Subota 31. listopada
HUP – ni sitniš radnicima ne bi dali
Onome čija plaća nije ni tri i pol tisuće kuna 150 kuna i nije zanemariva svota, a toliko je Vlada povećala najmanju plaću u Hrvatskoj. I tko se pobunio? Naravno, poslodavci, jer bi to “dovelo u pitanje opstanak brojnih tvrtki i radnih mjesta”, pogotovo u industrijama poput tekstilne “koje su ionako u vrijeme krize suočene s mnogim drugim problemima”. Teško je vjerovati da su te industrije toliko slabe da bi ih upravo mizerno povećanje minimalca ugrozilo. Prije će biti da je riječ o bešćutnosti prema radnicima koje je, kako se nebrojeno puta pokazuje, najlakše zakidati kako bi se smanjili troškovi tvrtke, no za račun koga i čega? Umjesto da se vodstva tih tvrtki, koja jako dobro zarađuju, sama zauzmu za zaposlene i poboljšaju poslovanje kako ne bi bili osuđeni na minimalac, koristi se udruga zvučna imena, HUP, kako bi ih se još više tlačilo. Tako se i ime te udruge kompromitira jer riječ “poslodavci” podrazumijeva veliki autoritet u svijetu rada koji se u ovakvim slučajevima srozava do moralne i poslovne bijede – protiveći se povećanju minimalca za sitniš od 150 kuna i sam HUP postaje sitniš.
Nedjelja 1. studenoga
Srbija – velika ljubav pape Franje
Mediji pišu kako je “papa Franjo napravio novi presedan: u povodu stogodišnjice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Srbije dao je intervju beogradskom listu Politika”. A cilj je tog prvog razgovora poglavara Katoličke crkve u jednom srpskom mediju “jačanje mira, ljubavi i odnosa među kršćanskim i narodima drugih vjera”. Istodobno se napominje kako srpski mediji već neko vrijeme pišu da papa nije priznao Kosovo te da preispituje Stepinčevu kanonizaciju. Prosječnom hrvatskom katoličkom umu nije jasno zašto Vatikan nije priznao Kosovo, zašto se papa ponižava spremnošću za posjet Srbiji dok ga vrh Srpske pravoslavne crkve odbija jer “još za to nije vrijeme”, zašto je SPC-u dao presudnu ulogu u kanonizaciji Stepinca koju su pripremili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a on ih je sramotno iznevjerio. Pri svemu je tome za hrvatske katolike i hrvatski narod ponižavajuća i uvredljiva kukavička šutnja crkvene hijerarhije u Hrvatskoj, koja to kukavstvo opravdava obmanama da je Franjino proglašenje Stepinca svetim “pitanje vremena”. Među ljevičarima diljem svijeta bilo je i ostalo osobite naklonosti prema Srbima pa bi se takva naklonost mogla objasniti i u južnoameričkog ljevičara Bergoglia.
Ponedjeljak 2. studenoga
Bolje Naš Hajduk nego uspješan Hajduk
Nakon Hajdukova trećeg uzastopnog poraza u Puli, ispred Poljuda je osvanulo 12 panjeva, za 11 igrača i trenera. Poniženjem u utakmici s najslabijim klubom HNL-a splitski klub čestitao je Torcidi 70. rođendan koji su navijači spektakularno proslavili. No ni u postavljanju panjeva ni u obljetničkim bakljadama nije sudjelovala udruga Naš Hajduk, što je u skladu sa svojevrsnim manifestom toga društva koji je objavio njezin član Jurica Pavičić. Poznati kolumnist napada Torcidu i njezinu proslavu te poručuje: “Ali, ako me kao navijača Hajduka pitate da biram između ponižavajućeg kunktatorstva, šutnje i snishodljivosti da bi moj klub bio – drugi, ili otpora i prkosa da bi bio – treći ili četvrti, e: pa, sori. Ja bih radije ovako.” Dakle, više volimo Naš Hajduk nego uspješan Hajduk. No ne slavi se samo “otpor i prkos”, makar bili praćeni neuspjesima i makar su bili najizrazitiji u Torcidi, nego se kao uspjeh slavi politika Našeg Hajduka zbog koje “ljudi kao Štimac više ne mogu ni blizu kluba.” A “ljudi kao Štimac” nije malo niti je bio mali njihov doprinos trijumfima Splićana u prošlosti. Inače, Naš Hajduk ima u vlasništvu četvrtinu kluba, a i današnji Hajduk četvrtina je negdašnjega.
Utorak 3. studenoga
U komunizmu ga progonili, sad ga slave
Kardinala Kuharića ljevičari su u komunizmu razapinjali zbog Alojzija Stepinca, a u demokraciji ga slave zbog “protivljenja” Tuđmanovoj politici, pogotovo prema Bosni i Hercegovini. Prema Kuharićevu svjedočenju, Tuđman je govorio da je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskog razdoblja”, da je rješenje u razgraničenju te da je podjela BiH činjenica “na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.” Te Tuđmanove riječi ne znače da je dijelio BiH jer, poznato je da državnici u ratu računaju na više mogućih ishoda, a prihvaćaju onaj koji donesu okolnosti, pa ako je Tuđman u jednoj od tih mogućnosti htio dijeliti BiH, kakav je to grijeh? I da kažem ono što je neoprostivo – ne bi li za sve bilo bolje da je ta država podijeljena!? Zar u ratu Jugoslavija nije podijeljena (bit će da su zbog toga srditi na Tuđmana), zar nije podijeljena Srbija, zar Dodik svako malo ne govori o izdvajanju RS-a iz “povijesnog apsurda”, zar Hrvati nisu žrtve većinske politike u kojoj ih Bošnjaci isključuju iz odlučivanja i nameću svoga favorita Ivu Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i zar mnogi ne govore da Bosna i Hercegovina nije nikakva država!?
Srijeda 4. studenoga
Djedovi, bake... – pustite ih da umru!
Molekularni biolog, član Znanstvenog vijeća hrvatske Vlade, na Facebooku je napisao šokantnu rečenicu: “Ako želite samo imati minimalan broj mrtvih, onda treba pustiti pandemiju da se slobodno širi i ubije 0,1 ili 0,2 populacije, uglavnom starijih i bolesnih.” Zasut je optužbama da je bešćutan, da piše nebuloze, a kanadsko-hrvatski znanstvenik Igor Štagljar mu je uzvratio: “Toplo se nadam da u tvom krugu obitelji i prijatelja više nemaš starih i onemoćalih”. Štagljarove riječi istodobno mogu biti i prijekor općenitom odnosu prema starijim osobama u Hrvatskoj u vrijeme koronavirusa. Nikad se u javnosti ne bilježe njihove pojedinačne smrti, ne navodi se njihova dob, nema priče o tome kako su se razboljeli, tek su broj, jednom prevelik, drugi put “podnošljiv”, statistika je i njihovo značenje i prezir prema njihovim sudbinama. Kad umre netko mlađi, zauzima posebno mjesto u medijima, vrijedan je žaljenja. Ta diskriminacija nije nimalo kršćanska, na kraju krajeva, stariji su za obitelj i društvo zaslužniji od mladih kojih bez njih i ne bi bilo. Prepustiti ih smrti – život ostalih čini besmislenim.
Četvrtak 5. studenoga
I Njemačka i Srbija i Japan su domovine
Srbijanski nogometaš Nemanja Matić koji igra za Manchester United “zgrozio je Englesku” jer je odbio nositi makov cvijet kojim se odaje počast britanskim vojnicima poginulim u ratovima u 20. stoljeću, od Prvog svjetskog do operacija NATO-a u zemljama bivše Jugoslavije. Mnogi će se i izvan Engleske u prvi mah zgroziti nad srbijanskim nogometašem. No zamislite 12-godišnjeg Matića koji je u Srbiji doživio ono dugotrajno bombardiranje pa prosudite kako se osjećao u tom stravičnom razaranju i što o njemu danas misli. Istina, Srbiju je trebalo obuzdati, ali Srbija je njegova domovina i normalno je da odbije odavati počast onima koji su je rušili. Matić je izjavio da ima empatije za one koji su izgubili svoje voljene, ali za njega je to samo podsjećanje na napad u kojem je “moja država uništena u bombardiranju”. Izrazito negativnim stavom prema Srbiji iz toga vremena raširenim u manje-više cijelom svijetu, u našoj zemlji pogotovo, ne može se nijekati Matićev patriotizam, kao ni patriotizam Nijemaca ili Japanaca koji se s gorčinom sjećaju Dresdena, Hirošime i Nagasakija. Matić kao jedini Manchesterov igrač bez makova cvijeta nije, dakle, iznimka nego patriotsko pravilo.
Petak 6. studenoga
Za Hrvate u inozemstvu nema poraza
U jednom naslovu čitam: “Pogledajte kakvu je dramu Perišić napravio Realu”. Trijumfalni Perišić i nesretni Real! No obratno je – Real je u utakmici s Interom u Ligi prvaka bio pobjednik, a Perišić zajedno sa suigračima – gubitnik. Ali on je naš, Hrvat, pa ga treba veličati. U posljednje vrijeme Modrića u Realu nema od početka utakmice, ulazi zadnjih 10, 15 minuta. Ali hrvatski novinari tvrde da ga Zidane “dozira” kako bi iz njega izvukao ono najbolje. Što nije istina, Zidane ga ne cijeni dovoljno da bi mu bio stalni prvotimac, nego mu služi kao zakrpa pri kraju utakmice kad se momčad “pokida”. U izvještajima s košarkaških utakmica NBA lige često se može pročitati kako su Bogdanović, Hezonja, Šarić ili neki drugi Hrvat bili odlični, ali u – porazu svoga tima: nema u porazu odličnih, svi su poraženi. Osim ako su Hrvati. Bez kriterija se našim sportašima u inozemstvu dijele komplimenti – te su glavni oslonac svoga kluba, te su pokazali kako se igra, te su zvijezde u svojim timovima, te im stižu ponude sa svih strana itd. I kao za inat, kad ih hrvatski novinari najviše hvale, treneri ih ostavljaju na klupi za rezerve, no ne zato da bi “dozirali” njihovu genijalnost.
