bolje, ne bismo mogli ni živjeti. Vrlo jasno vidim da naši političari politiku ne prihvaćaju kao život. Zato je sve zbunjeno, kaotično, čak mi se čini da nije ni zaozbiljno. Nekad čak pomislim da to nije istina jer se ne mogu pomiriti s nekim stvarima. A istina je... Naše društvo, na žalost, nije pronašlo svoj put. Nema veze tko je na vlasti jer je stalno isto. Bivše zemlje Jugoslavije bile su učene od tuđinaca koji su slali naredbe i upute što treba raditi. Tuđinac nam je govorio što, zašto i kako treba raditi. Zašto mi to ne znamo sami, to me čudi. To me čak i boli. Da mi nemamo tu čvrstoću, taj karakter, ponos... Zapravo mislim da ga imamo, ali se on na trenutke izgubi pa se pojavi pa se opet izgubi. Najviše me boli broj nezaposlenih i ljudi koji nikad nisu radili. Kako će oni steći radne navike i radne vještine? Zar je Hrvatska zemlja u kojoj ne egzistira šansa? Putovala sam po svijetu i svugdje se vidjelo to svjetlo koje daje nadu u bolju budućnost, i Isus je tako govorio, slijedi me, slijedi to svijetlo...
:: Ali ljudi su klonuli duhom...
Uzeli ste mi riječ iz usta. Kada duh malaksa i posustaje, postane najteže. Život je stvoren za ljude koji se bore, život ne priznaje predaju i slabost, nego traži heroje. Izdržati život i živjeti u dostojanstvu, to je herojstvo. Naše društvo stalno se orijentira na one koji su slabi i onda ih tapšamo, a možda to i nije iskreno, daj se ti divi herojstvu!
:: Imate puno prijatelja i bliskih ljudi u gay populaciji, raduje li vas što su dobili pravo na sklapanje braka, odnosno partnerskih zajednica?
Pravo na brak trebalo bi biti osnovno ljudsko pravo i iskazivanje poštovanja prema čovjeku. Drago mi je što je to stavljeno na papir, iako ja uopće nemam niš s papirima, mrzim papire. Ono što je u glavama i srcima ljudi – to je najvažnije. Naše društvo jako teško prihvaća promjene i različitosti te se jako teško nosi s tim. Tu čak nema veze ni obrazovanje, jednostavno karakter i moral takvi su nam da se teško nosimo s različitima. A pazite, svi smo različiti, nitko nije isti. Zar nije ipak najviša instancija od svega biti čovjek, odnosno dobar čovjek. Čovjek u sebi nosi i dobro i zlo i fantastično je kako bi svaki čovjek trebao raditi na sebi da potisne te provale frustracijskog, zlog karaktera, jer mi smo svi grešnici, i da izvuče dobro iz sebe. Onima koji su hrabri to uspije, a onima koji su slabi ne uspije, i takvi onda znaju postati i agresivni jer zlostavljanja, od verbalnih do fizičkih, događaju iz slabosti. Nije jak onaj čovjek koji nasrne verbalno ili fizički, on je slab. Sve te agresije idu iz lažne moći i iz velike slabosti.
Dobila sam poziv iz Južnoafričke republike, ali strah me ići zbog ebole pa mislim da ću ostati
:: Koliko su vama bitni novac i materijalno?
Materijalno mi je bilo bitno samo u smislu da mogu živjeti. Nemam nikakve kafiće, nikakva dobra sa strane što bi me moglo nositi materijalno. U životu sam uvijek više voljela biti nego imati. Vlasta Delimar mi je na svojoj izložbi rekla: "Vi ste moja prva art učiteljica". Vidjela je jednu mladu djevojku koja se bori, trsi, hoće biti svoja i koja je na putu per aspera ad astra (preko trnja do zvijezda) i shvatila je da i ona može isto tako. Mene ne interesiraju milijuni, ja uopće ni ne znam kaj su to milijuni. Ne znam ni koliko albuma imam. Ne znam ni koliko imam godina. To piše na papiru, a kao što sam rekla, mene papiri ne zanimaju.
:: Jedna je od tajni vaše mladolikosti i zadivljujuće vitalnosti i ta da se čitav život zdravo hranite.
Danas više ni ne možeš govoriti o zdravoj hrani, nemoguće je jer više ništa nije zdravo. Životinje se ne hrane zdravom hranom, povrće ne raste na zdravom zraku, ne udišemo zdravi zrak. Svi smo u problematičnoj ekozoni. Za brokulu, koju obožavam i sirovu ću je pojesti, ne znam vam reći koliko je zdrava. A sumnjam da nije previše. Između brokule i hamburgera, a ja ću uvijek radije izabrati brokulu.
:: Jeste li kad jeli "junk food"?
Probala sam hamburger i to u najboljem restoranu u New Yorku, Allen's Burgeru. Pa to je jezivo nešto, to je strašno! A svi su mi rekli "tam ti je tak dobar hamburger". Probala sam i hamburger u McDonald'su i to mi je bilo jezivo. A čips sam otkrila u 2000. godini, ali ne jedem ga. Došla sam u veliki supermarket i pristojno pitala gdje se ovdje nalazi čips. Cijela linija polica bila je puna raznih vrsta čipsa. Rekla sam si: "Josipa, pa gdje ti živiš?"
:: Kako to da ste se sa 50 odlučili prvi put probati čips?
Jedna mi je djevojčica ponudila pa sam je pitala što je to, a ona mi je rekla da je to čips sa sirom i da ga ima za kupiti. Pa me zanimalo. Integralne žitarice nisam nikad voljela, ali pojest ću zob, obožavam palentu, kukuruzno brašno, a bijelo brašno nikad nisam voljela. Jela sam jedino slatko napravljeno od bijelog brašna, štrudle, bučnice, zapečene palačinke sa sirom koje mi je radila mama. Nisam luda za slatkim palačinkama, ali volim one slane, najbolje sam jela u inozemstvu u restoranima La Creperie. Tamo sam za ručak jela palačinke s povrćem i jastogom, ima raznih kombinacija, nešto fantastično! Nikad nisam voljela masno, kiselo, slatko. Mogu pojesti zahericu, voćnu tortu, bučnicu, ali to možda dvaput godišnje. Desert mi nakon fantastične večere samo smeta. Volim slane i pikantne kombinacije. Kad sam na moru kod prijatelja, jedem ribu koja je ulovljena u moru, ali dobra mi je i ona iz uzgajališta.
Foto: Grgur Žučko/Pixsell
:: Kuhate li?
Više ne kuham kao nekad. Ne volim kuhati samo za sebe. Moja se današnja prehrana temelji na salatama svih mogućih kombinacija. Ponekad stavim i pureće meso u salate, ali ne i majonezu. U pripremanju hrane koristim samo maslinovo ulje. Kad idem van na ručak ili večeru, priuštim si nešto luksuznije.
:: Kako izgleda vaša svakodnevica? Kako provodite dan u svoja četiri zida?
Nevjerojatno, ali pogledam vijesti u podne. Vrlo aktivno i intenzivno slušam glazbu, raspalim je da se kuća trese! Ponekad i zaplešem ili radim vježbe rastezanja uz glazbu. Svaki moj dan pripremljen je više-manje za ono što ja jesam i što radim – za glazbu. Danas sam pripremala jedan press materijal koji će mi trebati za neke koncerte u inozemstvu, pripremala sam neke fotografije, preslagivala snimke. Naravno, imam i tim ljudi koji mi pomaže u promociji. Svaki put kad napustim svoj stan, ja sam javna osoba i tako se i ponašam.
:: Kad se danas osvrnete oko sebe, vidite li ljubavni par za koji biste mogli reći "takvi smo bili Karlo i ja"? Ima li još velikih ljubavi?
Poznajem ljude koji se jako vole i to dugi niz godina što mi je predivno. To mi je nešto najljepše. Između Karla i mene postojalo je bezgranično povjerenje tako da ja pojam nepovjerenja, kad govorimo o romantičnoj ljubavi, ne poznajem. Ne znam ni što je to ljubomora, laganje, skepsa, to je meni sve primitivno i prizemno. Začudim se kako se ljudi brzo povrijede i uvrijede, to mi bude nenormalno. Toliko sam vidjela meni nepoznatih i nenormalnih situacija u kojima ljudi koji su u vezi ili braku jedno na drugo reže monstruozno, psuju jedno drugo, a za sat vremena kao da ništa nije bilo. To mi je nepojmljivo. Toliko ego bude u prvom planu, a meni je to nepoznanica. Danas je ego svjetski neprijatelj broj jedan.
:: Glumili ste u nekoliko filmova, između ostalih u biografskoj drami "Wallenberg: A Hero's Story" iz 1985. američko-jugoslavenske produkcije s Richardom Chamberlainom. Kakav je bio Chamberlain?
Izuzetno šarmantan! Jako me hvalio kako sam otpjevala "Stormy Weather", cijela ekipa umrla je od smijeha jer sam pjevala s mađarskim akcentom. Glumila sam mađarsku špijunku i svi glumci imali su tretman na visoko profesionalnom nivou. Branko Lustig, koji je bio zaslužan što je taj sjajan film nastao, smatrao me idealnom za tu ulogu. Glumila sam i u američkom filmu "Dvanaest žigosanih" i u filmu "Tri metka za susjeda Gerbera" Saše Vojković te u nekoliko kazališnih predstava u Hrvatskoj i Sloveniji.
Josipa kraljice, ja sam vas slusao prije 30 godina u bivsoj YU sa mojom materom, a i dan danas uzivam svakodnevno u vasoj muzici . A noesiss mogu samo reci "Magla svuda, magla oko nas ...."